Nemamo se pravo ponašati neodgovorno. Zemlja nam je poklonjena, a život nam je darovan
Komu više vjerovati? Nikomu. Zasiplju nas danonoćno hrpama informacija, no one su sve pod strogom cenzurom. One bitne su zatajene, običan puk o njima ni ne sluti kamoli da bi što znao. Bilo bi zaista smiješno kad bi netko rekao kako zna što se točno dogovara među državama, o čemu su nekad raspravljali državnici, o čemu raspravljaju danas, kojim smjerom usmjeravaju čovječanstvo. Čemu točno služe moćne institucije koje se prikrivaju pod raznim imenima. Kakvi se paktovi, dogovori i savezi sklapaju. Na to ne treba trošiti misli, to su dublje tajne nego dno oceana. Stvari kojima nikad ne ćemo imati pristup niti doći do njih. Tek nakon nekoliko desetljeća ponešto se otkrije javnosti, ali nekad prođu i stoljeća a mnoge tajne ostanu zakopane. Kad se neki šokantni dokumenti pronađu, od njih više nikomu nikakve koristi, a upitno je koliko su i oni vjerodostojni jer povijest pišu pobjednici. Mi obični puk koji živi da preživi, nikad u ljudskoj povijesti nismo imali privilegij da o nečemu odlučujemo niti ćemo ikada imati. Čak i one događaje koji su nam vidljivi, kad ih mediji prezentiraju široj javnosti, preinače ih, uvijek skrenu vodu na mlin onoga čiji su javni servis, tko ih plaća. Slobodan govor ne postoji. Jedino bitno što bi trebalo biti u fokusu našeg interesa i o čemu imamo pravo razmišljati, naša je briga hoćemo li biti živi i donekle zdravi, imati posao, moći preživjeti, i slobodno se kretati u našoj Domovini, što nam čeka djecu.
Opasnosti posvuda
Puno je onih koji se boje bilo kamo ići sami. Moja je baba Ive meni govorila: “Žensko si, ne smiš sama ni u goru, ni na vodu“. U današnje doba je nesigurnost posvuda. U mnogim zemljama svijeta, slobodno se kretati čak i po danu golem je rizik. Pričala mi osoba koja je bila u posjetu nekim zemljama u Južnoj Americi, poslije zalaska Sunca rijetko tko izlazi vani. Opasnost odasvud vreba. Odrasli ljudi ipak imaju neki osjećaj kud i kamo se kretati, ali nikad ne znaš što je komu u glavi i gdje možeš neočekivano zaglaviti. Eto, policajci zaustavljali dvadesetogodišnjeg kradljivca automobila, on jurio divljački. Policajaca koji ga je pokušao zaustaviti zahvatio i vukao po cesti, nanio mu teške ozljede. Kad je konačno udario u zid i policija ga uhitila, na jednoj televiziji rečeno je: „ Trebalo bi preispitati postupanje policije nad uhićenikom, je li to bila primjena nedopuštene sile?“ Onaj koji je pokazao zastrašujuću razinu nasilja i samo pukim slučajem nije ozlijedio ljude koji su se kretali tim putem, i umjesto zahvalnosti policiji, po nekome treba preispitati postupak policije koja ga lišava slobode dok on divlja, otima se, psuje i udara sve oko sebe? Van svake pameti. Nasilje koje iskazuju oni koji namame strance, dostavljače hrane po gradovima, isprebijaju ih i opljačkaju ako nađu kod njih koju crkavicu, i to ulijeva strah. Kad su naši ljudi sa sela, gotovo prosjački obučeni i neuhranjeni, došli u Njemačku, Švicarsku, Austriju, SAD, na milost i nemilost tuđincima, bez znanja jezika, radili su od jutra do mraka, ja nisam čula da ih je itko mamio da ih namlati i okrade. Dapače, u mnogim zemljama narod je prema njima pokazivao suosjećanje. Ako su svojom voljom zalazili na opasna mjesta, za to su bili sami odgovorni. Ovo što se događa po pitanju tih premlaćivanja, ozbiljan je pokazatelj da se mladež sve više odaje kriminalu, i oni koji to čine još u adolescentskoj dobi, što će tek činiti kad odrastu?
