U svim povijesnim osvajačkim ratovima pokazalo se i potvrdilo da su najveći gubitnici upravo osvajači i agresori
Pješčara, ta sveta tisućljeće stara hrvatska zemlja donatopljena i krvlju šezdeset i osam hrvatskih branitelja križa časnog i slobode zlatne, u periodu mudžahedinsko-muslimanskog nastavljenog genocidno osvajačkog pohoda na hrvatski nacionalni i kršćanski katolički identitet, opet je, a kad nije, meta muslimanskih barbara gubitnika u svakom započetom i vođenom agresorskom vjerskom ratu za teritorij. Tu sramotnu titulu koju nose sve od nasilničkog ulaska u fratarsku zemlju prije petsto šezdeset i dvije godine zasigurno će zadržati na svojim terorističko-islamskim leđima, budući da ti vjerski islamistički ekstremisti i nemaju lica, i poslije provokativnog klanjanja na katoličkom svetom mjestu, pod križem na Pješčari, suvremenom Sigetu hrvatskog naroda u kraljevini hrvatske kraljice Katarine.
Jer, kao što je stradanje Hrvata u bitci protiv Turaka kod Sigeta zaustavilo turski osvajački pohod na Beč i Europu 1566. godine i spasilo Zapadno kršćanstvo od tragične sudbine katolika u fratarskoj zemlji, tako isto je stradanje katolika Hrvata na Pješčari 1993. od strane turskih potomaka i ostataka tog zloćudno genocidnog okupatora, ponovno spasilo europski civilizacijski, kulturni, nacionalni i vjerski identitet.
Mržnja prema križu i kršćanstvu
A upravo zbog te povijesno obrambene snage euro kršćana katolika na tom beha tlu, ta hrvatska svetinja ne prestaje biti meta islamskih terorističko barbarskih zlikovaca, patoloških mrzitelja križa, koji se u mržnji prema križu rađaju po zapovijedi hodža, u mržnji žive i u mržnji umiru. Prolazeći u mržnji tim hrvatskim prostorima iza sebe i ostavljaju jedino mržnju prema križu i kršćanstvu svojim nasljednicima, što je s vremenom postalo dio mentalnog sklopa te zajednice, koja se zbog tolike mržnje i ne može naći nacionalno na tom dijelu europskog podneblja.
Tu i toliku mržnju svih Muslimana, i s velikim i malim m, njihov otac mržnje i laži, ratni zločinac i tvorac konclogora za katolike u Lašvanskoj dolini Alija Izetbegović pokušavao je opravdati zločine koje su činili i počinili njegovi vjerski i politički sljedbenici nad hrvatskim civilima, ženama, djeci bolesnim, starim, djevojčicama, svećenicima i časnim sestrama, riječima “to su naše budale”.
Muslimanske budale koje je sâm obučavao i pripremao za zločine genocida i kršćanocida govoreći im u Bugojnu, nakon što su domaći i strani isilovci, vehabije i mudžahedini iz tog grada protjerali ili poubijali sve katolike, “ne rušite crkve, jer ćemo na njima podići džamije, ali učinite sve da više nema kršćana koji bi dolazili u njih i molili”.
Po toj Alijinoj zapovijedi koja je i danas aktualna među njegovim terorističko zločinačkim pristalicama 18. srpnja 2025. godine skupina domaćih i stranih koje muslimansko-bošnjačko čelništvo zadržava i štiti u njihovim entitetima u beha zajednici, mudžahedina okupila se na svetom katoličkom tlu, na kojem su zaustavljeni islamski barbari u pohodu na Europu i njen identitet, na Pješčari, i uz povike vrijeđanja, ponižavanja i izazivanja rata klanjali pod križem.
Islamistički barbari
Činjenica da je među tim islamističkim barbarima bilo i djece janjičara i konvertita i da ih križ potajni privlači vjeri pradjedova, ne oslobađa ih odgovornosti za taj gnjusni zločinački čin, budući da su izabrali pogrješan način i put povratka u krilo Svete katoličke vjere, kao što to čine i drugi konvertiti, Građani, Ostali, Sejdići, Pilavi, Kovačevići, Miletići, Komšići…
Po uzoru na Bakirovog kuma Erdoğana i ti islamski zlikovci htjedoše katoličko sveto tlo Pješčaru, za Hrvate katolike Lašvanske doline “crkva Svete Sofije”, pretvoriti u džamiju i klanjaše pred njenim vratima.
