LJUDSKA BIĆA U PROSTORU I VREMENU – Nema nam izlaza bez obraćenja. Nema nam mira bez molitve

Onima koji smeta Thompson nimalo ne smeta splitska Ultra

Odasvud stižu glasi. Gori! Gori! Gori! Vatra! Dim! Smrad! Da gori, kao da je cijela Zemlja planula. U našoj maloj državi podmeću se požari. Kud prođe vatrena stihija ostavlja za sobom pocrnjele šume gdje desetljećima strše crna debla poput ukletih kostura. Ogoljena brda, ponegdje uništene maslinike, vinograde, spaljene kuće, javne i gospodarske zgrade. Zatečeni ljudi, uplašeni, ugroženi, ozlijeđeni vatrogasci. Šteta nekad doseže goleme razmjere i treba dugo vremena da se opožarena područja saniraju, priroda odradi svoje, sve opet ozeleni. Ljudi poslije velikih požara dugo ostaju traumatizirani, nikad te nemile događaje ne zaboravljaju. Smiješno je što se podmetanje požara uvijek pripisuje nekakvim piromanima, koji tobože boluju od bolesnog nagona za podmetanjem požara i nanošenjem štete. Ma gle ti to! I takvima se izriču kazne između šest mjeseci zatvora i godinu dana zatvora. Imena im obično ostaju zatajena. Umjesto da ih se zove teroristima i liši ih se slobode dok su živi, jer štetu koju uzrokuju požari ne mogu materijalno nadoknaditi o ostalim posljedicama da i ne govorimo. Prije koju godinu, netko tko je već bio palitelj, odnosno pustošitelj, mislim da se radilo o ženskoj osobi, puštena je na slobodu nakon kratkog odsluženja zatvorske kazne, opet je ponovila svoj neshvatljivi čin. Pogotovo se požari podmeću u turističkim mjestima, pretežito ljeti kad su velike suše, i to kad zapuše jaki vjetar, vatrogasci ni kanaderi ne mogu požar gasiti. Požari planu u tren i šire se brzinom munje. Stanje uvijek bude dramatično, kao što smo pratili ovih dana, a tek smo na početku sezone požara. Podmetnuti požari po svijetu postali su opasna teroristička prijetnja, jer s požarima se nije lako nositi. Pratili smo donedavno one u SAD-u, u Kanadi, to su prave apokalipse, sad će uslijediti po zemljama Mediterana, već jesu u nas i u Grčkoj.

Od Perzije do Irana

Druga vrsta požara, to su ratovi. Postoje oni manji u pojedinim državama, gdje tirani nastoje zadržati vlast, narod dovedu u stanje bijede i patnje, nipošto ne žele mir ni uređenu državu. Svjesno produžuju agoniju vlastitog naroda u nedogled. Takvih je ratova u afričkim državama jako puno. Međunarodna zajednica sve i da hoće staviti ih pod kontrolu, ne može, nema utjecaja na te raspamećene idiote, ne mogu se svuda slati mirovne snage ni vojska. Da međunarodna zajednica u te države ne šalje humanitarnu pomoć, velik dio naroda pomrli bi od gladi, iako i umiru od gladi, od raznih epidemija. Nasilje nad pojedinim vjerskim i etničkim skupinama je nešto van ljudske pameti, čovjek se pita – gdje zapravo živimo? Zatim imamo ratove koji se odražavaju na cijeli planet. Oni su, najblaže rečeno, bespoštedni. Kao ovaj u Ukrajini gdje se Ukrajinci nastoje pod cijenu golemih žrtava obraniti, ali to je gotovo nemoguće, jer nemaju oružje kojim napadači raspolažu. Velike sile danas se natječu tko će imati ubojitije oružje.

