MUSSOLINI I NIJEMCI – Njemačka krutost i srbijanski balkanski inat, već su ne jednom bili loša kombinacija za Europu

Zanimljivosti iz dnevnika Galeazza Ciana

 

O hvale vrijednom doktoru Davorinu Rudolfu (Omiš, 1934.) već smo pisali u Hrvatskom Fokusu, te o njegovoj knjizi iz 2024. godine “Komunizam, fašizam i nacizam – veliki totalitarizmi koji su obilježili XX. stoljeće”. Kombinatorika Mussolinijeva se mijenjala ovisno o situaciji, kao i retorika. Radilo se o pragmatičnom geniju koji je na kraju ispao brutalna budala.

Galeazzo Ciano (1903. – 1944.), sin ratnog junaka i privlačna osoba aristokratskih manira i bistra, imponirao je Mussoliniju toliko da mu je dao vlastitu kćer za ženu i mjesto ministra vanjskih poslova.

Kasnije ga je zbog izdaje, zapravo realističnoga istupa Italije iz rata, morao strijeljati.

Ciano je želio s osloncem na Jugoslaviju kao stožernu točku uporabiti države JI Europe (talijanska interesna sfera), ali i Mađarsku, Češku, pa čak i Poljsku kao protutežu Njemačkoj. Ta je ravnoteža narušena pripajanjem Češke i Austrije Reichu 1938. godine, otada je Italija samo satelit Njemačke, osobito nakon katastrofalno loše izvedenog napada Talijana na Grčku.

Nijemci i Talijani nisu vjerovali jedni drugima, imali su i dijelom drugačije interese, a Mussolinija je u rat uvela pohlepa za teritorijima, i lakoća kojom je Hitler svladao Francusku. Ciano je 10. 6. 1940. zapisao “Čudna godišnjica našega ulaska u rat. Zbog sve jače njemačke nametljivosti u Hrvatskoj, Mussolini je izgovorio najžešću optužbu protiv Nijemaca, koju sam ikada od njega čuo. (ali Hitler to nije nikada čuo, op. T.T.) To je bio borbeni, dakle najbolji Mussolini. – Nije važno, rekao je, što Nijemci i na papiru priznaju naša prava u Hrvatskoj, kad na djelu otimaju sve i nama ostavljaju hrpice kostiju. Oni su podmukli nitkovi, i ja vam kažem da ovako ne može dugo potrajati. Ja nisam zapravo siguran, ne će li Nijemci svojim spletkama onemogućiti Aimonea. (Tomislav II., vojvoda od Spoleta, rođak talijanskoga kralja koji je trebao postati kralj Hrvatske)

Uostalom, ja sam sit Nijemaca, od kada je List (Wilhelm, general) zaključio primirje s Grčkom iza naših leđa i otkad su se vojnici divizije Casale… našli na mostu u Peratiju ispred njemačkog vojnika koji im je raskrečenih nogu zatvorio put i oteo slast pobjede. (valjda se odnosi na lešinarenje Italije kada je htjela oduzeti pobijeđenoj Francuskoj čestice zemlje, op T.T.) 

Hitler ga je maltretirao

Meni je dosta Hitlera i njegova načina rada i ponašanja. Zvoncem se pozivaju konobari, a on mene stalno poziva na razgovore zvoncem. Dozlogrdilo je to meni. I na kraju krajeva kakvi su to razgovori? Ja pet sati moram slušati njegov prilično dosadan i strašan monolog! Čitave je sate govorio o Hessu (Rudolf, vođin tajnik koji je odletio u Škotsku (samovoljno?) da sklopi mir s Britancima op. T.T.), o Bismarcku, o stvarima koje više ili manje imaju veze s ratom, ali bez dnevnog reda. (Mussolini je učitelj, Hitler soboslikar op T.T), bez temeljitog poznavanja problema, bez ikakvog zaključka. Ja u svakom slučaju izgrađujem utvrđenja u dolinama Alpa. Poslužit će nam jednog dana. Zasad se ništa ne može učiniti. U vučjem društvu treba zavijati. Zbog toga ću danas u komori odsvirati Nijemcima serenadu, ali moje srce je puno gorčine. (jadno srce Benitovo, gorko i ucviljeno op. T.T.)

Još 1939. (17 ožujka) Ciano je pisao: “Duce je izvanredno zabrinut i potišten. Prvi put ga vidim u ovakvom raspoloženju. Čak je i u vrijeme “anschlussa” (priključenje Austrije Njemačkoj 1938., čime Njemačka postaje moćna i pruža pipke na JI Europe, koji je Mussolini smatrao svojim feudom, op T.T.) pokazivao veću prisebnost. Tišti ga hrvatski problem. Boji se da bi Maček mogao proglasiti nezavisnost i staviti se pod njemačku zavisnost. 

