U ovome popisu zabilježene vojvode spadali u neposrednu pratnju sandžak-bega, odnosno u njegovu svitu
U Arhivu Topkapu muzeja u Istambulu nalazi se jedan fragment popisa (deftera) vojske iz Bosne koja je trebalo da pođe na carsku vojnu. Sadrži svega 17 listova, bez originalne paginacije. Naknadno je stavljena arhivistička paginacija. Ovaj popis privlači pažnju i zbog svoje formalne opreme, kao i lijepog rukopisa. Signatura toga fragmenta je: Ar. D. 4175.
Mikrofilm i fotokopije toga materijala sada su vlasništvo Akademije nauka i umjetnosti BiH i nose katalošku oznaku 20. red. br. 158.-176.
Ono što već na prvi pogled privlači pažnju jest to da je uz imena timarnika i drugih vojnika gotovo redovno stavljana oznaka Hrvat i Bosna. Prema tome, nema sumnje da je riječ o popisu koji je nastao u našim krajevima. Detaljnijim uvidom ustanovljeno je da je popis nastao u prvim decenijama 16. vijeka. Mada je i ranije bilo poznato da se u raznim defterima uz ime neke ličnosti ponekada navede i njeno porijeklo, ipak nije bilo poznato da se tako postupa masovno, odnosno sa svim popisanim licima kao što je slučaj u ovom defteru.
Ovaj je izvor interesantan i značajan iz više razloga:
- a) što su u njemu, uglavnom, sve popisane osobe pobliže označene mjestom svoga porijekla. Izuzetak čini nekoliko krupnijih feudalaca i kršćani-timarnici;
- b) što je to najstariji poznati tzv. joklama defter, odnosno defter ratnog vojnog rasporeda iz naših krajeva;
- c) što defter potječe iz vremena kada je ratna aktivnost Osmanlija u Evropi bila skoro na kulminaciji, pa je interesantno kakvo je učešće naših ljudi u tim aktivnostima;
- d) što ovaj defter jasno pokazuje da su Osmanlije, osvajajući pojedine zemlje, bar u početku, zadržavali njihov autohtoni naziv, očito prema staroj administrativnoj podjeli, pa po tome razlikovali i ljude odakle potječu. Tako ovdje imamo jasno izraženu razliku između pripadnika Bosne i Hrvatske, a i pripadnika drugih krajeva i zemalja.
Konačno, ovaj fragment pruža mogućnost istraživanja u više pravaca: struktura osmanske vojske i stanovništva; udio naših ljudi u toj vojsci i njihov društveni i ekonomski položaj; način odlaska u rat; titule i nazivi za različite kategorije vojnika i komandanata; identificiranje velikog broja begova i vojvoda koji su tada ili će kasnije igrati značajnu ulogu u političkom i društvenom životu Bosne; pitanje islamizacije u našim krajevima, naročito imajući u vidu veoma veliki broj ličnosti koje su označene kao Hrvati; konačno, ovaj popis će pomoći da se bolje razjasne neke ustanove i njihov značaj u organizaciji osmanske vlasti u našim krajevima.
Prema ustaljenoj praksi Osmanlije su pred svaku vojnu vršili smotru vojnih obveznika. Na taj način su utvrđivali da li svi ti vojni obveznici izvršavaju obveze koje su imali prema svom položaju, jesu li nastale promjene i kakve; jesu li svi obveznici u životu i sposobni za rat i koji se od njih nije odazvao na vojni poziv. Na osnovi toga bio bi sastavljen defter ratnog vojnog rasporeda i na odgovarajuća mjesta unesene sve promjene. Ovo je značajno za kontrolu i reviziju vojničkih lena i obaveza koje su iz toga proizlazile. Kako je osnovu osmanskog sistema činio vojnički red spahija, to je u deftere obično unošen iznos feudalnih prihoda koje je pojedini spahija uživao i prema kojem su određivana njihova prava i obveze.
Isto tako, u deftere je, po pravilu, unošeno i mjesto odakle te prihode ostvaruju. Svi ti elementi su, uglavnom, zastupljeni i u ovom defteru.
Ovaj popis se odnosi samo na bosanski sandžak. Nažalost, i ovo što je sačuvano ne teče kontinuirano, listovi su ispreturani. Prikazat ćemo ga onako kako je on danas sačuvan. Odmah da istaknemo da je veliki nedostatak u tome što nam nije nigdje sačuvan datum nastanka deftera. Da je popis kompletan, u njemu bi se nalazio izvod iz carske naredbe o vojnom pohodu koji je sadržavao naredbu o smotri, načinu određivanja vojnika, broj vojnika koji je trebalo da krene na vojnu i mjere u slučaju da se neko ne odazove na poziv. Obično je takvom naredbom određivan procentualni iznos vojnika uzimajući kao jedinicu mjere deset ili dvadeset vojnika. Takva naredba je redovito sadržavala datum smotre i datum pokreta na ratište, kao i formacijski raspored.
Budući da nije sačuvan početak deftera, to nam navedeni elementi nisu poznati.
Čini se, ipak, da je postojala nešto drukčija praksa u ranijem periodu jer se iz ovog fragmenta vidi da su odmah u defter upisivani i oni koji idu u rat i oni koji ostaju da brane vilajet Bosnu. Nije moguće utvrditi da li je ovakav raspored napravljen na nekom zbornom mjestu ili u administraciji pokrajine.