Ovaj rat koji je planuo između Izraela i Irana u koji su se umiješale Sjedinjene Američke Države, globalan je. Iran je  multietnička zemlja u jugozapadnoj Aziji s preko 80 milijuna stanovnika – prema nekim podatcima već i preko 90 milijuna – sastavljena od iranskih naroda među kojima dominiraju Perzijanci. Službeni jezik je perzijski. Od 1935. rabi ime – Iran. Službena religija u Iranu je – šijitski imamitski islam, koji je vrlo radikalan, a kojemu je, tako  kažu njegovi pristaše, naklonjeno 90 posto stanovništva. Ima tu i drugih frakcija, no nemaju prostora ni slobodu djelovanja. Tu još ima u malom broju pripadnika kršćanstva, judaizma i zoroastrizma, i te su vjerske grupe izložene diskriminaciji. Iran ima fascinantnu povijest, tu su nekad bila najmoćnija kraljevstva svijeta. To je iznjedrilo iznimno bogatu kulturu, iako su ostale uglavnom ruševine, ali ono što arheolozi pronalaze, zadivljuje. Posebno su poznati po drevnoj arhitekturi, matematici, geometriji, astronomiji, medicini. Po izvornoj glazbi, folkloru. Bogatoj i raznolikoj gastronomiji. Nadasve po filozofiji i pjesništvu. Ta tko nije čuo za pjesnike – Sadi, Hafiz, Rumi? Zemlja je iznimno bogata zalihama nafte i plina. Poznata po razvijenoj poljoprivredi, industriji, kao i vojnoj sili. Iran je moćna regionalna sila. Za njim su od davnina posezali mnogi vladari, primjerice Aleksandar Makedonski koji je opustošio perzijsko carstvo, a kroz XX. stoljeće su mnoge strane države željele dominirati Iranom. U  novije doba Zapadne sile nastoje se domoći njegovih prirodnih bogatstava.

Teokracija

Rat između Irana i Iraka koji je trajao od 1980. – 1988. obje je zemlje iscrpio i doveo na rub ekonomske krize. S jedne i druge strane je rat odnio ogroman  broj žrtava, službeno se tvrdi da je poginulo preko milijun ljudi, dok neki izvori kažu da je brojka mnogo veća. Od 1989. za vrhovnog vođu Islamske Države Iran, postavljen je vjerski poglavar Ajatolah Ali Hamanei, koji nadgleda svu vlast, drži sve konce u svojim rukama. Podupire Hezbolah i Hamas, te mnoge grupe koje vrše bombaške napade, radikaliziraju i unovačuju mlade da se žrtvuju za Islamsku državu. Neki kažu da podupire i Boko Haram, na spomen čijeg imena čovjek protrne, koji posebno u Nigeriji vode brutalnu politiku nasilja protiv kršćana. Njihova zlodjela nitko ne sankcionira. Izvrsno su naoružani, dok se negdje napadnuta plemena, primjerice u Čadu, još brane lukom i strijelom. Iranci su kao narod gostoljubivi i vrlo pristojni. Mnogo je onih koji se protive  Hameiniju, njegovu tvrdom đihadu, i on ih brutalno kažnjava. Zatvori su puni ljudi koji ne prihvaćaju radikalni islam. Ne smiju misliti svojom glavom,  moraju biti ropski podčinjeni. U 21. stoljeću ljudi su konačno progledali. Nema više nigdje apsolutne podčinjenosti i poslušnosti. Sve je doduše otišlo u drugu krajnost, raspamećenost i obijest, ali nametanje zakona koji nisu čak ni disciplina, nego su neprirodni, ponižavajući, neprihvatljivi, ne dopuštaju nikomu da se osmjeli razmišljati i vladati mimo tih nemogućih zabrana, posebno ženska populacija. Pratili smo proteklih godina okrutno kažnjavanje žena koje su odbile pokoriti se takvim zakonima u Iranu, u Afganistanu… Te su žene prave heroine, vrijedne divljenja i poštovanja, jer zapravo ono što im se uskraćuje i na što ih se prisiljava, i što kane činiti islamisti islamizacijom svijeta, čisto je nasilje. Pobuna je neizbježna, Hamanei je omražen. Nijedan silnik nije omiljen. Čak i u Sjevernoj Koreji gdje nitko ne smije ni zrak udisati slobodno, ima disidenata, ima ih u Rusiji i drugim državama gdje vladaju totalitarni režimi.

