Autor, otac četvero djece, u srpnju 1991. postao je dragovoljac i u obrani domovine ostao do konca lipnja 1996.
Srećko Župić: Dobro ti veče, grade Dubrovniče, Dubrovački vjesnik, Dubrovnik, 2007.
Igrom slučaja, ili možda providnošću, u ruke mi je dospjela knjiga cijenjenog gospodina profesora Srećka Župića, Dobro ti veče, grade Dubrovniče. Srećko Župić, iako sin jedinac svojih roditelja, suprug i otac četvero malodobne djece, nije mogao odoljeti zovu Domovine, te se 29. 7. 1991. kao dragovoljac uključuje u Domovinski rat u kojem intenzivno sudjeluje do 30. 6. 1996. u svojstvu časnika za informativno-psihološku djelatnost i časnika za skrb o ranjenim braniteljima i obiteljima poginulih hrvatskih branitelja. Prikladnija osoba nije se mogla naći na tom mjestu. Uz to što je uz izrazitu pismenost i obrazovanje, bio vrlo temeljit u svojim izvješćima, poznavao je gotovo sve ratnike iz Imotskog i okolice od kojih su neki bili njegovi učenici, većina poznanici, a pogotovo je poznavao njihove obitelji. U vrlo dojmljivom predgovoru knjizi, koji je napisao general pukovnik Marijan Mareković, analizom teksta, cijenjeni general Mareković uz izvrsnost u svom vojničkom znanju, primjer nam je kako među hrvatskim vitezovima koji su od davnina poznati po hrabrosti, ima vrlo izobraženih, koji imaju visok nivo kulture, duha, profinjenosti, senzibiliteta. Izvanredno i precizno zapažanje kad su u pitanju literarna djela. Predgovor je sam po sebi malo umjetničko djelo, vrlo jezgrovit i osmišljen.
Knjiga je zapravo skup od 16 naslova, može se reći da su to novele, ili kratke pripovijetke, jer su prikazi likova i događanja stvarni, možda malo upakirani u književnu formu da ne budu običan govor, odnosno onaj svakodnevni naški izričaj malo je dotjeran. Nije previše izglađen, tek neznatno „umiven i počešljan“ kako ne bi gubio autentičnost.
Da je bilo koji stručni vojni analitičar analizom postojećeg stanja, ljudskih i oružanih resursa kojima je Hrvatska u početku srpske agresije raspolagala, predviđao ishod rata u Hrvatskoj, uzimajući u obzir višestoljetno stanje Hrvata, ponižavanja i užasa u kojima je Hrvatska krvarila, uz neprestane represije i zločinstva počinjena nad narodom i teritorijem, posebno razoružanje prije početka srpske agresije, te podmuklo i vješto skrojene nakane neprijatelja uz čuveni srpski Memorandum SANU, nitko imalo priseban ne bi dao Hrvatima šansu za pobjedu ni jedan naspram milijun. Svi bi nam savjetovali da se bezuvjetno predamo i ne srljamo u konačnu propast. Upravo tu se otkriva istina da su Hrvati postigli čudo. Našlo se u malenom, osiromašenom i oblaćenom narodu odjednom moralnih, umnih, čvrstih, neustrašivih, domišljatih, lukavih, da bi se takvima ponosile najveće i najnaprednije zemlje svijeta. Nažalost, oni koji su išli prvi, čiji je duh plamtio domoljubljem i čežnjom za slobodom, nisu mogli izbjeći stradanja.
Mora se pripomenuti kako se Srbija dugo pripremala za uništavanje Hrvata. Još od 1844. kad je Ilija Garašanin srpski političar i književnik napisao svoje djelo, Načertanije, koje je osnova za stvaranje Velike Srbije. Od tada je u glavama srpskih okupatora ta ideja zaživjela i malo pomalo oni su je sprovodili, najprije stvarajući političke veze i moćne saveznike, te kroz udruživanje u Kraljevinu SHS 1918. kad započinje srpski teror nad Hrvatima, što je kulminiralo tijekom Drugoga svjetskog rata te nastankom Jugoslavije. Mili Bože što smo istrpjeli? I kako im se posrećilo da nas dobrano istrijebe, rastjeraju i koloniziraju, oduzmu veliki dio teritorija, ovaj rat trebao je biti konačna pobjeda njihove ideologije uz pomoć goleme vojne sile i opet onih istih saveznika koji su nama bili neskloni kroz cijelu našu povijest.
Stoljećima smo gotovo hibernirali, pa nam je trebalo vremena da se prenemo, trgnemo, organiziraju se dragovoljci, naoružaju, ustroje vojne postrojbe, jer sveopći kaos i pomutnja, bili su očiti. Uz to je trebalo mudro političko rukovodstvo koje zna kako se politički postaviti, vodu koja je tekla na srpski mlin navratiti barem djelomično na svoj mlin. To su igre bez granica, jer nadigrati uigrane i vješte strane diplomate koji nam nisu bili nimalo skloni, umijeće je nad umijećima. Ratovanje oružjem na bojištu i ratovanje diplomatskom lukavošću, jednako su teški. Kako golemoj stranoj sili koja se nije na nas ni osvrtala, za koju smo bili tek muha koju je trebalo zgaziti bez žaljenja, ukazati da smo bitni čimbenici europske povijesti, koji zaslužuju pravo na slobodu i osamostaljenje? Vrlo teško. Kako neobučene dragovoljce od kojih su mnogi bili golobrada djeca, naučiti da postanu preko noći ratnici, nauče koristiti oružje, da savladaju zmaja koji riga oganj na sve strane, ubija, muči, siluje, pustoši?
