Nedostaci, opasnosti i sljedeći koraci
Uspon digitalnih valuta središnje banke (CBDC) nije se dogodio niotkuda. Već 2018. pojavila se zabrinutost zbog smanjenja gotovine i ovisnosti građana o privatnim bankama. Nakon prijedloga u nizozemskom parlamentu, Znanstveno vijeće za vladinu politiku (WRR) objavilo je izvješće s preporukama 2019. godine. Primarna preporuka bila je osnivanje nove javne štedionice kao alternative depozitima kod komercijalnih banaka kao što su Rabobank, ABN Amro i ING te uvođenje više ograničenja u stvaranju novca i odobravanju kredita. Međutim, javna štedionica nikada nije osnovana, a vlada se, djelomično po savjetu DNB-a i ECB-a, oslanjala na stvaranje digitalnog eura, koji je osmišljen kako bi ublažio neke od utvrđenih problema. Da bih razumio zašto, moram pružiti više konteksta o tome kako naš trenutni sustav funkcionira i gdje leže interesi.
Trend nestajanja gotovine snažno je potaknut politikama banaka i platnih tvrtki da obeshrabre gotovinsko plaćanje. Zbog toga građani još više ovise o digitalnim bankovnim saldima kod privatnih banaka. To je korisno za banke jer bez digitalne alternative bankovnom računu bankama je zajamčeno financiranje putem štednje. To im omogućuje da se financiraju jeftinije nego da moraju prikupljati novac na tržištu kao i druge tvrtke. To se mijenja kada građani odjednom mogu staviti svoju ušteđevinu u javnu banku, uz potporu države i bez rizika od bankrota. Banke razumljivo ne žele konkurenciju takvog digitalnog eura.
Komercijalne banke koriste naša bankovna stanja (svoje dugove prema nama) kako bi zaradile mnogo novca i obično preuzimaju malo ili nimalo rizika u tom procesu, što dovodi do ‘moralnog hazarda’: preuzimanja pretjeranih rizika gdje dobit ide dioničarima, a gubici se mogu prebaciti na porezne obveznike kroz gotovo zajamčeno spašavanje. To je bio značajan čimbenik u financijskoj krizi 2008. godine. Ta je kriza zauzvrat dovela do reakcije: stvaranje Bitcoina od strane Satoshija Nakamota 2009. godine i prateće blockchain tehnologije. Ta je tehnologija na kraju dovela do izuma raznih kriptovaluta, pri čemu su stablecoini bili posebno relevantni. Ove stabilne kriptovalute, u smislu jednostavnosti plaćanja, mogle bi se natjecati s običnim fiducijarnim novcem (kao što su dolari i euri). Kada je prva velika tehnološka tvrtka objavila svoje planove za lansiranje vlastite valute u velikim razmjerima (Facebook s Librom), središnji bankari su se probudili i sada većina zemalja radi na vlastitim CBDC-ima.
Važni izbori dizajna
Središnje banke imaju mnogo izbora prilikom dizajniranja CBDC-a, kao što je maloprodaja naspram veleprodaje, treba li snositi kamate ili ne i još mnogo toga. Neki od ovih izbora mogu dobro funkcionirati, ali neki imaju potencijal dovesti do prilično distopijskih scenarija. Najznačajnija briga odnosi se na privatnost i zaštitu podataka. Centralizirana priroda digitalnog eura može otvoriti vrata praćenju financijskih aktivnosti građana. Međutim, jedan korak dalje od praćenja je potencijal za paternalističku kontrolu, koja postaje moguća kada je digitalni novac dizajniran da bude “programabilan”. Ova programabilnost može dovesti do personaliziranih monetarnih politika: visoke kamatne stope za vas, negativne kamatne stope za vašeg susjeda, na temelju kriterija koji se stalno mijenjaju. Svoje eure možete potrošiti na odobrene proizvode i usluge, ali ne i na stvari koje vlada želi obeshrabriti. Počinje s nečim tako jednostavnim kao što su duhanski proizvodi ili džeparac koji se ne može potrošiti na slatkiše, ali može brzo skliznuti u centralno upravljano stanje nadzora. Štoviše, suočit ćete se i s “gubitkom pariteta”: euri s datumom isteka ili ograničenom svrhom potrošnje sami po sebi vrijede manje od običnih eura.
S druge strane, ako želite zadržati otvorenu opciju takozvanog helikopterskog novca u monetarnoj politici, određeni stupanj programabilnosti vjerojatno je neizbježan. Svjetski ekonomski forum zalaže se za programabilni novac za helikoptere (s datumom isteka). A da je do Banke za međunarodna poravnanja (BIS), središnje banke središnjih banaka, postojala bi velika programibilnost kako bi se središnjim bankama dala potpuna kontrola, zajedno s velikim novim projektom e-identifikacije (digitalni identitet). Međutim, BIS također priznaje razne opasnosti povezane s tim, navodeći: “Kombinacija transakcija, geolokacije, društvenih medija i podataka o pretraživanju izaziva ozbiljnu zabrinutost zbog zlouporabe podataka i osobne sigurnosti.”