Sankcije

Iranu su 2013. uvedene ekonomske sankcije koje su uvelike djelovale na gospodarstvo. No nije svako zlo za zlo, nekad se iz toga izrodi i nešto dobro. Iran se fokusirao na svoje snage i počeo je nagli razvoj. Sankcije su opet uvedene i 2018. no ni to nije zaustavilo Iran, divovskim koracima jurišao je naprijed. Iran nije više dopuštao dominaciju nad sobom ni SAD-u ni Izraelu, dobro naoružani i obučeni, Iranci su stali na svoje noge, iako i dalje uzdrmani. Sve je skupo, inflacija galopira, društvo je raslojeno. No htjeli su postati nuklearna sila. To ih je dovelo u sukob s moćnim silama, i kad nisu odustali od obogaćivanja uranija koji im je nužan za izradu atomske bombe, dolazi do neizbježnog sukoba s Izraelom i SAD-om, a mnoge Zapadne sile netremice motre što se zbiva. Primjerice, za gađanje iranskih nuklearnih postrojena koje se nalaze ukopana duboko pod brdima koriste se  najsuvremeniji projektili ispušteni iz aviona B – 2, koji se nazivaju „razbijači bunkera“. Iran je za odmazdu napao balističkim raketama američku vojnu bazu u Kataru. Koliko je sve nakaradno, treba spomenuti kako se u medijima više ne spominju jezivi ratni sukobi, nego se sad rabi izraz, -ekscesi- ili – izmjena projektila. Kao da se radi o izmjeni recepata za kolače. Iranski parlament izglasao je zatvaranje Hormuškog tjesnaca koji je najvažnija geostrateška točka na svijetu, jer tuda prolaze tankeri s naftom i plinom. Ako to učine, onda su definitivno napravili kobnu grešku, jer ne mogu se boriti protiv svijeta, niti je u redu da prestane opskrba svijeta tim važnim energentima. Nemaju na to pravo, to je zločin protiv čovječanstva.

Kako do mira?

Zašto mene sve to zanima, što imam od toga prateći kud vjetrovi usmjeravaju ratni plamen, gdje će sve iskre vrcnuti? Pa dragi moji, nije li nam dosta strepnji, straha, stradanja, boli? jesmo li navikli samo na neugodnosti, je li nam to ušlo u krv? Zar nemamo nikakav osjećaj da je sve to nakaradno, šteti cijelom svijetu. Kako bi bilo da razmišljamo o drukčijem pristupu problemima, smirimo strasti, pristupamo životu na drukčiji način, s mnogo više obzira, osjećajnosti, misaonosti, empatije? Pokušamo biti plemeniti od najmanjeg do najvišeg. Zar nas nimalo ne muči i ne zabrinjava što vidno klizimo prema konačnoj propasti svijeta? Žao mi je nedužnih ljudi koji stradavaju posvuda, posebno djece kojima smo upropastili budućnost, doveli ih iznad procjep koji ih guta. Jesu li oni koji upravljaju svijetom izgubili prisebnost? Tko ima pravo i bespogovornu moć da cijeli ljudski rod dovodi u očaj, uvlači u rat u kojem neće biti pobjednika. Nekakva ravnoteža među velikim silama mora postojati, razložno je da se ne može nekome dopustiti da se osili, naoruža najsmrtonosnijim oružjem i sve druge tlači. Trebamo odlučne vođe, ljude koji razumski razmišljaju, a iznad svega trebamo mirotvorce. Ne treba nam Svjetski rat, treba nam Svjetski mir. Treba nam osviještenje, trebaju nam nove strategije za oplemenjivanje svijeta. Trebaju nam nepokolebivi i pouzdani lideri, koji nas neće trovati zabludama, nametati sulude, bezumne zakone, samo da bi oni zadržali vlast u svojim rukama kao što čini Hamanei i slični njemu. Golema inteligencija ljudskog roda može se i treba iskoristiti da se ljude iznutra pokrene, potakne ih se kako bi izronili iz umrtvljenosti, preporodili ljudsko društvo. Ne trebaju nam te silne institucije kroz koje opasne ideologije nalaze put, bitno izokreću pojmove i nameću nam zakone kojima nas lišavaju zdravog razuma. Čovjeka je odredio Bog Stvoritelj, dao mu potrebnu inteligenciju, osjete, osjećaje, nagnuća koja su jedina ispravna. Ovo što se događa služi vragu a ne Bogu. Zanimljivo, čovjek iznalazi bezbroj izlika i izmišlja bezbroj načina da bi porekao Boga i sebi naštetio.