Baš je stoga ova knjiga dragocjena, jer profesor dragovoljac koji je slijedio put svojih učenika, krenuo za njima na Južno bojište, (o čemu osobno znam jako puno iz prve ruke jer je i moj osamnaestogodišnji sin bio na tom bojištu na prvim crtama kao pripadnik IV. GB). Profesor Srećko je zorno pratio događanja i bilježio svaki događaj vjerodostojno, susretao se sa sudionicima borbe kao i s mještanima koji su pokazali nevjerojatnu izdržljivost. Rat je prljav, nema etike, on razara sve i svakoga koga zahvati. Bilo je tu kojekakvih zavrzlama, nedosljednosti, neodgovornih i nestručnih pojedinaca koji su se našli na krivom mjestu. Ali iznad svih i svega, su ti mladi ljudi, i zreli muškarci koji su svojim intelektom, svojim genetskim naslijeđem pokazali da su gotovo predodređeni za izvršavanje najtežih borbenih zadataka, snalažljivi, nevjerojatno snažni, puni ideala. Oni imaju unutarnju snagu, imaju poslanje, neustrašivi su, i kad im brata, strica, oca, raznese granata, sve im poruše i opustoše, siluju majke, sestre, djevojčice, čak i muškarce, na najbrutalniji način, oni još smjelije jurišaju na neprijatelja. Što je još dojmljivije, iz njihovih usta čula se pjesma kad im je bilo najteže, šale, doskočice kao i mudrost. Nisu neprijatelju priuštili radost da ih prestraši i porazi. Oni su titani. Istinsko ljudsko čudo. Postoje zapisi o povijesnim bitkama i hrabrim ljudima, ali držim da je Domovinski rat u Hrvatskoj koji je trajao pet godina, po brutalnosti neprijatelja jedan od najbestijalnijih, i taj rat doveo je do toga da se vojni stratezi zamisle nad onim što su Hrvati postigli.
Prilikom nekoliko promocija ove knjige puno je toga rečeno. Ako bi se prepričavalo što je napisano, bilo bi suvišno. Knjiga se ne prepričava nego čita kako bi nas zaintrigirala, zaokupila našu pažnju, potaknula na razmišljanje, ispunila nas emocijama, često tugom i bolom, nekad divljenjem i ponosom.
Poznato je da su na Južnom ratištu Imoćani prednjačili zajedno s IV. GB, s Tigrovima, uz sve ostale postrojbe i pojedince, koji su dolazili kao pojačanje iz cijele Hrvatske, iz BiH, iz dijaspore, i da su obrazovani ljudi i oni koji su nekad radili jednostavne poslove, bili cjelina, svatko je svojim udjelom dopunjavao tu cjelinu. Nisu se ti časni ljudi borili za činove, za pozicije. To su grabili oni koji su sjedili u foteljama, koji nisu osjetili miris baruta, ni čuli tutanj topova. U izrazito teškim uvjetima, bez adekvatnog oružja, često gladni, žedni, iscrpljeni, uz neminovne gubitke u ljudstvu, nisu posustajali. Ti ljudi su legende.
Oni koji arhiviraju događaje iz Domovinskog rata, nije dovoljno samo navesti broj postrojbi, brigada, vojnika, poginulih, ranjenih, zatočenih i nestalih. Obvezno bi trebalo navesti što više pojedinosti, da se zna što se zbilja događalo, pa i propuste, kako se više ni kakvoj nevolji ne bi ponovili.
Mi nemamo niti jedan vjerodostojan film o Domovinskom ratu. Ono što je snimljeno, ne da je žalosno, nego je nevjerodostojno i uvredljivo, fokus nije na braniteljima nego na nekakvim mračnim likovima i pričama koje unizuju te hrabre ljude. Svaka od ovih 16 novela ili pripovijetki, može poslužiti tome da se snimi dramska serija u 16 nastavaka, jer u svakoj je sadržano ono naše prepoznatljivo obilježje kao naroda, nacije, pojedinca. Naš mentalitet. Da se istaknu imena onih najhrabrijih, poginulih, zatočenih, nestalih, koji su bili toliko smjeli, gotovo predodređeni da se rode u to vrijeme i za takve bitke. Gledamo hrpe američkih filmova, sve super junaci, Rambo i ostali, ma naši su heroji i hrabriji i lukaviji, i domišljatiji. Njih treba istaknuti, njih treba prikazati onakvima kakvi su bili, tko su bili da budu idoli mladima.
Hvala gospodinu Srećku što je sve vjerno zapisao, našim braniteljima i svim civilima koji su na razne načine bili uključeni u Domovinski rat. Vječna hvala i slava žrtvama, no nije li davno bilo vrijeme da na dostojan način to i plasiramo putem medija, filmova, dramskih serija. Ministarstvo branitelja, trebalo bi potaknuti te projekte, a scenarista, režisera, snimatelja, i glumaca ima.
