CO2, koji je život biljaka, jedno vrijeme smatrao se smrtonosnim otrovom
Richard Siegmund Lindzen (rođen 8. veljače 1940.) američki je atmosferski fizičar poznat po svom radu u dinamici srednje atmosfere, atmosferskim plimama i fotokemiji ozona. Autor je više od 200 znanstvenih radova. Od 1972. do 1982. bio je profesor dinamičke meteorologije Gordon McKay na Sveučilištu Harvard. Godine 1983. imenovan je profesorom meteorologije Alfred P. Sloan na Massachusetts Institute of Technology, gdje će ostati do umirovljenja 2013. godine. Lindzen je osporio znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama i kritizirao ono što je nazvao “klimatski alarmizam”.
Lindzen je objavio radove o cirkulaciji Hadleya, monsunskoj meteorologiji, planetarnim atmosferama, hidrodinamičkoj nestabilnosti, vremenu srednje geografske širine, globalnom transportu topline, vodenom ciklusu, ledenom dobu i sezonskim atmosferskim učincima. Njegov glavni doprinos akademskoj literaturi o antropogenim klimatskim promjenama je njegov prijedlog hipoteze o šarenici iz 2001. godine, s koautorima Ming-Dah Chouom i Arthurom Y. Houom.
Lindzen je član Nacionalne akademije znanosti i Savjetodavnog vijeća za znanost, zdravlje i gospodarstvo pri Annapolis centru za znanstveno utemeljenu javnu politiku. Pridružio se MIT-u 1983. godine, prije čega je obnašao dužnosti na Sveučilištu u Washingtonu (1964.-1965.), Institutu za teorijsku meteorologiju na Sveučilištu u Kopenhagenu, Sveučilištu u Oslu (1965.-1967.), Nacionalnom centru za atmosferska istraživanja (NCAR) (1966.-1967.) i Sveučilištu u Chicagu (1968.-1972.). Od 1972. do 1982. bio je profesor dinamičke meteorologije Gordon McKay na Sveučilištu Harvard. Lindzen je također kratko bio gostujući predavač na UCLA 1967. godine.
Profesor emeritus Richard Lindzen s MIT-a, jedan od vodećih svjetskih autoriteta za kretanje geoloških fluida: „Ono o čemu će se povjesničari definitivno pitati u budućim stoljećima jest kako je duboko pogrješna logika, zamagljena mudrom i neumoljivom propagandom, zapravo omogućila koaliciji moćnih posebnih interesa da uvjeri gotovo sve u svijetu da je CO2 iz ljudske industrije opasan toksin koji uništava planet. Ostat će zapamćena kao najveća masovna zabluda u povijesti svijeta – da se CO2 koji je život biljaka, jedno vrijeme smatrao smrtonosnim otrovom.
