Biskup dubrovački Uzinić je otišao u liberalizmu predaleko…
Čovjeka i društvo vodi ono u što vjeruje, to mu određuje prioritete, vrijednosti i međuljudske odnose. Hrvatska je određena katoličanstvom, njena kultura, graditeljstvo, književnost, znanost, umjetnost izrasli su iz simbioze kršćanstva i rimske kulture. I u politici su nas predstavljali svećenici don Mihovil Pavlinović, biskup Josip Juraj Strossmayer, biskup Antun Mahnič, biskup Juraj Dobrila, fra Juraj Križanić, don Ivo Prodan. Do nebesa nek se ori.
Sveta Stolica nikada nije priznala NDH i nastojala je ublažiti ustaški režim, hvala na tome blaženome kardinalu Stepincu. Sveta Stolica je među prvima priznala Republiku Hrvatsku. Svakako da je u povijesti Crkve bilo propusta i teških grijehova; pače i sama Crkva je uvijek znala da je svetost u onim najmanjima i najponiznijima kao što su ribar Gracija iz Mula, sv. Franjo, fra Leopold Bogdan Mandić (čovjek velik duhom i čovjekoljubiv, ali tjelesno patuljak i mucavac) i Majka Tereza koju poštuje cijeli svijet, pa i Albanci muslimani i pravoslavni Makedonci u rodnom joj Skoplju.
Crkva je imala i različita lica: graditelja Europe Benedikta, siromaha duhom Francesca iz Assisija, božjih vojnika i umnika Dominika i Ignacija, bonvivana Chestertona, misionara poput liječnika Schweitzera, osnivača Crvenoga križa protestanta Henrija Dunanta (nalik Hrvatu Preradoviću), Edith Stein – i tu se moram zaustaviti, jer obilje je od Držića i oca Boškovića do dominikanca Jeana Baptistea Henrija Lacordairea (1802. – 1861.). Lacordaire mudro veli: “Nitko nema pravo podučavati ako nije siguran u ono što naučava.” Citirat ću u ovom tekstu Lacordairea jer je u pozitivnom smislu liberalan (tj. slobodouman) kršćanin i mudrac. Tako sam u svojoj mladosti slušao budalaštine komunista o novom svijetu, novom čovjeku, novoj pravednosti, društvenoj stvarnosti koja preobražava čovjeka što me je podsjećalo na ljude u pubertetu koji misle da svijet prije njih nije ni postojao.
Nisam od onih koji se protive polemici, raspravi, iznošenju činjenica, uspoređivanju teza – dapače. Ali kada se stoljetna mudrost i iskustvo izruguju i odbacuju, kada se ruši temelje društva, obitelji, države, vlasništva, naroda i misli da poput Harryja Pottera čarobnim štapićem stvara novi svijet i nove ljude tada ja postajem vrlo oprezan i mislim što dotični ili organizacija zapravo žele. Koncept star – mlad, Grk – Židov, bogat – siromašan, slobodan – rob potreslo je već svojom čovječanskom socijalnom reformom kršćanstvo.
Kad je u Dubrovnik došao biskup Mate Uzinić smatrao sam da je lokalna crkva dobila dobrog pastira, otvorenog, ozbiljnog, promišljenog, spremnog za dijalog. Dirnulo me kada je htio objedovati sa dječicom u domu Maslina, pa odustao tek nakon što su iz svećeničkoga doma stari svećenici zatražili njegov dolazak.
Pružio je neizravnu podršku i lokalnim ekološkim aktivistima u sklopu pokreta Srđ je naš. Uspostavio je srdačnu i iskrenu suradnju sa istočnim kršćanima Srbima, od kojih je Dubrovnik dosta propatio i doživio grubi napad. I mi smo se doduše ponekad ponašali nekršćanski. Trebalo je hrabrosti i dobra srca za takvu ekumensku suradnju.
Međutim kao što se jasni ljetni dan počinje naoblačivati, tako je i moj stav o (tada) biskupu Uziniću počeo tamnjeti. To da ne dopušta politiku i ne prihvaća predavanja nacionalno i politički vruća preobraćenika dr. Zdravka Tomca sam razumio, ali da se sastaje s Ivom Josipovićem i njegovom ženskom političkom svitom bilo mi je čudno, kao i da je prvi čestitao Zoranu Milanoviću na pobjedi.