Hrvatska u globalizaciji

Gdje je u svemu tomu Hrvatska? Nitko nas ništa ne pita, moramo biti vrlo suzdržani, naši političari  paziti kakve izjave daju, što god mislili i koliko god bili u pravu, ne izazivati one koji nas mogu zgaziti kao slon miša. Ne pačati se u sukobe, ne dopustiti biti uvučeni, nastojati zaštiti sebe, jer mi nećemo dobro proći kad se veliki zabalotaju malim narodima. Nametat će nam se ono što za nas neće biti dobro, krojit će nam sudbinu bez da nam dopuste uplitanje. To su činili mnogo puta, i opet će. Već sada imamo toliko tuđinaca da ćemo uskoro vapiti da se skroz ne zametne naše sjeme, ne izumremo. Politika je otrovna i opasna, tu nema pravila ni pravde, nema prijatelja, nema milosti. Jednom sam razgovarala s mladom liječnicom koja mi je pričala da kad je krenula na studij medicine, ispočetka nije podnosila krv, pogled na bolesnike koji su bili doslovno „razbikareni“ na operacijskom  stolu, (baš tako se izrazila), miris na odjelu patologije, seciranje leševa. Pitala sam je zašto nije odustala od studija medicine? Odgovorila mi je da je njena obitelj silno željela da  bude liječnica, to su priželjkivali svim srcem, kako bi im služila na ponos. Njena baka se danonoćno molila Bogu da ona u tome uspije.  Kaže, – stisnula srce. Ispočetka mršavjela, povraćala, nije mogla mirno usnuti. Polako se privikavala i konačno priviknula na sve što joj je ispočetka bilo odbojno. I reče mi kako joj je jedan stariji kolega rekao: – „Ako ne možeš ubosti palac u čmar mrtvaca, i p…….. p…,  odustani.“

Prosto i ružno rečeno, no samo ponavljam što je rekla. Mala Hrvatska, uvijek se nekom mora uvlačiti. Polizati smrad koji joj se servira da je ne bi stegli jače oko vrata. Koja samostalnost, koja neovisnost? To samo krajnje naivna osoba može zamišljati. Komu smo se sve uvlačili, znamo iz povijesti. Komu se sve uvlačimo, vidimo, i tek ćemo vidjeti. Naši političari znaju da se moraju jakima dodvoravati, i srećom po nas umiju se uvlačiti. Bolje tako nego da ostanemo izvan tabora. Nema samostalnosti ni političke, ni ekonomske, ni financijske, ni bilo kakve. To je čista iluzija, ali negdje moraš biti. Uz nekoga se prikačiti. I dobro je da smo u EU. Dobro je da smo u NATO-u, gdje se upravo u Nizozemskoj u Den Hagu okupljaju šefovi država i vlada 32 zemlje, da utvrde svoja stajališta i što poduzeti u slučaju širenja rata, koliko izdvajati za naoružanje. Nažalost proizvodit će se više oružja nego hrane. Zar basnoslovno skupi projektili kojima se ruši i ubija, imaju prednost, a djeca koja zijevaju kao gladni ptići, ne zaslužuju koricu kruha. Ajme.

Potomci partizana i jugokomunista se ne daju

Naši domaći problemi sad padaju u drugi plan ma kakvi bili. U nas se trenutno vodi medijska buka oko toga da antifašizam nije kod nas dovoljno uvažen, da ga treba istaknuti. Istaknuo je on sebe na svoj mračni način. Dan antifašističke borbe slavi se 22. lipnja u šumi Brezovica, blizu Siska, kad je navodno tu 22.lipnja 1941. osnovan Prvi sisački partizanski odred. Srećom nije tamo bilo neko veće okupljanje. U nekim tvrdim glavama nema promjena, istina do njih ne dopire. Baš tih dana u Svetoj Nedelji po kazivanju živog svjedoka Ivana Mužinića, otkrivene su dvije grobnice iz kojih je ekshumirano 49 žrtava, sve muškarci između 20 i 40 godina. Žrtve su mučene, nađena je žica koja im je bila provučena kroz zapešća. Taj me događaj posebno potresao jer je moj pokojni otac mučenik s Križnog puta, tragao cijeloga vijeka za svojim mlađim bratom Dragom, koji je s nekolicinom Dalmatinaca bio u Slavoniji gdje je radio na žitnim poljima da bi za rad dobio pšenice i kukuruza kako bi preživjeli glad. Te 1945. su ih partizani pohvatali, skinuli im obuću, mučili ih, – i kako je otac od nekih tamošnjih mještana čuo, tjerali ih put mađarske granice, zatim ih vratili put Zagreba, doveli do Svete Nedelje. Tamo su kopali jame u koje su neke ubijene ubacili, neke su žive pobacali u jame i zalili ih živim krečom. Svih devet sinova moje babe Ive je otišlo s ovoga svijeta, sad su na okupu s babom i didom. Mislim da je duši mog oca laknulo što su te žrtve otkrivene.