Zlostavljana djeca
U Osijeku je u nedjelju održana utrka, „Find me 2024.“, (Nađi me), za podizanje svijesti o nestaloj i zlostavljanoj djeci. Prema podacima MUP-a, tijekom 2023., djece koja su bježala iz ustanova, odnosno domova za odgoj djece i mladeži, bilo je 2 374. U odnosu na 2022., to je porast za 67,4 %. Djece koja su bježala iz obitelji bilo je 368. Srećom su mnogi pronađeni ili su se sami vratili. Djeca nekad bježe jer su u godinama buntovništva, dezorijentirani su, nesigurni, neki imaju urođen pustolovni duh. Iz obitelji neki bježe zbog problema u obiteljima, zlostavljana, 5 ih je bilo seksualno zlostavljano. U nekim zemljama svijeta, brojke su zastrašujuće. Primjerice u SAD-u, u 2023., bilo je 35 milijuna prijava o seksualnom zlostavljanju djece. Svake dvije minute u Europi nestane jedno dijete. Nije li to alarm za veliku uzbunu? To je postao veliki problem u svijetu.
Dužni smo svim silama se potruditi djeci stvoriti primjerene uvjete života u obiteljima, da se stane na kraj zlostavljanju djece. Nije to samo problem našeg vremena, ali držim da je naše vrijeme osviješteno i da bi se moralo s tim problemom ozbiljno uhvatiti u koštac. Kroz 20., stoljeće iz Dalmatinske zagore i s naših otoka, gdje je vladala glad, neimaština i nepismenost, masovno se djecu slalo nekome u Južnu Ameriku ili Australiju da tamo nađu kruha. Ima jezivih priča koje su nažalost ostale neispričane. Kad je davno preminulom stricu moje pok. majke, koji je također nejak bio poslan nekome u Čile, a koji je bio nadaren pa je radom i pameću stekao farmu na kojoj je imao puno ovaca nedostajalo radnika na farmi. Majčin stric nije bio oženjen, pa je pisao neka mu iz njegova seoceta kad bude dolazio neki čovjek u Čile, s njim pošalju više djece za čuvanje ovaca. Djecu su doslovno skupili i poslali brodom u Čile gdje ih je stric dočekao. Možemo li uopće zamisliti kako je toj djeci bilo po pustarama Čilea? Nisu ni shvatili gdje su ni što se zbiva. Neki su odmah počeli raditi u rudnicima. Jedan čovjek koji se vratio u poznim godinama u Hrvatsku, pričao je kako bi po cio dan čuvao ovce sam, strepio od divljih životinja i kradljivaca, imao je malo hrane koju bi mu poslodavac donio, spavao je u maloj kolibi na nekim steljama na podu. Polugol, gladan i uplašen, kad bi padala noć uspeo bi se na kolibicu i vikao plačući: „Majko dođi, evo me, bit ću dobar, slušat ću te. Majko odvedi me kući.“ Nitko se nije odazivao. Zamislimo njegove traume i njegov život. Zar naša djeca moraju u tuđinu? „Tuđa zemlja nije majka, nego maća“, „ Tuđa zemlja, tuga je golema“.
Stric
Moj ujak Vice, majčin brat, pokazao se jako nadaren i stric ga je dao u Isusovački internat gdje se školovao. Stric mu je omogućio život na „visokoj nozi“, a budući je bio izrazito stasit i lijep, ponašao se kao pravi bogataš, rasipao stričev novac. Stric ga je toliko volio da mu je sve dopuštao. Postao je poznati liječnik, oženio se liječnicom, dobili su četiri kćeri. On je imao 11 godina kad je poslan stricu. Dok mu je bila živa majka, pok. baba Ane, (majčin otac, did Lovre nije dočekao živ da ga vidi) sa stricem je jednom došao, meni je bilo desetak godina, i kad je vidio svu bijedu u kojoj živimo, stric i on su dali babi Ani dovoljno novca i ujaku Nikoli, da se izvuku iz bijede. Dolazio je više puta otkad je Hrvatska slobodna, žena mu je umrla, pravi je plejboj. Od njegove četiri kćeri nikad nijedna nije pokazala interes da dođe u Hrvatsku. Tako ne samo da su se gubili u tuđini oni koji su u djetinjstvu lišeni svog doma, nego su se izgubili mnogi naraštaji. Iz obitelji mog pok. oca Milana, dvojica braće je poslano, a trojica su sami otišli u Australiju i južnu Ameriku. Kad bi se svi njihovi potomci vratili, bilo bi nas gomila, ali nitko se ne vraća, tek neki dođu malo da povire, poslikaju stare staje i gumna, nas rodbinu, i zbogom. Nijedno naše dijete više ne bi trebalo tražiti kruha izvan Domovine.