Ponovljena je to slika Alagićevog ulaska na konju u gučogorski samostan iznad Pješčare u kojem ne stiže klanjati, jer svehrvatska obrana svetih prostora fratarske zemlje najurila je tog muslimanskog ratnog zločinca suvremenog Osvajača Mehmeda, kao što će, zasigurno jednoga povijesnog dana najuriti i te muslimanske zlikovce.
Pokazalo se i potvrdilo u svim povijesnim osvajačkim ratovima da su najveći gubitnici upravo osvajači i agresori, pa će zasigurno to pravilo potvrditi i muslimanski gubitnički osvajački pohodi na hrvatski narod u kraljevini kraljice Katarine.
Po Cerićevoj zapovijedi
Ne daju muslimanski mudžahedini i vehabije, isilovci i džihadisti da vjerski beha rat kojeg su započeli i krvavo vodili stane, da preživjeli narod živi u miru i slobodi, jednakosti i pravednosti. Ti po Cerićevoj zapovijedi rođeni džihadisti, i oni koji se vraćaju s Bliskog istoka, Lašvansku dolinu sa sjedištem midžahedinskog centra u Travniku pokušavaju, i velikim dijelom uspijevaju pretvoriti u Afganistan, Siriju, u Bliski istok krvi i tla što ga u BiH najavio Alijin sin, dobri poznavatelj muslimanskih ratnih zločina i zličinaca, koordinator poslijeratnih ubijanja hrvatskih povratnika i mudžahedinskih rušilačkih pohoda na sveta katolička mjesta u Lašvanskoj dolini, Bakir “mi ili oni”.
Za realizaciju Bakirovog nacifašističkog cilja “mi ili oni” muslimani pripremaju prostor Lašvanske doline, zasigurno ne slučajno, jer tu na toj krvlju hrvatskih branitelja katolika i katoličanstva natopljenoj bosanskoj i hercegovačkoj zemlji Hrvata i započela je muslimanska krvava agresija na katolički identitet početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, u periodu ponovnog buđenja islamskog ekstremizma, nacionalizma, fašizma i nacizma u Europi. U vrijeme stvaranja i oblikovanja najopasnije muslimanske političke ideologije, kršćanofobije.
Po muslimanskom ratnom huškanju i širenju vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti koja vodi u rat, Muslimani su rat protiv križa i katoličanstva i započeli u Lašvanskoj dolini, tu ga u najbrutalnijim, isilovskim, oblicima vodili, i po učestalim napadima na Hrvate tih prostora tu ga planiraju i završiti.
Svi dvijetisuće i dvadeset i pete muslimanski napadi na hrvatski narod, kao dio kontinuiteta daytonske agresije na njihov identitet, na spomen obilježja domovinsko obrambenog rata, od Busovače, napada kod Travnika na hodočasnike Svetom Ivi u Jajce, pucanja i mahanja isilovskim zastavama po Novoj Biloj, klanjanja i obeščašćivanja spomen obilježja hrvatskih branitelja Pješčare, ubojstva hrvatskih povratnika na Ovnaku, Dolcu, Travniku, proces je kojem je snagu u leđa islamskim zlikovcima dao, i još uvijek daje nepravda Haaškog suda, visoki predstavnici zločinačkih namjera i planova Petritsch i Ashdown, kao i pristrane i selektivne deklaracije nekih zemalja u organizaciji UN.
Procesni zločini
U tom muslimanskom procesnom zločinu nad ostatku ostataka, no nikad i muslimanskog željenog istrjebljenja Hrvata katolika, uveliko sudjeluju cijelo daytonsko primirje i Željko Komšić, i konvertiti Kovačević, Miletić, Pilav, Sejdić, Građani, Ostali, Alkalaj, s iskustvima, ne samo nekažnjenih nego od Haaškog suda i muslimanskog čelništva nagrađivanih, muslimanski ratnih zločinaca. U muslimansko-mudžhedinskom obeščašćivanju spomen obilježja hrvatskih branitelja na Pješčari iščitava se i rukopis Führera Građana i Ostali, konvertita i janjičara, Željka Komšića, koji zapravo i jest pa gotovo glavni ložač vatre pod kipući bosanski lonac.
