Luburić: Budući hrvatski naraštaji ne bi smjeli zaboraviti njih i njihovo junaštvo koje su iskazivali do samoga početka
POVLAČENJE HRVATSKE VOJSEKE PREMA AUSTRIJI, piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (7) Kraj ovog izvještaja. 3. POGLAVLJE – strana 37.-64., hrvatsko izdanje. Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43.-71. “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”, Dorrance & Company, Philadelphia 1970., stranica 43.-71.
Upravo se tada dogodilo: naša nepobjediva Vojska počela se rasipati. Mnogi časnici počiniše samoubojstvo čim su prešli granicu sa Slovenijom. Znali su da samoubojstvo nije nikakvo rješenje hrvatskih problema, ali kao domoljubi nisu vidjeli drugi izlaz iz dileme u kojoj se nađoše: njihova Vlada zabranila im je nastaviti borbu, a oni se ne žele predati. Posljednji put zagrlih svoje rođake i drugu rodbinu; svi su oni željeli poći sa mnom u šume. Svaki čovjek iz Obraninih bojni, pukovnija i divizija učinio bi istu stvar. Pukovnici Pjanić, Hasić i Pačariz kao i albanski, crnogorski i mađarski saveznici htjeli su također poći sa mnom u šume. Oni hrvatski naraštaji koji dođu poslije nas neka ne zaborave da su sve ove narodnosti prolijevale svoju krv s nama i ginuli s nama. Budući hrvatski naraštaji ne bi smjeli zaboraviti njih i njihovo junaštvo koje su iskazivali do samog kraja, kao što ne bi smjeli zaboraviti ni sudbinu naših vlastitih trupa. Zapravo neke vrste utjeha je za one koji smo imali sreću ili nesreću preživjeti poraz od 1945., jest da svi Hrvati i drugi protivnici komunizma nisu bili tako zaglupljeni da povjeruju britanskoj vojnoj časti. “Leteće” bojne, veterani od 1941. i Obranini i Zdrugovi nisu se predali! Jedna bojna, pod zapovjedništvom časnika s mnogo odlikovanja, odlučno je stupala prema Ljubljani da skrene pozornost partizanskih snaga koje su se pripremale napasti našu pozadinu. Golemo partizansko mnoštvo pristiglo je iz Trsta da iznenada napadne ovu već iscrpljenu bojnu, koja izginu boreći se do zadnjega čovjeka.
Talijanska vojska
(Bilješka (13) dolje na dun stranice: “Partizanske snage iz Trsta djelomično su se sastojale od talijanskih trupa bivše redovite talijanske vojske. Kada se 1943. Italija predala Saveznicima, mnogi talijanski časnici i vojnici u Dalmaciji i Istri se pridružiše partizanima. Od tada do konca rata oni su uvelike pomogli u tisku razvikanim partizanskim postrojbama pod Titovim vodstvom.” U ovome okršaju komunisti poubijaše čak i one Hrvate koji su bili teško ranjeni i nesposobni za daljnju borbu. Ovo je bio nagovještaj onoga što će se desiti Hrvatima koji se predaju. Zahvaljujući zaštiti “letećih” bojni, veliko mnoštvo vojnih i civilnih izbjeglica stiže do Celja u sigurnosti i odanle nastavi svoj put za Austriju. Što se tiče samih ljudi u”letećim” bojnama, kosti ovih veterana iz prvih dana hrvatske državne nezavisnosti od 1941. razasute su diljem prostora izmedu Zidanoga Mosta i Maribora, osobito uzduž obiju strana ceste Zidani Most-Celje. Tu je mnogo i partizanskih kostiju da im prave društvo! Moram takoder napomenuti da je jedna bojna mornaričke pješadije imala posebno sjajan udio u raščišćavanju puta za naše glavne kolone, natjeravši partizane na bijeg u nizu opetovanih “vrućih” akcija. Ova jedinica bila je na veliko angažirana u borbi istočno od Zidanoga Mosta 11. i 12. svibnja. U napadu na dosta brojnije partizanske koncentracije naši izgubiše više od 300 momaka, uključivši mnogo viših i nižih časnika. Komunisti su pobjegli u toj zbrci, a