Na ovom antičkom hramu nalazi se natpis na latinskom jeziku “Slavnim bogovima i božicama ovog mjesta – Maro Viktorin Urtianus…”
Jezgra srpske države do kraja XII. stoljeća je malena oblast današnjega Sandžaka, planinskoga kraja između Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Kosova. Sandžaku je zapad Bosna, a istok Kosovo.
O stoljetnoj strateškoj važnosti mjesta Ras svjedoči i rimska utvrda, te kasnije utvrde i crkva iz vremena cara Justinijana u VI. stoljeću. Na mjestu crkve sv. Petra u Rasu na dubini od 2 metra nalaz je antičkoga grobišta (V. st. prije Krista?) s vrlo vrijednim artefaktima. Smatra se da je na tom mjestu bio antički hram, posebno na to upućuje natpis na latinskom jeziku “Slavnim bogovima i božicama ovog mjesta – Maro Viktorin Urtianus…”
Vrlo je bitno osvijetliti razvoj te Crkve, u čemu mogu pomoći arheolozi i povjesničari umjetnosti. Naime, njena obnova u X. stoljeću nam je nejasna, pri čemu treba je usporediti sa sličnim objektima u Italiji, Hrvatskoj, Bizantu, Armeniji, Gruziji itd. Naime, Raška je tad malena županija, nema ekonomske važnosti.
Važnost Dračke metropolije
U zborniku “Trebinjsko mrkanska biskupija” (priredili dr. Marinko Marić r. 1971. i dr. Ivica Puljić, r. 1948., izdanoj 2024.) Ivica Puljić (stranica 58.) tvrdi da latinski natpis u Drenovu kod Prijepolja (Sandžak, op. T.T.) svjedoči o zapadnom smjeru pokrštavanja stare Srbije (Raške), kao i zapadna terminologija u Srba, tipa krstiti, kum, bešika, raka, poganin, car, Grk, sant, žežon. Tu su i naglašena štovanja zapadnih svetaca, kao svetoga Petra i svetoga Martina, pa prema Konstatntinu Jirečeku (češki povjesničar, ekspert za Balkan, 1854. – 1918.) i imena pojedinih knezova.
Citirajmo dr. Puljića :”Ključni događaj za reorganizaciju (dubrovačkoga) crkvenog ustroja bilo je svakako Samuilovo osvajanje Drača (bugaromakedonski vladar, kraj X., početak XI. stoljeća), čime je ukinuta Dračka metropolija, a Drač podložen Ohridu. Neki autori (npr. Miho Barada, 1889. – 1957.) misle da je tada Bizant one biskupije Dračke metropolije koje Samuilo nije osvojio, okupio u dubrovačkoj metropoliji…, kao što i obje Dalmacije (Gornja od Bara do Dubrovnika, te Donja do Zadra, op., T.T.) (slabo vjerojatno, iako je zanimljivo da Samuilo pustoši Dalmaciju, te da postoji jaka dubrovačka predaja da su kralj Stjepan i kraljica Margarita poklonili Dubrovniku Rijeku Dubrovačku, na jugu povijesnoga Grada i danas crkva posvećena kraljici Margariti op. T.T.). Drugi autori tvrde da je Samuilo, nakon što je osvojio zaleđe bizantskih gradova prekidao… njihovu vezu sa zaleđem, jer su se držali Bizanta i pružali mu jak otpor, te da je uz Papino odobrenje uspostavljao nove biskupije u zaleđu.” Vjerojatno i Trebinjsku biskupiju.
Bugarski vladari održavali su tada vrlo prijateljske odnose s papama.
Dok Raška nije po bizantskom caru Baziliju II. (958. – 1025.) dodijeljena Ohridu, dubrovački nadbiskup je pokrivao Zahumlje (istočna Hercegovina), Tribuniju (Trebinje), Kotor, Bar, Ulcinj i Sorbulia(!!!). Poslije će se Dubrovnik jagmiti za Bosnom i biti u sukobu s barskim nadbiskupom, ali to je vrijeme kada imamo pod dvojicu papa na prijestolju.
Dukljanin (povijesni izvor s kraja XII. stoljeća, vjerojatno svećenik Grgur iz Zadra, njegov ljetopis neki nazivaju i Barski rodoslov, op. T.T.) navodi da su Rimljani, koji su bili s “kraljem” Belom Pavlimirom, a koji je vladao poslije kneza Časlava (933. – 950.), nakon pobjede u Raškoj podigli (zapravo obnovili, op. T.T.) tamo crkvu sv. Petra, da spomenuta crkva bude biskupska. Od bule (isprave) pape Benedikta VIII. iz 1022. biskupija Srbije se često spominje među sufraganima (podložnim biskupima), a koju je bizantski car Bazilije II. (pridjevkom Bugaroubojica) oduzeo dubrovačkome nadbiskupu.
Crkva sv. Petra u Rasu i krštenja Nemanjića
Crkva svetoga Petra je bitna prvim Nemanjićima, tamo je kršten rodonačelnik Stefan Nemanja drugi put, prvo je u Ribnici kršten kao katolik, zatim u Rasu kao pravoslavac. Tamo su bili srpski narodni sabori. Zašto su Nemanjići izabrali pravoslavlje? Zato jer su imali otpor prema latinitetu i sklonost bugarskom pismu ćirilici? Svakako da ne. Nisu se bojali ni moći katoličkih primorskih gradova, niti moći papa (tada su postojali i protupape!). Bizant je izgubio Carigrad i mladoj srpskoj državi je otvoren prostor Makedonije. Papinstvo je podupiralo Mađarsku, ali u to vrijeme su se Nemanja i sinovi kolebali hoće li se pridružiti Zapadu. Oporba biskupa podloženih Dubrovniku išla je na ruku Nemanjićima, koji su htjeli što veću državnu samostalnost, a s oslabljenim Bizantom bilo je lakše pregovarati. Ipak držim da je tu odlučujući bio stav Rastka, tj. Save Nemanjića (1175. – 1236.), čvrstog kaluđera.
Srbijanski spomenici (npr. Studenica, ili Dečani, koje gradi fra Vito iz Kotora) pokazuju zapadne oblike, osim kupole (tzv. raški tip hrama), a Miroslavljevo evanđelje iz Huma obiluje ikavskim, čak i čakavskim elementima. Jesu li u izradi pomagali benediktinci, Dubrovčani ili Kotorani? Povijest je krenula svojim putem, Srbija istočnom kršćanstvu i turskoj višestoljetnoj okupaciji, kao i bogumilska Bosna, dok je Hrvatska (ono što je od nje ostalo) ostala u srednjoeuropskoj i mediteranskoj matrici.
A za smiješnu i nepotrebnu zbrku oko Višeslavove krstionice zaslužan je Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.), koji ju je i vidio 1853. kod plemenitoga Venecijanca Cornerija.