Ugrožen odgoj djece
Tomislav Ramljak, iz Centra za sigurniji internet, koji je nedavno gostovao na HTV-u, govorio je o sve većoj opasnosti koja vreba djecu na internetu, posebno one najmlađe. Centar je do rujna ove godine primio 650 poziva djece koja su zatražila pomoć. Sve je veća usamljenost djece jer su roditelji prezaposleni ili nedovoljno brižni, uzrokovala da svijetom kod djece vlada „pandemija osamljenosti“. U Europi se i tako rađa malo djece, a uz ove zastrašujuće činjenice, nismo li svi dužni brinuti o djeci, potruditi se da ih odgajamo odgovorno i izvedemo na pravi put. Stari su ljudi prije koje desetljeće govorili kako im je najvažnije u životu da su djecu dobro odgojili, da budu dobri i pošteni ljudi. Ako to shvate svi roditelji, onda će biti puno manje vršnjačkog nasilja, puno manje djece koja se odaju kriminalu, drogama, alkoholu … Kako se nevina, naivna djeca neodgovornih roditelja i institucija, uopće mogu snalaziti u ovakvom svijetu punom nasilnika, nepravde i užasa kojima smo okruženi koji se šire svijetom. Što je s djecom koja su u logorima bez roditelja, siročadi i onih koji su odbačeni?
Volim svoje
Mi smo malobrojna zemlja što se stanovništva tiče. Ne bih rado živjela u velikim državama ni u velikim gradovima-megapolisima, gdje je teško organizirati sve službe kako bi u gradovima vladao red i njihovim žiteljima bila zajamčena sigurnost. Meni je naša državica baš po mjeri. Imamo prirodnih resursa za sebe dovoljno, imamo mogućnosti za dobru organizaciju života. Što se tiče energenata mogli bi proizvoditi više energije nego nam je potrebno, izvoziti je, kao i proizvoditi hranu. Naša Slavonija, Podravina, Moslavina, Međimurje, zatim golema rodna polja, samo neka ću nabrojiti, koja su uglavnom u vrlo maloj mjeri obrađena, a kad bi se sva u Hrvatskoj obrađivala, mogla bi hraniti Europu: Benkovačko polje, Sinjsko polje, Imotsko polje, Kosovo polje kod Knina, Popovo polje, Ogulinsko polje, Drežničko polje, područje uz sliv Neretve, imamo ih još puno čak i po otocima. I ondje gdje je krš može se gajiti loza, maslina, smokva, oskoruša, maraska, trešnja, i mnoge kulture. Može se razviti stočarstvo, pčelarstvo, što se god poželi, samo trebamo zdrave obitelji, zdrav pomladak, zdravu zajednicu. Ako možemo trebamo sa svima biti u mru koliko je to moguće, ali ako se ne oslonimo na sebe, sve nam zaludu, propast ćemo, što tuđinci jedva čekaju. Kako nam to ne dolazi u svijest?
Porast stanovništva na planetu
Mnogi su narodi egocentrični, puni egoizma, oni znaju kako potkopati male narode. Sjetimo se kolonija, i onih koji su milijune robova s nezamislivom okrutnošću hvatali, mučili, okivali, ubijali, prodavali. Ne moraju nas danas porobljavati vojske, danas su vrlo prikladni psihološki ratovi, medijski ratovi, sijanje straha. To se pokazalo jako djelotvornim. Istina da ljudska populacija u nekim zemljama svijeta naglo raste. Pretpostavlja se da je otprije 200.000 godina na svijetu do danas živjelo 117 milijardi ljudi. Do 1650., bilo je oko 500 milijuna ljudi. Do 1800., negdje do milijardu. Oko 1900., bilo je oko milijardu i pol. Gustoća stanovništva razlikuje se od mjesta do mjesta. Velika ekspanzija stanovništava u nekim afričkim zemljama raste brutalnom brzinom. Primjerice u Nigeriji, stopa plodnosti po jednoj ženi je 5,24 %, dok je stopa plodnosti žena u Europi 1,52 %, a u Hrvatskoj 1,63 %. Probudi se Europo, probudi se Hrvatska!
Sve što mnijemo, što činimo svjesno ili nesvjesno, misli, radnje koje obavljamo, naše usmjerenje prema svjetlu ili tami, sve je to važno u našem životu ali i životu zajednice. Kroz svoje življenje i vladanje, ako unosimo u svijet dodatni kaos, nered, strah, budemo prijetnja drugima, postajemo destruktivni. Mi nemamo pravo ponašati se neodgovorno, jer zemlja nam je poklonjena, život nam je darovan. Ako smo zlostavljači i pustošitelji, narušavamo u sebi sklad. Mi smo slika vremena i svijeta. Ono što činimo ostaje našoj djeci kao dobrobit ili prokletstvo. Zar nemamo srca ni savjesti, zar im uskraćujemo budućnost i mogućnost da budu sretniji, žive u pravednijem svijetu, imaju na licu osmijeh umjesto očaja i suza, patnje i užasa koji se događaju diljem svijeta? Zar nam doista nije stalo do najbližih, ni do svijeta?