preživjeli iz mornaričke bojne potpadoše pod zapovjedništvo bojnika Matijevića. On mi kasnije reče kako je vjerovao da se nikada prije nigdje na svijetu nije vidjelo takvo junaštvo u borbi kakvo se vidjelo u tih mornaričkih vojnika. Napominjem ovu činjenicu, e da bi se odala dužna počast heroizmu koje je naše mornaričko osoblje tako sustavno dokazivalo. Na isti je način i naša Časna radna služba dokazala svoje najherojskije osobine. U skladu s mojim zapovijedima, u Celju sam se rastao od posljednje jedinice svojih osobnih stražara. Oni me ostaviše suznih očiju. U Austriju su ih pratile dvije hrvatske dame, članice sarajevske Ustaške omladinske organizacije koje su dijelile sudbinu vojnika. Ostao sam u blizini Celja sve dok naše posljednje jedinice ne izidoše iz grada na putu za karavanske Alpe. Sa mnom ostadoše dvojica ljudi koje sretoh u šumi. Sa sobom sam imao i svoju vjernu “askericu”, strojnicu koju smo mi sami proizvodili, i dvanaest ručnih granata. Ovo je bilo sve oružje kojim je raspolagao posljednji zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga.
Nije potrebno naglašavati kako su naše nade bile iluzorne
Po prvi put tih dana oprah lice u jednome potoku te malo zaspah. Kada se probudih, osjetih se nekako osvježen pa započeh svoj put natrag prema hrvatskoj granici. Čim sam ušao u domovinu, uspostavio sam vezu s jednom komando-postrojbom. Budući da sam bio ranjen u borbama za povlačenja, odlučih se na povratak u Zagreb zbog potrebe za njegom. Partizani kasnije doznaše gdje sam boravio za posljednjeg posjeta našem glavnom gradu. Vjerujem da je supruga jednoga od naših časnika izdala one osobe koje su me bile zaštitile. Kada se to dogodilo, povratih se u šume u društvu drugih hrvatskih nacionalista koji su, prema svojim mogućnostima, željeli nastaviti rat protiv komunista. Prva nam je briga bila spasiti sve druge domoljube koji pobjegoše u šume. Čim smo okupili sve te ljude, započesmo s aktivnostima našega otpora. One su se temeljile na našoj pogrješnoj pretpostavci da će se događaji na međunarodnoj pozornici prije ili kasnije odvijati u prilog hrvatskih državnih interesa. U to vrijeme čak je i skeptik, kao što sam ja bio, morao vjerovati da će službeni Zapadni svijet naskoro morati zauzeti odlučno stajalište protiv ruskog i međunarodnog komunizma, ako ne želi da mu se desi sudbina Države Hrvatske i hrvatskoga naroda. Nije potrebno naglašavati kako su naše nade bile iluzorne. Slobodni svijet pružao je materijalnu i moralnu pomoć komunistima posvuda, e da osigura uspostavu marksizma ne samo u Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Istri nego i u drugim zemljama i narodima srednje i istočne Europe. Kada Amerikanci konačno započeše suprostavljati se širenju komunizma, učiniše to na Dalekom istoku, točno na prostorima gdje su imali najmanje mogućnosti za uspjeh u svojem zakašnjelom nastojanju da zaustave komunističke prijetnje. Budući da sam Hrvat, možda je naravno što osjećam kako je sudbina Hrvata teža od sudbine koju je pretrpio bilo koji drugi narod koji potpade pod komunističku dominaciju. Zbog uloge na koju sam bio pozvan u strašnom razvoju događaja koji zapadoše naše Oružane snage i građane koji im se pridružiše na put u tuđinu, imam posebno gorke uspomene na događaje iz 1945. Kao vojnik bio sam uvježban slušati naloge, a meni izrečeni nalozi bili su: 1. dati upute čitavom našemu vojnom osoblju da se povlači u Austriju i 2. zaustaviti organiziranje masovnoga otpora u pozadini naše Vojske na povlačenju.
