Moja karijera počela je batinama koje sam dobio od roditelja. Naučio sam odonda poštivati jaku šaku
„Za Vas“, Zagreb, broj 6., 21. listopada 1943.
U „leću“ je najedanput upala slika gospodina župana, poznatog našeg šakača.
— Gospodine županu, jeste li nas prepoznali? zapitao sam ga usred „traininga“.
— Kako — vas? Pa posve ste sami! odvrati on i prekine borbu.
— Ne! Skupa smo: „leća“ i ja,
odgovorio sam pokazujući svjetlopisni aparat i bez daljnjega nastavio
— Počeli ste sigurno svoju karieru hrvanjem?
— A to ne! Počela je batinama koje sam dobio od roditelja. Naučio sam odonda poštivati jaku šaku. A sada, ako ozbiljno mislite, reći ću vam, da sam radio u električnoj centrali, gdje su me svi kolege nagovarali, da se bacim na bilo kakav šport, jer …
— Tako je počela vaša kariera?
— Jest! Počelo je s veslanjem, skijanjem, pa koturaštvom. a nakon duge vježbe bacio sam se na hrvanje, te sam 1935. bio i prvak bivše države u hrvanju.
— Inozemstvo vam je bez sumnje poznato i po ravnopravnim protivnicima?
— Bio sam u Švicarskoj. Njemačkoj, Francuzkoj, Češkoj …
— A veliki koji susret?
— Carnera! odgovorio je Župan, ljubezno se naklonivši. — U Pešti. U Rumunjskoj sam se borio s prvakom Europe Spahovom, a u Češkoj s prvakom Češke Neitekom… Šakati sam počeo već 1927. godine.
— Zašto niste ostali kod hrvanja?
— Jer sam se iz hrvača razvio u šakača. U Švicarskoj sam se naime uspješno borio „catch as catch can“.
Župan sjedne u ugao „ringa“.
— E, a kako je s Drvarićem? zapitao sam, primaknuvši stolicu.
— Danas je upravo, mogu reći. već utanačen novi ugovor između Drvarića i mene, jer je Drvarić pristao na sve, samo što još nije podpisao. Sve su potežkoće oko priredbe svladane. Ja ga čekam s obadvie šake!
— Shvaćam! odvratih i ponudih mu cigaretu.
— Hvala, ne pušim uobće! A da i pušim ne bih sada uzeo cigaretu, Jer već početkom studenoga stupam u „ring“ protiv Drvarića.
— Sada jedno novčano pitanje: kao profesionalni šakač morate imati i prikladnu zaradu?
— Na to se ne mogu potužiti.
— No zacielo vam ovaj puta nije toliko stalo do novca koliko do toga, da se rehabilitirate?
— Vrlo tako! nasmije se župan,
— Čini mi se da ste za posljednjeg svoga susreta s Drvarićem zacielo bili nerazpoloženl za borbu?
— Stvar indispoziclje! Zbog bolesti zubi posve me ostavila volja za borbu, ali moram priznati, da je Drvarić ozbiljan protivnik.
— Opasniji od Peza?
— To ne! Pezo je bio oštriji i srčaniji. Ali ovaj susret početkom studenoga dočekat ću posve miran, jer sam već počeo s „trainingom“.
— Dobro! No sad nešto drugo: časak prije ste ml rekli, da morate u četvrtak u vojsku?
— To stoji. Moram vršiti svoju vojnu dužnost u tankovskom odjelu.
— Dosta će se težko naći tank, prikladan za vaš veliki rast …
— No, premda sam već napola u uniformi, nasmije se on, ipak mi se daje prilike za vježbu.
— Kako vježbate za nastup?
— Ovih dvadesetak dana moram dnevno ujutro i navečer „protući“ četiri kola, a rano ujutro na šetnju od desetak kilometara, koje prevaljujem brzim hodom u „pumpericama“. Neki dan sam pošao na „malu“ šetnju do Kraljičinog Zdenca, pa me onako rano ujutro vidjela neka mlada seljanka, kako mokar do kože trčim bez predaha. Gledala me jako zabezeknuto, i ja sam uvjeren, da je mislila da ima pred sobom luđaka.
—Tako ćete vježbati sve do dana borbe ?
— Ne! Jer posljednja dva-tri dana nastupa odmor. Onda polako šećem i samo „promatram“ djevojke.
— A kako je s hranom? Vama, kao športašu treba više …
— Hrana?
prekinu me Župan,
— E, hranim se bez milosti!
Oprez! Leća je odjednom primjetila u Županovim očima pomalo nestrpljive znakove, te smo odlučili što mirnije naš razgovor privesti koncu — zdravlja radi!
— Tko je priređivač ovog već utanačenog dvoboja?
— Moj brat Stjepan, koji je prvak u veslanju. On je istodobno i moj „menager“ i organizator priredbe.
— Bit će to priredba na mjestu! Obećajem vam! Dođite i vi!
Završio je.
I zato: „leća« i ja završavamo svoju dužnost, saobćujući vam, dragi čitatelji:
— Bit će to priredba na mjestu! Obećajemo vam! Dođite i vi!
