Neki su od njih posijedali na travu na obalu Fiumare
„Kapital ima veliku moć, ali on može gubiti vriednost i propast…”
M. R.
I.
Dvanaest sati davno je već odbilo na obližnjoj crkvi, kad radnici tvornice papira grada Rijeke stupahu iz tvornice oznojena čela, požudno dišući čisti zrak, koji se na slobodnu prostoru pred tvornicom nalazio, tražeći svoje dobre ženke, koje su im donijele ručak. Tko je bliže stanovao, taj bi se potrudio kući, da bar nekoliko časaka sprovede u krugu svoje obitelji, za čiji opstanak mora da se bori samovoljan, da se muči …
Radnici su danas nekako bolje volje izlazili … One česte nujne i mrke tragove, koji bi se tek kadkada u krugu obitelji malo razvedrili, danas je zamijenila neka pritajena radost … Svaki je od njih koracao velikim korakom, kao željan doći k onomu — još za sada tajnom — cilju …
Neki su od njih posijedali na travu na obalu Fiumare, koja im svojim slapovima ohladnjivala vruće čelo, te blagovali svoj ručak.
A kad je poslovodja Friderik Smolković, dakako posljednji, stupio na ulicu, zakračunav za sobom vratašca, nitko se niti ne obazre na njega.
To mu se dalo čudno! Prije, kad bi pokraj njih prolazio, smjerno bi ga ovi siromašni radnici pozdravljali, te bi te tek zadovoljavali, ako bi im bar odzdravio.
Ali — danas više ne!
A radnici se podsmjehivali i — ručali svoj ručak ili zalogaj zalili — ne vincem — već hladnom i bistrom vodom. Hvala Bogu, da još toga imadu!
A kad je Smolković prošao za ugao, nastade pravo veselje za njih, da se mogu slobodno dogovarati i stvarati svoje osnove.
— Da, odzvonit će doskora i njemu! — reče visok i suh drug, Franjo Jeršić, izbirač dronjaka.
— Ne, ne damo se mi! I mi smo ljudi…
— Da, i mi im moramo doviknuti, da smo posjednici čovječjeg dostojanstva …
— Ta čemu nam onda „slobodna volja“? Zar da i nadalje budemo robovi kapitalizma? Ne, drugovi, braćo! Ne! Mi ne smijemo dopustiti, da nas tlače i gaze, da nas pohitavaju s jednog mjesta radnje na drugo, — tumači sakupljenima mlad čovjek, kojih dvadeset i pet godina, koji je radio u strojarnici.
Njega su drugovi vrlo rado slušali, jer su uvidjeli, da je iskren čovjek i jedan od onih, koji se ne ponizuju, a i ne dadu se poniziti. Vidjeli su ga; ta on je prošao skoro cijeli svijet, vidio je, kako je drugdje. Nije trpio, da se njegovu drugu zlo radi, jer je bratski sve ljubio, te mu se činilo, kao da se sve to njemu radi.
— Ta dobra i plemenita duša je naš drug Blaž Ivičević! — govorili bi medjusobno radnici.
— Zna on u brk poslovodji kazati, što ga ide! Ne boji se on njega.
— Pa tako i jest, drugovi, odvratio bi im Blaž. — Dok sam organizirani radnik, dotle se ne bojim bijesa gospodara …
— Da, da, i mi se želimo organizirati, — viknuli su svi zajedno.
A Blaž veseo! Bilo mu je milo, što može taj zapušteni radni puk privesti k svijesti i potaknuti ga na obranu svoga ljudskog dostojanstva. Vidio je on već od prvog časa, što tim ljudima treba, pa s toga nije oklijevao, da im pruži to najjednostavnije sredstvo, koje si sami medjusobno stvore, a za svoju korist. Našlo se tuj i ljudi, koji su čitanjem raznih listova pratili svjetske dogadjaje i u čijim se glavama radjala ista misao, kao i u Blaža, ali nijesu imali dovoljno energije, da je ostvare. Bojali su se i mislili su, da bi ih drugovi zlo shvatili, te ih napokon još i ismijali. A drugo je bilo i to, što su znali, da ima — kao medju žitom kukolja — i takovih medju njima, kojima je žao za par novčića, koje bi u ime organizacije dali u blagajnu, da onda beru plod svoje prištednje.
Ili bi se koji našao — kao Juda medju dvanaestoricom svetih apostola — koji bi, da utvrdi svoj opstanak ili da pokaže krotkost i onu ropsku poniznost pred gospodarom, izdao njihove namjere s naglaskom: „da time pobunjuje radništvo“. A čemu da oni gube svoju egzistenciju za dobrobit svojih drugova, kad se to ne bi moglo ostvariti.
Ali mladog čovjeka — Blaža Ivičevića — sve to nije smetalo. On je uporno radio oko osnutka organizacije. I njemu su iste misli rojile glavom, ali znao ih je pobijati.
Neka se nađe koji između njih, da Judinim licem podje gospodaru, istisnut ćemo ga lako iz naše okolice!
Ako uzradimo, kako se i mora, svi za jednoga, a jedan za sve, — onda se ne trebamo bojati ništa … A za ono par novčića ne može nitko žalovati … Ta što daje organizaciji, sebi daje … Posve jednostavno. Kad dođe do otpora, ostaje bez zaslužbe … Time bi bio lišen sredstava za življenje, a tako mu eto organizacija, kad se u toliko već ojača, pruža znatnu potporu, kojom se može i nadalje dostojno sa obitelju uzdržavati … A šta je ona potpora, koju dobiva? Ništa drugo, nego onaj njegov uložak od par novčića, što ga je redovito svake subote uplaćivao u svojoj organizaciji …
Tako je tumačio Blaž svojim drugovima koji su zadovoljno kimali glavama i uvjereni o istinitosti njegovih riječi ulazili u tvornicu, da nastave svoj patnički život.
Ipak neka utjeha!
Te riječi Blaževe padale su na njihova srca, kao slatki melem na gorku ranu, sa koje je već pomalo ispala gorka trava, da ju zamijeni slatka.
— Da, jednom će i nama sunce zasjati! … I mi moramo znati, da živimo! — šaputahu medjusobno.