Pokvareni „slobodni svijet“
Rezultat ove pogrješne odluke koju je naša Vlada donijela bio je da su većinu naših vojnika i građana koji se predadoše Britancima u vjeri da će se s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima, engleske vojne vlasti izručile su partizanima. Čim su jugokomunisti u rukama imali svoje žrtve daleko od očiju i ušiju zapadnih Saveznika, oni su ih tako mučili i klali da zaslužuju divljenje crvenih američkih Indijanaca otprije 200 godina. I unatoč činjenici da su se pokolji hrvatskog vojnog osoblja i građana nastavili u tjednima, mjesecima i čak godinama poslije Drugoga svjetskoga rata, tisak “slobodnoga svijeta” podržava urotu šutnje o Titovim klaonicama. “Slobodni svijet” previše je usredotočio svoju pozornost na uživanje plodova pobjede a da bi mario za sudbinu gubitaka u nedavno završenoj igri. Odbor za istraživanje bleiburške tragedije zaslužuje pohvalu za svoja nastojanja da upozna službeni civilizirani svijet s činjenicama bleiburških, mariborskih i drugih poratnih pokolja. Dajem svoju časnu riječ vojnika da sam napisao ovaj iskaz o koncu Hrvatske vojske samo koliko sam to i sam iskusio, vidio i osjećao. Ja sam osobno sastavio original hrvatskoga teksta, ovoga iskaza u vjeri da će pomoći da se za buduće naraštaje sačuva istina o događajima u kojima sam, zbog svoje narodnosti i visokoga čina, odigrao razmjerno važnu ulogu.
(Bilješka (14) i zadnja bilješka ovog izvještaja: General Vjekoslav Luburić Carcagente (Valencia), Španjolska 15. kolovoza 1967. (Bilješka (14) i zadnja bilješka ovog izvještaja: General Luburić nije doživio da u tisku vidi ovu svoju analizu. U nedjelju 20. travnja 1969. godine on bi umoren u Carcagentu blizu Valencije kao žrtva “lova” u kojemu su mnoge ugledne hrvatske izbjeglice umorene od agenata jugoslavenske tajne policije, UDBE, Podulji članci o Luburićevu životu i smrti mogu se naći u svim važnijim španjolskim novinama i revijama. Na poseban način preporučujemo La Actualidad Espan`ola od 1. svibnja 1969, zbog cjelovitosti njezina članka o Luburiću. Koliko je nama poznato, američki mediji nisu uopće izvijestili o umorstvu generala Luburića. Sredinom šezdesetih godina, potonji je iskaz glavni urednik najprije doslovno preveo s hrvatskoga na engleski jezik. Onda je dr. Stanko Guldescu za američku publiku čitav iskaz uredio. Uredeni je tekst u ljeto 1967. na hrvatski preveden u nazočnosti generala Luburića, u njegovoj kući. Autor iskaza je uredeni tekst pred glavnim urednikom odobrio i vlastoručno ga potpisao točno na svetkovinu Velike Gospe 1967. godine. (Bilješka glavnog urednika i prevoditelja Johna Ivana Prcele.) Prepisao Mile Boban, Otporaš. Ivor: iz knjige HRVATSKI HOLOKAUST II, Zagreb 2005, 36-64 Napomena. Tko je imao priliku čitati knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, mogao je u tim pismimapročitati da je Maks često pisao svojim suradnicima kako je on mnoge stvari zapisao i dobro pohranio. Pričitati sve generalove opise, članke i pisanja u časopisu DRINA i novini OBRANA, za sigurno se tu može naći mnogi podataka koje bi mogli smatrati kao veliki dio njegovih MEMOARA. Samo ovaj izvještaj o Povlačenju Hrvatske Vojske bi mogao biti dio tih USPOMENA. Ja sam ovo sve prepisao iz već spomenute knjige Hrvatski Holokaust i stavio na portali hrvatskih integralisti u sedam (7) nastavaka8, 9, 10, i 11 veljače 2016. Prilažem poveznicu. Mile Boban, Otporaš. http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5135&page=38
(Svršetak)