Ipak, stjecajem okolnosti sačuvan je kraj deftera, odnosno rekapitulacija popisa, što nam omogućava da približno označimo kakva je bila kompozicija deftera u cjelini.
Rekapitulacija deftera nalazi se na listu br. 7, nakon popisa tezkiresiz timarnika. Iz nje proizlazi da je defter bio sastavljen na sljedeći način — popisani su:
- neposredni merdovi (pratnja, svita) mirilive (sandžak-bega);
- zaimi-begovi sa svojim merdovima;
- spahije sa svojim merdovima i
- oni koji ostaju da brane vilajet Bosnu.
Dalje, iz toga konačnog zbira u rekapitulaciji vidi se da je ukupan broj vojnika iz Bosne iznosio 3.116. Od toga neposredna pratnja sandžak-bega (merdovi mirilive) iznosila je 1.040. Zaima je bilo 16. Oni su imali ukupno 213 džebelija. Spahija je bilo 643, od toga sa tezkirom 112 a bez tezkire 529. Oni su imali 1.204 džebelije. Treba napomenuti da su merdovi zaima i spahija koji se u defteru navode označeni u rekapitulaciji kao džebelije.
Po carskoj naredbi od ukupnog broja vojnika ostalo je 126 timarnika da brani Bosnu — 1 zaim i 125 spahija. Među ovim spahijama 15 ih je bilo sa tezkirom a 110 bez tezkire. U cjelini je sačuvana samo grupa zaima sa svojim džebelijama i grupa koja je ostala da brani Bosnu. Inače se vidi da je u ovom fragmentu sačuvano nešto više od polovine svih popisanih lica (vojnika). Interesantno je da u konačnom zbiru nisu posebno iskazani oni što se nisu odazvali na vojni poziv. Vjerovatno su uračunati u ukupan broj vojnika.
Ranije je rečeno da su listovi u ovom fragmentu ispreturani, što potvrđuje i naprijed opisana rekapitulacija. Ono što nam je sačuvano ide sljedećim redoslijedom:
Na listu 1—4 popisane su spahije koji su uživali timare ispod 6.000 akči, odnosno tzv. tezkiresiz timare. Njihov broj iznosi 102, a broj njihovih džebelija 174.
U nastavku slijedi popis timarnika koji su uživali tezkireli timare, tj. timare čija suma prelazi 6.000 akči (list 4). Svega ih je 17, a trebalo je da ih bude popisano 112. Prema tome, iz ove kategorije nedostaje 95 timarnika. Iz toga se vidi da je defter upravo na tome mjestu manjkav. Karakteristično je da uz ovih 17 timarnika nisu navedeni njihovi merdovi. Razlog je nepoznat, ukoliko nije to što je za njih rečeno da ostaju da brane vilajet Bosnu. A to bi značilo da su timarnici bili obavezni da vode džebelije samo onda kada su išli na vojnu izvan svoga vilajeta.
Iza toga slijedi 100 timarnika koji uživaju tezkiresiz timare i ostaju da brane Bosnu (list 5—7). Ni ovi kao ni oni sa tezkireli timarom nemaju svojih džebelija u ovom defteru. Ova grupa interesantna je po tome što su gotovo polovina njih bili kršćani, odnosno knezovi. Njih je 47, a trojica su označeni kao vojvode. Iznos njihovih timara kretao se u rasponu od 500 do 5.220 akči, ali ih je bilo najviše od 1.000 do 1.500 akči.
Iza popisa tih tezkiresiz timarnika nalazi se rekapitulacija cijelog deftera o kojoj je govoreno ranije (list 7).
U nastavku (list 8—9) slijedi poglavlje o spahijama iz bosanskih nahija koji nisu došli na smotru. Oni su popisani po nahijama. Njihov broj izgleda ovako:
Sarajevo 10; Visoko 8; Vlasi-Birče 6; Banja 4; Ras 8; Barče-Vlasi 4; Perine (ili slično) 4; BoraČ 10; Olovci 8; Vratar 6; Brodar 5; Neretva 5; Hrtar 3; Osat 2; Višegrad 3; Brod 2; Prostjenje 2.
Budući je zabilježeno da su se naknadno odazvala još šestorica, znači da 83 spahije nisu došli na smotru.
Zatim slijedi poglavlje o merdovima mirilive (sandžak-bega) (list 9—14). Na početku su popisani vojvode, njih 15, sa svojim merdovima. Nisu ovdje označavani njihovi timari. Ali, sudeći po broju njihovih merdova da se zaključiti da su oni uživali krupnije timare. Broj njihovih merdova kretao se od 11—49. Interesantno je zašto nije naveden iznos njihovih timara niti mjesto gdje su se ti timari nalazili.
U popisima iz 1516. i 1528. godine neke od ovih vojvoda nalazimo među timarnicima, pa je sigurno da su vojvode spadali u red timarnika. Na osnovi toga teško je tvrditi da su sve vojvode išle u rat o trošku sandžak-bega, pogotovu kad se vidi kolika je bila njihova lična pratnja.
Jedno je sigurno: da su u ovome popisu zabilježene vojvode spadali u neposrednu pratnju sandžak-bega, odnosno u njegovu svitu, i kao takvi sigurno su predstavljali komandni kadar u manjim formacijskim jedinicama.
(POPIS BOSANSKE VOJSKE PRED BITKU NA MOHAČU 1526. GODINE (1)
Ahmed S. Aličić) (na slici).