Organiziranje i koordiniranje muslimanski postdaytonskih zločina u Lašvanskoj dolini vode nekažnjeni muslimanski ratni zločinci Genjac, Lendo, Cikotić, Mlaćo, Helez, Džaferović šaljući im mudžahedine iz Sarajeva i njihovih entiteta Komšić, Bakir, Kovačević, Miletić, Pilav, Sejdić, Građani, Ostali, i cijela ta družina konvertita građansko-zločinačke orijentacije. Ne može nitko poreći njihovo sudjelovanje u tridesetogodišnjoj političkoj a sada već i fizičkoj agresiji na Hrvate u daytonskoj na muslimanskim zločinima postavljenoj BiH.
Ne mali doprinos toj mudžahedinsko-isilovskoj agresiji na katolike i katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, napose u Lašvanskoj dolini, daje i politička udruga Majke Srebrenice, za koje postoji samo muslimanska žrtva a nikako i katolička žrtva vjerskog beha sukoba. Slobodno hodanje predstavnika te udruge po prostorijama UN-a i Haaškog tribunala dodatna je zločinačka snaga islamskim teroristima na Pješčari, u Busovači, u Novoj Biloj, na katoličkim hodočasnicima koji prolaze kroz muslimanska sela, nad hrvatskim povratnicima.
Muslimanski politički i fizički nasrtaji na hrvatski katolički identitet nisu samo provokacije, to su u vrhu muslimansko-bošnjačkog čelništva planirani zločini, kao posljedica nekažnjavanja muslimanski ratnih zločinaca. Stoga, kažnjavanjem samo počinitelja mudžahedinsko-muslimanskih poratnih zločinaca ne donosi pomirenje i mir, kao temelj budućnosti konfederalne beha zajednice. Potrebno je kažnjavanje njihovih organizatora u osobama Komšića, Lende, Cikotića, Genjca, Bakira, Džaferovića, Mlaće, Heleza, Građana, Ostalih…, nekih vjerskih muslimanskih lidera koji koriste džamije uistinu vojarnama, kako ih je nazvao Bakirov kum Erdogan.
Preispitivanje presuda
Za potrebito pomirenje i mir u još uvijek ratnoj beha zajednici potrebno je i preispitivanje svih haaških presuda, oslobađanje i neprocesuiranje muslimanskih ratnih zločinaca, preispitivanje bonnskih ovlasti Visokih predstavnika, visokopredstavnički tenkovski napad na Hrvate i hrvatske institucije, Deklaracija pojedinih zemalja članica UN-a. Potrebna je i zabrana politike krvi i tla koju vode konvertiti i građansko-islamske grupacije, kao i zabrana političkog djelovanja svih poslijeratnih muslimanskih udruga, pa i one Majke Srebrenice, ili osnivanje jedne takve sa hrvatskim predznakom Hrvatske Majke Lašvanske doline.
Potrebno je kažnjavanje ne samo džihadista koji su se klanjali i trgali hrvatski stijeg pozivajući u rat na Pješčari, nego prije toga, ili zajedno, osuditi i kazniti njihove nalogodavce i muslimanske ratne zločince. Budući da muslimanski i haaški sudovi ne sude muslimanske ratne zločince, što je znak da ne će suditi ni ove postdaytonske u Lašvanskoj dolini, Bosnu i Hercegovinu se mora pod žurno, prije negoli se hrvatske žrtve počnu legalno i legitimno, u duhu međunarodnih konvencija obrane, braniti istim načinima i istim sredstvima, jer očito drugog puta nema, konfederalizirati kako bi oživila Hrvatska Republika Herceg Bosna kao jedini jamac sigurnosti i slobode Hrvata, a njene institucije sudile i kažnjavale muslimanske, mudžahedinske i bošnjačke ratne i poratne zločince.
