Estonsko-ruski pjesnik u Dubrovniku i okolici
Čim sam ugledao fotografiju Mihaila Petrova odmah mi je bio simpatičan; izgledom na dr. Igora Borića ili meštra Nika Ljubana sa modnim detaljima kakvi su krasile Ruse na Kubi u romanima Martina Cruz Smitha (1942.), Mihail Petrov napravio je dobar posao radeći na rusko-estonskom književniku Igoru Severjaninu; moj tekst ticat će se boravka pisca u Dubrovniku, a što nalazim u knjizi “Igor Severjanin u Dubrovniku” (izdanje Mihaila Petrova (na ruskoj ćirilici), Reval, 2023.). O toj temi obilno je i kvalitetno pisao u Hrvatskoj Hrvoje Ivanković.
Igor Severjanin rođen je kao Igor Vasiljevič Lotarjoev 1887. u St. Peterburgu, umrije u tek 53 godini u Talinu. Od čega je umro? Je li bio razočaran? Da je radio kao činovnik ili profesor, ili davao lekcije bi li mogao putovati, prevoditi Ruse na estonski i obrnuto?
Znao sam imati razrede sa 36 učenika, teško bi se nakon toga čovjek mogao baviti poezijom. Izgledao je kao ruska verzija glumca amerikanskog Humphreya Bogarta (1899. – 1957.). Ne ćemo ulaziti u povijest književnosti, originalnost egofuturizma, naglasit ćemo samo njegovo izvlačenje čistoće slika i zvonke pjevnosti iz ruskoga jezika, koji može biti i medvjedast u drugih autora.
Što ostaje nakon životnog brodoloma, ratova, revolucija? Bilješke nekog starca, par pisama, šturi novinski članci. Više ili manje istinite anegdote. Pa što znamo danas čak i o životu Josipa Broza?
Susret sa Šuljginom
U Dubrovniku sreće privlačne osobe među ruskim izbjeglicama. Vasilij Vitaljevič Šuljgin (Kyiv, Ukrajina, 1878. – Vladimir, Rusija, 1978.), zanimljiv filozof, iako realist pomalo romantičar, antisemit (ali ne i pobornik pogroma, progona i pljačke). Pravnik i kasniji idejni vođa bijelih (carista) nagovara cara Nikolaja na odreknuće od prijestolja. Šuljginovi sinovi poginuli su u građanskom ratu. U emigraciji živi u Srijemskim Karlovcima, Beogradu, Dubrovniku, Apatinu gdje ga zarobljavaju 1944., te osuđuju u Rusiji na 20 godina zatvora. Doduše oslobođen 1956. godine.
U vrijeme Nikite Hruščova sprijateljio se s komunistima, rekavši da su napokon postali ruski državotvorci. Pokazivao je i velike simpatije prema fašizmu. Bio i pjesnik.
Tumačeći izraz Dubrovački Divertiški (od tal. divertire, zabavljati se) on nalazi jezik dubrovački nekom sredinom južnoslavenskih dijalekata obogaćenim talijanštinom. Kod domaćina u Dubrovniku, Slivinskoga (Šljivić, Šljivinski) nalazi suprugu mu Višnjevsku, tj. pod šljivom i višnjom proživio je 4 mjeseca. I Slivinski i supruga su bili Kijevljani. Kod “šljive” i “višnje” “rozovji cvet mindalja (badema)” kao snijeg padao na zemlju.
U dnevniku iz 1951. Šuljgin piše o Severjaninu. “Moguće je dodati da on postavši emigrantom, jest ostao poet. Nikakvog drugog zanata nije imao. Ptičica božja.” U svom dnevniku opisuje ljepotu Konavljana i Konavoki, tumačeći njihova pravilna lica aristokratskim podrijetlom(? !).
Sam Šuljgin imao je nepravilno, kako narod kaže “lopovsko” lice. I Severjanin opisuje Konavljane kao lijepe, stasite, inteligentne ljude.
Šuljgin navodi (odakle mu to?) da je Ljubljana kao sjedište Ilirskih provincija slavila Napoleona, Dubrovčanima da je ogavan. Putujući surim gorama nad pitomom udolinom Konavala; tu piju jako dobru crnu kavu koja osvaja aromom, tzv. tursku kafu. Opisuje bakrene ručne mlince za kavu, izglačane do zlatastog sjaja.
Pogleda na Boku s Lovćena
Piše da je pogled na Boku s Lovćena najljepši pogled u Europi, ali naliči mu fjord na ždrijelom prapovijesnog čudovišta. Oko Cetinja je “lunnji”, tj. mjesečev pejzaž. Prethodno su posjetili Herceg Novi, Perast i Kotor, a o Crnoj Gori malo ću prenijeti; osobito ne “jednostrunaje černogorsaje gusle”, subjekt je Dubrovnik!