Poslovne banke daju sve od sebe kako bi utjecale na odabir dizajna digitalnog eura u svoju korist. Pohvalno je što nizozemske banke potiču društvenu raspravu o ovoj temi. To je važno jer implikacije pogrešnih izbora mogu imati dugotrajne i dalekosežne posljedice. Stajališta banaka često su u suprotnosti s preporukama Znanstvenog vijeća za vladinu politiku (WRR) iz 2019. godine, čije izvješće vrijedi pročitati. Informacije koje je dostavio ESB također su u suprotnosti s preporukama WRR-a.
Prema WRR-u, alternativa privatnom novcu imala bi “disciplinirajući učinak” na ponašanje banaka koje traže rizik i “smanjila ovisnost kućanstava i poduzeća o komercijalnim bankama za štednju, zajmove i platne usluge”. To bi tada moglo “potaknuti otpornost, inovacije i usredotočenost banaka na klijente”. Kupci mogu glasati nogama (ili prstima) i podizati svoj novac iz komercijalnih banaka, bilo putem javne depozitne banke ili pretvaranjem u CBDC.
Suštinska rasprava o poželjnim izborima dizajna koje bismo mi, kao društvo, trebali donijeti, konačno se odvija u nacionalnim parlamentima, a ne u kuli od bjelokosti ESB-a i njegovih lobista. Međutim, ta je rasprava započela prilično kasno, kaže Mahir Alkaya, izvjestitelj za digitalni novac središnje banke u nizozemskom Zastupničkom domu.
Postoje li još neke nedoumice?
Osim zabrinutosti zbog privatnosti i narušavanja anonimnosti gotovinskih transakcija, postoji i zabrinutost zbog kibernetičke sigurnosti i povećane ovisnosti o digitalnim sustavima, kao i zabrinutost zbog stabilnosti financijskog sustava. Tijekom financijskih kriza (kada građani izgube povjerenje u banke) iznenadna navala na digitalni euro može dovesti do neželjene volatilnosti i sistemskih rizika. Ironično, postojanje sigurne rezervne lokacije može potaknuti ili pogoršati ‘navalu na banke’.
ESB je trenutno na putu, u smislu izbora dizajna, da stvori digitalni javni novac, a da pritom jedva narušava hegemoniju komercijalnih banaka. Trenutačni prijedlog Europske komisije uključuje dva ključna elementa:
Računi u središnjoj banci koje građani mogu imati izravno u svojoj središnjoj banci će:
Ne snosi kamatu
Imajte maksimalni saldo od 3.000 do 4.000 eura po građaninu. Osim maksimalnog salda po građaninu, razmatra se i maksimalno ograničenje broja transakcija po razdoblju. Ukratko, ESB želi da digitalni euro bude “uspješan, ali ne previše uspješan”. Zahvaljujući tim izborima digitalnog eura digitalni euro je nepraktično sredstvo plaćanja koje nije prikladno za štednju. Dodana vrijednost od samog početka čini se ograničenom, zbog čega je teško uvjeriti europske građane u njezinu korisnost. Međutim, s različitim izborima dizajna, ta bi se dodana vrijednost doista mogla ostvariti, tako da ne ostaje rješenje u potrazi za problemom.
Vraćajući se na spomenutu programabilnost nove digitalne valute, uz ograničenja potrošnje, ECB izričito navodi da se to neće dogoditi te da će se primijeniti najsuvremenije tehnike sigurnosti i privatnosti. Međutim, rizik ostaje, barem po mom mišljenju, da bi budući vladari mogli razmišljati drugačije. Čini mi se nepoželjnim da autoritarniji vođe koriste digitalni euro za kontrolu ponašanja građana. Ta bi se zabrinutost mogla znatno smanjiti odabirom tehnološke osnove u fazi projektiranja koja onemogućuje takvu buduću promjenu. Privatnost po dizajnu, nepovratna, kao što imaju i neke kriptovalute. U nedavnom intervjuu za BNR podcast, menadžer DNB-a upitan je o tome. Pomalo uvjerljiv odgovor bio je da je “tehnički sve moguće, ali to sada nemamo na dnevnom redu i trenutno nije relevantno”.
Dakle, prijedlog za digitalni euro je na stolu. Što je sljedeće? Sada je na (demokratski izabranom) Europskom parlamentu da preispita prijedlog (neizabrane) Europske komisije, prvenstveno na temelju preporuka (neizabranih) članica ESB-a, te da razmotri suštinske kritike neovisnih stručnjaka i skupina za strateško promišljanje.
Zaključak
Digitalni euro nudi neke potencijalne prednosti, posebno pristup sigurnom utočištu s javnim digitalnim novcem. Međutim, to također donosi značajne izazove i zabrinutosti, posebno u pogledu privatnosti, sigurnosti i financijske stabilnosti.
Odluka o uvođenju digitalnog eura i način uvođenja eura moraju se pažljivo razmotriti, a odabir dizajna često zahtijeva ravnotežu između različitih društvenih interesa. To zahtijeva široku političku raspravu u kojoj se mogu procijeniti doprinosi ciljevima politike i učinak na financijsku stabilnost. Ključno je da tvorci politika, ESB i drugi dionici surađuju na stvaranju stabilnog, sigurnog i uključivog platnog sustava koji služi potrebama svih europskih građana i istodobno sprječava potencijalnu transformaciju u buduću državu nadzora.
(Svršetak)