U tom slučaju postoje samo dvije mogućnosti…, ili ćemo ispaliti prvi hitac na Njemačku, ili će nas smrviti revolucija koju će podići sami fašisti, jer nitko ne bi mogao otrpjeti da se kukasti križ učvrsti na Jadranu. Razmišlja o mogućnosti da zasad ne šalje nove trupe u Libiju. i da preko Londona zatraži sporazum sa Francuskom, ali odbacuje zamisao. Na moj savjet odlučuje poduzeti korak kod Nijemaca  radi hrvatskog pitanja. Treba reći glasno i glasno da mi ne bismo mogli pristati ni na kakvu promjenu jugoslavenskog stanja u Hrvatskoj…”

Rudolf napominje da je 1939. smijenjen veliki prijatelj Italije Srbin Milan Stojadinović (1888. – 1961.), što je Talijane preplašilo, jer su se bojali da po uzoru na Slovačku, ne uspostave Nijemci i nezavisnu Hrvatsku. U razgovoru sa von Mackensenom (Hans Georg, 1883. – 1947., poslanik Njemačke u Rimu) podsjetio je na Hitlerovo obećanje Mussoliniju da ga ne zanima Sredozemno more, te da politika Osovine (Rim – Berlin) otpada ukoliko se Njemačka miješa u hrvatske stvari. Mackensen je po Cianu djelovao potreseno i nastojao smiriti tenzije.

Hitler je bio hirovit, ali i lukav čovjek

Dana 12. kolovoza 1939. Hitler Talijanima savjetuje da čim prije zadaju smrtni udarac Jugoslaviji. (Hitler je bio hirovit, ali i lukav čovjek. Kazao je Talijanima ono što žele čuti) 

Dana 11. kolovoza 1939. Ciano piše da “isprva mi je Mussolini da pravo (da Italija ostane neutralna u njemačkom napadu na Poljsku). Kasnije veli da ga čast veže da maršira s Njemačkom. Na kraju da dokazuje da mora dobiti svoj dio plijena u Hrvatskoj i Dalmaciji. (to nije čast, već razbojnička mast op. T.T.)

Sredinom svibnja 1940. Mussolini je objavio rat Francuskoj, i svečano izjavio da Italija nema namjere uvući u rat narode koji žive duž njenih granica. Neka Švicarska, Jugoslavija, Grčka, Turska i Egipat upamte moje riječi.” Nemam komentara.

Dana 4. 7. 1940. Mussolini je naredio GS Oružanih snaga da pripreme planove uza istodobni napad na Grčku i Jugoslaviju.

U Veroni, u zatvoru 23. 12. 1943., Ciano se sjeća razgovora s Ribbentropom, u Veneciji 16. lipnja 1941. kada je Njemačka odlučila napasti SSSR. Ciano je zapisao: “Za vrijeme naše neutralnosti i po ulasku u rat, politika Berlina prema Italiji sastojala se u čitavoj mreži  prijevara, laži i spletaka. Uvijek su s nama postupali kao sa slugama, nikada kao sa saveznicima. (a kako je gospar Benito postupao s Hrvatima? op. T.T.). Sve što su radili činili su bez našega znanja. Svaka, pa i najvažnija odluka priopćena je talijanskoj vladi tek po svršenom činu. Jedino je sramna Mussolinijeva podlost mogla sve to mirno gutati i praviti se kao da ništa ne vidi. (bit politike kazao je Churcill; imati dobar želudac op. T.T.). O napadu na Rusiju izvijestili su nas pola sata poslije nego je njemačka vojska prešla istočnu granicu… (opravdan oprez op. T.T.)”. Ribbentrop mu je vozeći se gondolom u Veneciji 16. lipnja negirao glasine o budućem napadu Njemačke na SSSR.

Slično Ciano bilježi i u dnevniku 11. kolovoza 1939.  Italija je željela da Njemačka ne napadne Poljsku, jer bi opći rat za sve bio porazan. 

“Ribbentrop je izbjegavao odgovor kadgod sam tražio pojedinosti o budućoj njemačkoj akciji. On ima nečistu savjest, odviše je često lagao o njemačkim namjerama prema Poljskoj… Njihova volja za ratom je nepokolebljiva. On odbija svako rješenje na osnovi kojeg bi Njemačka mogla dobiti zadovoljštinu i tako izbjeći sukob. Uvjeren sam da bi Nijemci napali i onda kada bi dobili više nego što traže, pošto ih je obuzeo demon razaranja. (! op. T.T.). Naš razgovor poprima katkad dramatski ton… postaje mi jasno kako nas Nijemci malo cijene… Za vrijeme večere nismo razmijenili ni jedne riječi. Ne vjerujemo jedan drugome.”

