Rođen je na Lopudu 1566. Od 1602. bio je biskup bogate biskupije Sarsini u Emiliji
Solidan rad Pavla Knezovića iz 2017. godine upoznaje nas sa Lopuđaninom Nikolom Brautovićem (ili Brautićem?, Brauti, Brautius, Brautti – živio od 1566. do 1632.) nepravedno zaboravljenim vrsnim latinistom.
Hrvatska enciklopedija o Brautoviću kaže: “Školovao se u Rimskom kolegiju. Papa Klement VIII. imenovao ga je 1602. biskupom u Sarsini (Emilija), gdje se sukobio s obitelju Aldobrandini, koja je ondje držala posjede. Za pape Grgura XV. provedena je protiv njega istraga: Godine 1621. zatvoren je u Anđeosku tvrđavu u Rimu, a nakon osmomjesečna tamnovanja osuđen je na gubitak biskupije i desetogodišnje progonstvo u Perugiju. Papa Urban VIII. proglasio ga je 1625. nevinim, iako ga nije vratio u Sarsinu. Godine 1627. vratio se u zavičaj.
Za života je objavio Pjesmovni martirologij (Martyrologium poeticum), 1630), prepjev Rimskoga martirologija s približno 5000 latinskih distiha. U rukopisu je ostavio svoju autobiografiju i apologiju, tj. poslanicu Ad universos Ecclesiae Dei praelatos. Nije poznato što je napisao na hrvatskom jeziku, ali ga Bartol Kašić ubraja među hrvatske pisce.”
Vratimo se Knezoviću. Dr. Pavao Knezović (rođen u Crnopodu, BiH 1949. godine – umrije u Zagrebu 2019. godine). U Skoplju (Sjeverna Makedonija) dovršava arheologiju i filologiju. Magistrira i doktorira u Zagrebu na temi Vergilijeva utjecaja na dubrovačke pjesnike XVIII. i XIX. stoljeća. Docent u Sarajevu, stipendist talijanske vlade u Rimu, bio vanjski suradnik sveučilišta u Mostaru i Zadru, te redoviti profesor na odsjeku za latinitet Hrvatskih studija. Autor više od 120 znanstvenih radova, te udžbenika latinskoga jezika.
Nikola Brautović svoje je školovanje započeo kod dominikanaca na rodnome otoku, a kad je imao nepunih šesnaest godina otac ga je odveo u Rim da nastavi školovanje kod isusovaca u glasovitome Collegium Romanum; isusovci ga primiše u svoj Kolegij kao konviktorca. Brautović je bio uzoran i odličan student pa je tijekom studija stekao mnoge prijatelje. Bio je član akademije Divae Mariae Annuntiatae Congregatio koju je osnovao papa Grgur XIII. Po preporuci svoga učitelja (inače prvoga isusovačkog kardinala) Francesca Toleta, papa Klement VIII. uzme ga za učitelja „Silvestra, sina nećaka svoga Franje Aldobrandinija“. Papa je Klement VIII. bio veoma zadovoljan Silvestrovim učiteljem pa mu je 1599. podijelio nekakav beneficij u Trogiru. Trogirski su popovi tražili u Mlecima da se ta papina odluka opozove, ali i pored toga što je Brautović imao moćne zaštitnike i potrošio na parnice silan novac, ipak, kako piše Körbler, nikada nije uživao tu beneficiju i njemu „nije poznato, kako se svršila parba zbog onoga beneficija“. Također u bratovštini sv. Jeronima u Rimu bio je neko vrijeme sindik i godinu dana njezin predsjednik.
Iste 1599. godine Klement VIII. imenovao ga je kanonikom bazilike sv. Ivana Lateranskoga. Uskoro mu Papa dodjeljuje unosnu biskupiju Sarsini, ali koja je bila puna bandita i na koju je pravo polagala moćna obitelj Aldobrandi, kojoj je pripadao isti papa Klement VIII.
Klement VIII. jako je radio organizacijski i financijski na protuturskoj koaliciji kršćana, radi čega je slao u misije Splićanina don Aleksandra Komulovića (1548. – 1608.). Bio je malo prestrog (inkvizicija), ali obrazovan, moralan i radišan, sklon pomagati prosvjetu. Zamjera mu se raskoš i guranje karijere dvojice nećaka, što se nekada smatralo normalnim. Prihodima od sarsinske biskupije je Brautović kupovao zemljišta i nekretnine. Ističe se Brautovićeva škrtost, iako on smatra da je previše popuštao pohlepnim Aldobrandijevima.
Kad Papa postaje Pavao V. (1605. – 1621.) Aldobrandi strpavaju biskupa Brautovića u kućni pritvor, ali ga papina vojska oslobađa.
Papa ga nagovara da prihvati neku drugu biskupiju, ali tvrdoglavi Brautović odbija.
Za pape starca Grgura XV. (1621. – 1623.) utjecajni Aldobrandi koji njime upravljaju strpavaju Brautovića u izolaciju u selo Ceuli, te ga ponižavaju i pljačkaju strpavši ga na kraju u zatvor u Anđeoskoj tvrđavi gdje Brautović skribomanijom na izvanrednoj latinštini ubija vrijeme.
Novi papa Urban VIII. oslobađa ga 1624., a tek 1627. mu se dopušta povratak u domovinu. U slikovitim Brocama kod Stona (poznatim po dobroj ribi i blizini stonskih kamenica, ali i sijelu dominikanaca od vremena Ambroza Gučetića (1563. – 1632.) uređuje Brautović dominikanski samostan.
Na Lopudu umire i pokopan je pred velikim oltarom u crkvi Gospe od Šunja. Uz biskupski grb natpis je latinski kojim sebe naziva biskupom sarsinskim. Eto i u smrt je ponio Sarsino sa sobom.
Stihovi latinski pokazuju (po Pavlu Knezoviću) visoku eleganciju i duhovitost, oponašanje Horacija i Vergilija, te nadopunu Rimskoga martirija Cesarea Borominija. Mislim da detaljni opisi svetaca iz Ilirika nisu zanimljivi prosječnom čitatelju, pa to preskačem.