Teško je ući u temu Bleiburga i hrvatskoga križnoga puta smireno i objektivno (sine ira et studia) što je Uzinić pokušao, ali nije uspio.
U ime pomirbe izjednačiti Jasenovac i Bleiburg gdje su jedne žrtve prešućivane, druge više nego udesetorostručavane i pretvarane u simbol vječitoga kolektivnoga grijeha hrvatskoga naroda nije baš razborito. Uvođenju frančezarija (ideja Francuske revolucije) u Crkvu biskup Uzinić je pripomogao ispričavši se javno homoseksualcima za zlo koje im je Crkva učinila. Doduše homoseksualce je progonio Staljin, Tito, ali i engleski demokrati u slučaju višestruko zaslužnoga domoljuba Alana Turinga koji je kompjuterskim sustavom riješio njemačke šifre. U slučaju homoseksualaca se zaboravlja utjecaj i snaga toga lobija, pa i u Crkvi. Sjetimo se dugogodišnjega šefa FBI-ja J. E. Hoovera (1895. – 1972.), generala Pere Živkovića zaslužnoga za diktaturu kralja Aleksandra Karađorđevića, lorda Kitchenera, Michaela Jacksona, Arthura C. Clarkea itd. Malo tih osoba ima dugogodišnje veze poput Hoovera, T. Williamsa. Više su skloni flertovanju i mlađim dečkima. To biskup Uzinić nije shvatio, te je više puta prihvaćao srdačno posjete američkoga kardinala Blasea Cupicha (Čupić), kako u Rijeci tako i u Dubrovniku. Kardinal Čupić je jedan od stupova liberalno reformske struje u Crkvi i nastoji ublažiti tradicionalne stavove Crkve o homoseksualizmu.
Biskup dubrovački Uzinić je otišao u liberalizmu predaleko, naime otvorio je u Dubrovniku Ljetnu školu teologije, na kojoj se ukazivala Tina Beattie koja se zalaže i da žene budu svećenici (što je suprotno Svetom pismu, ali ljudski razumljiva težnja), ali i za kršćanski neopravdane stvari poput zaređivanja homoseksualaca, pobačaj.
Najstrašnije je što je gošća te ljetne teologije redovnica benediktinka Teresa Forcades izlazi sa istovjetnim stavovima kao i Tina Beattie.
Tu je i nekoliko ekumenskih pravoslavaca i Tomaš Halík (1948.) koji podržava njemačku sinodu koja je i za ukus liberalno reformističkih krugova otišla predaleko, te traži prihvaćanje homoseksualizma.
Postavši nadbiskup u Rijeci sposobni Mate Uzinić otvorio je sebi priliku da postane kardinal. Međutim pozivajući na rješavanje pitanja homoseksualnih predatora kao ranu i sramotu u okviru Crkve natjerao je i samoga sebe da nešto učini i očituje se, jer je prema navodima fra Bože Radoša i Antuna Ćorka, pa i oca jednoga bogoslova bio blag prema riječkome svećeniku optuženome za širenje sablazni. Vidjet ćemo kako će nadbiskup taj problem riješiti; ponekad je teško zločin dokazati, a ponekad se može raditi i o klevetama.
Možda će i afere oko posvajanja kongoanske djece na sudu u Zambiji razjasniti još neke nepoznanice hrvatskoj javnosti, kao i čudan slučaj svećenika N. koji bez dopusta zadarske nadbiskupije misionari. Naravno, sjetit ćemo se i nadbiskupa Uzinića po njegovom držanju za vrijeme koronakrize kada je njegovo pridržavanje propisanih mjera i podržavanje cjepiva prelazilo u otvoreno navijanje za mjere koje nikada nisu znanstveno dokazane kao ispravne, a dijelom i ugrožavaju libertinističke ideje, tj. slobodu i prava čovjeka.
Završimo sa Lacordaireom, i poručimo nadbiskupu Uziniću da ne bude Suzinić: “Ono što čine svećenici loši ili osrednji jest da su ušli u svećeništvo s drugom mišlju nego da žrtvuju sebe u misterij otkupljenja, sve drugo se može popraviti ili usavršiti osim izvornog grijeha.”
“Kako malo poznaju narav trajnih stvari oni koji se previše žure na svom hodu”.