Nijemci sve lagali Talijanima

(Dnevnik G. Ciana između 30. lipnja i 6. srpnja 1943.)

“Mussolini se još jedanput obarao na Nijemce. Plaši se da će tražiti južni Tirol (to se doista i dogodilo, op. T.T.) i veli da će se oduprijeti oružjem.” Uvrijeđen je zbog napada Nijemaca na Rusiju, i njihovu šutnju o tome činu.

“Najprije su šutjeli kao zaliveni, a onda su ga digli iz kreveta da ga izvijeste o svršenom činu. Ja (Mussolini) se ne usuđujem uznemiriti noću ni svoje sluge, a Nijemci mene bez ikakva obzira gone da skačem iz kreveta. (neuljudni Germani remete gospara u razmišljanju, dok je sasvim normalno da vojnici stražare, ginu, smrzavaju se, pješače po noći op. T.T.)… zabilježi u svom dnevniku da ja smatram neizbježnom krizu između Italije i Njemačke.”

Pribojava se da Nijemci ne anektiraju veći dio sjeverne Italije, čak se pita: “ja ovo nagonski osjećam i ozbiljno se pitam nije li za našu budućnost poželjnije da pobijede Englezi? Sad oni lete nad Njemačkom i po danu…, i to me vrlo raduje. Ako se trebamo tući protiv Nijemaca ne smijemo dopustiti da se stvori mitos o njihovoj nepobjedivosti. Usprkos tome ja ne vjerujem mnogo u ovu našu rasu, čim bi prva bomba srušila kakav slavni zvonik, ili oštetila neku Giottovu sliku, Talijani bi pali u krizu umjetničke osjećajnosti i digli ruke u vis”.

Tko zna je li makar dio, ako ne i sve ovo Ciano izmislio da se opravda pred poviješću i sve stavi na leđa ćelavog egzaltiranog manijaka u krizi srednjih godina?

S napisanim se divno slažu Hitlerova razmišljanja u razgovoru sa Rauschningom (Hermann, 1887. – 1982.): “kao što se talijanski narod nikada ne će moći odgojiti u ratničku naciju, isto tako i fašizam malo razumije o čemu se radi u golemim prevratima našega vremena. Mi se dakako možemo na određeno vrijeme povezati s Italijom, ali mi nacionalsocijalisti zapravo stojimo sami…, jedini pozvani da dolazećem vremenu udarimo pečat. Bilo bi žalosno za budućnost Njemačke kada bi se u trenutku nevolje morala uzdati u narod kao što su Talijani.”

U vrijeme kada se spremao puč protiv Mussolinija Hitler je smatrao da treba pozvati Mussolinija u Njemačku. Ako dođe, on osobno lojalan je. “Igrat ćemo istu igru, sve dok se ne spremimo da svu tu bandu zgrabimo jednim potezom, da pohvatamo tu fukaru!” Pohvatani su nacisti i suđeni u Nürnbergu.

Hitler je dodao: “Ući ću ravno u Vatikan. Zar mislite da će me Vatikan omesti? Preuzet ćemo i njega usput… u njemu je cijeli diplomatski kor… taj ološ… istjerat ćemo odatle to krdo svinja. Kasnije se možemo ispričati.”

Nakon oslobađanja Mussolinija Nijemci na sjeveru Italije osnivaju Talijansku Socijalnu Republiku, ali joj oduzimaju Trst. Hitler je Mussolinija umirivao da je sve samo privremeno, ali je sjedište vlasti za pripojena talijanska područja (Trst, južni Tirol, Trentino, Belluno itd.) bilo u Koruškoj, Austrija. Goebbels je smatrao da će se tu pripojiti uskoro i Venecija!

U kriznim trenucima izbije opća psihopatologija, bojim se da u tako nešto danas klizimo. Umjesto Scholza koji je bio zapravo lukavi gumeni Holz, dolazi Merz kao pravi Weltschmerz, i Kopfschmerz (glavobolnik, jer štogod učini nekome se mora zamjeriti), a Schmidt bijaše pravi kovač svoje sreće, ali ne i Messerschmidt. Zanimljivo kako njemačka krutost i srbijanski balkanski inat, već su ne jednom bili loša kombinacija za Europu. Bio u pitanju volkswagen ili mercedes benz. Ili bog Mars.

Teo Trostmann