Takvih je stratišta po Hrvatskoj, Sloveniji, po Bosni i Hercegovini, na tisuće. Pa neka lijepo to bude upisano u školske knjige iz povijesti, neka se antifašizam „diči“ svojim djelima. U ime koga i u ime čega su ti muškarci mučeni i ubijani na najbrutalnije načine? Nisu čak ni bili u Hrvatskoj vojsci, bili su civili. Rad bih znati među tim žrtvama je li moj stric Drago? Ja sam se rodila puno poslije njegove mučeničke smrti, ali njegova sudbina o kojoj se nije smjelo progovarati, bila mi je poznata. Otac mi je to pričao kad sam odrasla, i to mi se zauvijek, uz sve slične sudbine naših mučenika, usjeklo u srce, u dušu. Nema dana da ih se ne sjetim u molitvama. Oni koji su odgovorni za takve zločine tijekom rata i poraća, nikad nisu za ta nedjela odgovarali. Imaju li trun kajanja u sebi, trun ljudskosti, trun straha od Božje pravde? Evo dviju izreka slavnog francuskog književnika, povjesničara i filozofa, – Francois Voltaire: „Povijest je samo spisak zločina i nesreća.“ I „Tko oprašta zločin, u njemu je sudionik.“  Iz ovih bi mudrih riječi mnogi trebali učiti i vladati se odgovorno. Zločini ne zastarijevaju.

Tek rođenu djecu napuštaju…!

Pronađeno je novorođenče u Prozoru života, koji je udruga Betlehem bez odobrenja vlasti stavila da bi majke koje su neodlučne, možda u teškim životnim situacijama ili iz bilo kojih razloga, tu mogle staviti svoje dijete. Jedna je rodilje to učinila. Sad se vode rasprave o tome smije li državna vlast dopustiti da se taj „Prozor“ koristi za takve slučajeve, jer država ima jako rigorozne i razrađene zakone o zaštiti majki i neželjene djece. Ma nebitno je smije li se to ili ne, važno je da dijete nije završilo u kontejneru, ili još gore bačeno u rijeku, jer sve više ima takvih slučajeva u nas i po svijetu. Teško je zamisliti da netko može takvo što učiniti nemoćnom ljudskom stvorenju, ali vidimo koliko djece stradava u ratovima, u bombardiranju, umire od gladi. Ipak je dijete spašeno, i ima onih koji će ga rado posvojiti. Koliki vape za djetetom, što bi dali da imaju svoje dijete? Znam više obitelji koji su posvojili djecu, njihova ljubav prema posvojenoj djeci je golema, a tek njihova radost što su roditelji makar i tuđeg djeteta.

Naručena ubojstva

Na naše svakodnevne nelogičnosti i bedastoće, ne ću se osvrtati. Broj pijanih i drogiranih vozača nisu samo strah i trepet na cestama, sad po gradskim ulicama divljaju i izazivaju nesreće. Posvuda nered budalaštine, ljudska pokvarenost i podlost, kriminal, mito. Sve se krade, čak i golema zastava s Kninske tvrđave, kao da je to rubac koji strgneš učas i skriješ u džep. I naručena ubojstva, kao ovo u Zagrebu, gdje su ubijeni muškarac i žena, izazivaju strah. U što se sve ljudi uvaljuju. Samo doći do eura pa ako treba ubijati hladnokrvno za novac, ubojica ima.

Smeta im naš Marko

Sad se javnost fokusira na koncert Marka Perkovića Thompsona, i mnogi bi svijet okrenuli na glavu da se koncert ne održi. Istina, rizik je golem jer oni  kojima je to sol na ranu, unatoč svim provjerama i oprezu, znaju kako napraviti psinu, naći nekoga tko će za koju stotinu eura ako treba i vlastitog oca zapaliti. Zaista treba sve staviti u ruke Božje. Ne boje se eto kako će proći Ultra u Splitu, gdje će oko 150. 000 drogiranih partijanera 3 dana ludovati do besvijesti. To će donijeti milijune eura gradu, nitko ne mari što će donijeti nepodnošljivu buku, smrad, sablazan. I Perkovićev koncert donijet će dobit Zagrebu.

Molitva

I opet ću izmantrat svoju mantru. Nema nam izlaza bez obraćenja. Nema nam mira bez molitve. Nema nam oduška nastavimo li istom stazom, ne promijenimo li obrasce ponašanja: „Tko jači taj tabači“, to bi trebalo zaboraviti. Nema nam egzistencije ako prednost ne damo istinskim, univerzalnim vrijednostima. Nema dobre karme ako ne činimo dobro, nastavimo li činiti zla djela, a činimo ih neprestano, namjerno, s ciljem da druge uništimo i prisvojimo njihova dobra. Nemamo više ni puno vremena da se mijenjamo, jer smo usred ognja koji proždire svijet.

Danica Bartulović