U svojih Sto soneta u kojima prikazuje suvremenike Severjanin Šuljgina opisuje kao don Quijotea i don Juana! Zgodno je kako “blagoserdnoga” Šuljgina iritira odnos Crnogoraca prema ženama.
Gromadni Crnogorac jaše magarčića; žene nose težak teret na leđima.
Gostoprimstvo im vrlo hvali.
Severjanin je držao predavanja širom kraljevine (kralj Aleksandar je bio antikomunist i protežirao ruske izbjeglice), tako bio u Beogradu, bosanskom Podrinju, došao u Sarajevo gdje je tada bilo -20ºC, doputovavši u Dalmaciju zanesen jarkim suncem, agavama, mimozama, ružama, glicinijama, palmama, narančama. Zrak raguzejski božanstven!
Na vlaku u Gružu dočekao ga je pukovnik Aleksej Vladimirovič Slivinski, nekdašnji stožerni časnik, sadašnji inženjer graditelj cesta koji je lijepo zarađivao. Kazao je da bi njemu i supruzi bilo čast da Severjanini budu njihovi gosti. Taj čovjek je Severjaninu naličio na Napoleona (baš nimalo, op., T.T).
Vila Flora
Vila Flora (zašto je Rusi nazivaju Flora mira?) se nalazi 3 km od Grada (povijesnog) u zaljevu Uvala Lapad. Taj prostor poznajem od najranijeg djetinjstva, jer ga otac koristi kao atelier, o sudbini vlasnika Petra i Flore Jakšić pisao sam već u “Hrvatskom Fokusu.”
Sa sarajevskih – 20 dolaze na dubrovačkih +20ºC, i tada kao i danas su naranče nespole krasile vrt Vile Flore.
Kaže Severjanin da tko se nije rodio poetom, dosta bi mu bilo stat` u Dubrovniku. Nažalost nije tako, Dubrovčani, više iz neznanja nego iz pohlepe nagrdiše danas ovaj ambijent. “Naslaždistja krasotami Dalmaciji…, životvoroješčim vozduhom i takim že rozovjim vinom.” Mandeljnji (bademov) cvet – venčanje roz sa snegom.”
Šuljgin spominje Vilu Floru u svetom Jakovu, odakle zabuna. Možda su Slivinski tamo ranije živjeli, ili posjećivali estonsko-ruskoga bogataša Zimdina čiju kupolu Vile Šeherezade spominje u svojoj pjesmi “Šetnja po Dubrovniku” Severjanin.
O odnosu Severjanina i supruge mu Felisse Kruut ne ću pisati, to je osobna stvar.
Donosim pjesmu:
“ŠETNJA PO DUBROVNIKU”
Ševrolet nas dostavil u Dubravku (i danas kavana) na Pile,
Gdje nas za stolom čekao admirale (nije naš Domazet-Lošo, op., T.T.)
Mi u mlade Hrvatice ljubice kupile
I u ženskoga srca buket umirale
Santa Marija slijeva, napravo Lavrentije (Lovrjenac utvrda)
A Jadranskoga mora zelenilo sinje
O kakvim moguće maštati spominje (monumente, spomenike)
U okružju tisućljetne svetinje (tisučeletnih svjatinj)
Mi brodili nad morem goricom Gradac (nagornom znači brdskom, ali i strmom, preveo sam goricom)
A potom na intimni spustili se Stradun,
Gdje ponovo admiral sa respektom gradacije,
(sačuvao sam gradac – gradacija, sobljodenje je poštovanje, čuvanje, pridržavanje – ovdje respekt)
budio odjek u povijesti strun.
Odmorismo na kamenu , vrućem i mokrom
Pod vodom prozračnom vidjeli dno
I snivali otić na čarobni Lokrum
da u lađici cipol lovimo zajedno
(ruski kefalj jest cipal, dbk. cipol od grč. kefalos – glava – latinizirano u cephalos)
Pod nogama pržina sablažnjivo škripala
I hinski savjet dala života laka
I kuda god mi išli vile Cimdin (Zimdin!) kupola
Boje mora i neba sine zdaleka
Mi iskazasmo sa začudni kaprici
U snovidici neprirodnoj i neoprostivom
Viđati tako strani nam Brindisi
Tamo za morem, na jugu, u prostranstvu pustom
Pjesme iz 1931. posvećene dubrovačkom kraju su “Zrak radosti”, Rođenje na Jadranu (roždestvo, tj. Kristovo rođenje), “U dolini Neretve” (opis nesreće vlaka između Jablanice i Mostara uslijed odrona), “Madrigal iz Dubrovnika”, “Redovnik iz Dubrovnika”.
