Povijest Crkve i Bergogliova samoubilačka sinoda o sinodalnosti
Prag će od 5. do 12. veljače 2023. biti domaćin Kontinentalne skupštine Sinode o sinodalnosti na kojoj će sudjelovati predsjedatelji europskih biskupskih konferencija. Sličan sotonistički sabat trebao bi se održati u Južnoj Americi, Africi i Australiji sljedeći mjesec. Ti događaji zabijaju čavle u lijes Katoličke crkve i kopaju joj grob. Zapravo, radi se o pripremi za crkvenu legalizaciju sodomije i svih izopačenosti povezanih s nečistim demonima obuhvaćenim pojmom LGBTQ.
Bizantsko-katolički patrijarhat (BCP) – glas vapijućeg u pustinji – pozvao je ovih dana na raspuštanje praške subote i na odvajanje čeških biskupa od nevaljalog pape Bergoglia. Pogled u povijest može nam pomoći da razjasnimo sadašnje katastrofalno stanje Crkve. Pogledajmo prvo razdoblje ranog kršćanstva.
Još u 1. stoljeću car Neron pokrenuo je krvavi progon kršćana. Završena je tek 313. godine. Odmah nakon toga javlja se arijanska hereza koja dovodi u pitanje osnovu kršćanstva – Kristovo božanstvo. Ova je hereza gotovo identična suvremenoj povijesno-kritičkoj teologiji ili metodi. Ona pogrešno dijeli Isusa Krista na Krista povijesti i Krista vjere, a također dovodi u pitanje Njegovo božanstvo.
Arijanizam nije prouzročio vanjski raskol – odvajanje – nego su njegovi pristaše, krivovjerni biskupi i patrijarsi, čak i uz pomoć nekih careva, pokušali ovom krivovjerjem zatrovati cijelo kršćanstvo. Heretički modernizam danas čini isto. Papa Ivan XXIII. iskoristio je Drugi vatikanski koncil za promicanje ovog heretičkog duha. Sada ovaj duh krivovjerja kulminira kroz nevaljanog papu Franju, i vodi do samouništenja Crkve Kristove.
Arijanstvo je dalo prostor za herezu monofizitizma koja je, poput arijanstva i suvremenog neomodernizma, također dovodila u pitanje Kristovo božanstvo. Modernizam je svojom povijesno-kritičkom metodom otvorio put Franji Bergogliu za ukidanje Božjih zapovijedi i legalizaciju LGBTQ-a, kao i transformaciju Crkve. Cilj je pretvoriti Katoličku crkvu u New Age anticrkvu. Agenda potonjeg, u skladu s Bergogliovom gestom u Kanadi, uključuje štovanje demona umjesto Boga.U 6. stoljeću Egipat je prihvatio herezu monofizitizma i odvojio se od katoličke ortodoksije. Slično, monofizitizam su prihvatile Sirija, Etiopija i Armenija.
Godine 1054. dogodio se istočni raskol. Katolička crkva se podijelila na zapadnu katoličku i istočnu pravoslavnu. 16. stoljeće obilježio je zapadni raskol, odnosno podjela na katolike i protestante. Što je bio korijen ove podjele?Prije sabora u Pizi, koji se održao 1409., postojalo je dvojno papinstvo. U Rimu je boravio Grgur XII. (1406.-1415.), a u Avignonu Benedikt XIII. (1394.-1423.). Sabor je svrgnuo oba pape kao notorne raskolnike, heretike i krivokletnike, te izabrao Aleksandra V. Međutim, nijedan od njih nije dao ostavku, što je rezultiralo trostrukim papinstvom.Godine 1410. Aleksandar je umro i naslijedio ga je Ivan XXIII. Ivan XXIII. sazvao je opći sabor u Konstanzu 1414. Dana 6. travnja objavljen je heretički dekret Haec sancta synodus, koji je Koncil stavljao iznad pape. Citiramo: “Svatko bez obzira na dostojanstvo, čak i papinski, dužan je to poslušati.” Koncil je 29. svibnja smijenio papu Ivana XXIII., koji je potom zatvoren i umro nakon četiri godine zatvora. Umjesto trojice papa, u studenom 1417. izabran je četvrti, Martin V.Godine 1415. Vijeće je počinilo sudski zločin na temelju lažnog svjedočanstva. Osudio je propovjednika pokajanja, majstora Jana Husa, na smrt spaljivanjem kao heretika.Stotinu godina nakon Koncila progovorio je Martin Luther (1521.). Sabor je odbacio traženu i neophodnu reformu i spalio češkog propovjednika pokajanja. Umjesto reforme, došla je reformacija. Jedan povjesničar piše: “Crkva u to vrijeme nije bila sposobna reformirati se, i na kraju je otvorila put reformaciji u Njemačkoj. To je izazvalo najdublji prijelom poznat u povijesti kršćanstva.”
Možemo reći da je Drugi vatikanski koncil postavio pozornicu ne samo za još jednu reformaciju, već doslovno za samoubilačku transformaciju u New Age sotonističku anti-Crkvu. Tako nešto nema paralele u povijesti CrkveDa je umjesto spaljivanja češkog propovjednika pokajanja koji je nastojao reformirati svećenički život, došlo do reforme svećeništva, Luther ne bi morao ukinuti sakrament svećeništva i svetu misu. Tragična podjela Zapada Kršćanstvo se tako moglo spriječiti. Pravi razlog bio je taj što su prelati odbili čuti proročki glas koji je pozivao na istinsko pokajanje i istinsku reformu, tj. obnovu Crkve.
Lutherova reformacija i odvajanje od Katoličke crkve moralo je doći kako bi se Katolička crkva, razbijena ovim događajem, konačno probudila i omogućila duhovni preporod na koji je pozivao češki propovjednik pokajanja Jan Hus. Počeli su se javljati pokreti probuđenja, kongregacije i vjerski redovi koji su ulili novu krv u vene Mističnog Tijela Kristova.Usporedimo li nemoralan život višeg klera u 15. i 16. stoljeću sa suvremenom Bergoglianskom sektom, postoji mnogo toga zajedničkog. Bergoglio je, međutim, nadmašio sve svojim hiperaktivnim promoviranjem nemorala i konkretnim koracima za uništavanje Božjih zakona i legalizaciju grijeha i LGBTQ izopačenosti. Čak se posvetio vragu pod vodstvom šamana u Kanadi.Povijest Crkve svjedoči o neprestanoj borbi koja se odvija ne samo u Crkvi, nego i u duši svakog člana otajstvenog Tijela Kristova. To je borba protiv izvora zla, a to je istočni grijeh. Umotana je u ljudski ego. Ego ne prihvaća objektivnu istinu i prkosi Božjim zapovijedima. Moramo dakle tražiti istinu, boriti se za nju i naučiti se pravoj samokritici. Naučit ćemo to na križu Kristovu. Tamo ćemo naći svjetlo, istinu i spasenje. Ovo je početak prave reforme koja nas čeka u 21. stoljeću. U konačnici, radi se o vječnom spasenju ili prokletstvu svakoga od nas! Treba se odvojiti od samoubilačkog sinodalnog putovanja i od njegova tvorca, arhijeretika Franje Bergoglia, koji nije papa! (BCP)
