Jezgra hrvatstva je u Hrvatskoj, a korijeni su u hrvatskoj političkoj emigraciji
Prilažem ovdje jednu poveznicu sadržaja pisma Ive Jolića iz Toronta (1936.-2022.) meni na moj opis “SUZE MOJE MAJKE IVE VIĆEKE BOBAN, GABRIĆA”. http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/20190430_Suze_moje_Majke_Ive_Viceke_Boban_Gabrica.pdf
| Dragi moj Otporašu Mile Bobane, naravno da ti čestitam na obilnom radu kojeg si se prihvatio, a vrlo mi je drago da si sakupio tako brojnu dokumentaciju.
Svi mi imamo majku i svi mi volimo svoju majku, pa tako i ja volim moju Majku Ivu “Vićeku” Boban, Gabrića. Ima tisuće i više razloga zašto ja volim moju Majku “Vićeku”, ali je skoro nemoguće sve te “tisuće” razloga opisati u jednom opisu, članku. Nastojat ću sažeto iznijeti one uspomene i savijete koje sam osobno čuo od moje Majke Ive “Vićeke” Boban. www.safaric-safaric.si |
Na poveznici je sadržaj za čitanje, slika Ive Jolića s mojim unukom Cash/David 3 godine, moja kćer Iva/Drina, sestra Jakica i drugi kod moje kuće u Bobanovoj Dragi kada me je došao posjetiti u lipnju 2014.
1. Bog! dragi prijatelju rado ću ti odgovoriti na tvojih nekoliko pitanja. Prvo, Venco Boban, nadimak “Toljušin” jer mu je majka iz Tolića Drage iznad Gruda, pa za to je prozvan Venco Toljušin. Drugo, pitaš me znam li otprilike koliko je žitelja Bobanova Draga imala dok sam ja tamo bio i živio. Ja sam prije skoro 9 godina pisao jednom čovjeku imenom Lilith kojeg su zanimale iste stvari i usput i drugdje. To sam jutros potražio na mojem e-mailu i pronašao, te da se ne trudim, mučim i ponovno pišem, to ću ti sada proslijediti, a ima i drugih stvari koje bi te trebale zanimati; jer ti voliš sve znati i voliš mnogo čitati, pa dragi prijatelju čitaj i uživaj pa se opet javi ako te što drugo bude zanimalo.
Bog! Milan.
2. ŽITELJI BOBANOVE DRAGE 1957. GODINE.
Komentar od: Lilith | Komentirano: 14. veljača 2014. 21:54
Milane, svaka ti čast! Mnogo stvari sam od tebe naučio kako je prije bilo. Piši još o našin starim običajima. Za nas mlađe to je za nas povijest.
Pozdrav iz naše sunčane Hercegovine.
Lilith.
Milan odgovara Lilithu,
3. Poštovani i dragi prijatelju Lilith,
Evo vratio sam se. Morao sam poslušati suprugu i otrčati do dućana da joj nešto kupim što je ona zaboravila jučer dok smo bili u dućanu i kupovali živežne namirnice. Rekao sam “morao”, jer druge nije bilo. Poznam ja moju suprugu vrlo dobro, pa ako ju odmah, u tren oka poslušam, ona zadovoljna a i ja sam, jer sam izbjegao ono najgore, a to je da me prozove LIJENČINOM. A ja, puna su mi usta kada sam sebi kažem: A, “JA”!, rođeni Ercegovac pa da ne poslušam moju jednu i jedinu i samu samcatu ženu. Da ih imam tisuću, bila bi drugčija priča, jer bih se gubio i izgubio u (ne)snalaženju i ne bih znao koju bih a koju ne bih poslušao. Ovako imam samo jednu ženu i slušam samo tu jednu, pa nisam izgubljen, pa sam zato dobio TITULU: MUŽ GODINE četrdeset (49) devet puta po redu, uzasebice!!!
Da se vratim i odgovorim na tvoje pitanje kako su momci tada, u tvo vrijeme mislili o vrijednostima djevojaka. To je vrlo dobro pitanje a svaki ozbiljan momak tih doba, kada dođe iz vojske, se je smatrao ozbiljnim i najozbiljnije se je zagledavao u cure. Naime, bila je velika sramota vidjeti curu da ide ulicom bilo gdje a da u rukama nema neko pletivo; bilo čarapa, terluka, zovnica i sl. To bi ozbiljni momci odmah rekli: ona nije za moju kuću. Kao da je jučer bilo, sjećam se kako je moja sada pokojna Mater Iva Boban Vićeka mojim sestrama, njezinim kćerima govorila i vretenetom ili kudjeljom ih po prstima “milovala”, govoreći ime: Bog vas smeo, neću ja da vas vaši muževi, koji god oni bili, psuju zbog mene i govore vama da vas ja nisam ništa naučila. Naša Mater nas je uvijek učila kako se trebamo ponašati u društvu. Vjerujem da su tako i druge Majke svoje djecu u tom duhu i odgoju učile.
Evo jednog primjera na kojeg su momci stalno gledali i na osnovu toga svoje procijene o djevojki ili djevojkama donosili. Cure bi se u selu dogovorile gdje će se tu večer sastati i u čijoj kući će SIJELO biti. Istini za volju u mojoj kući, u kući Petra i Ive Boban Gabrić je skoru uvijek SIJELO bilo, jednostavno zato što je naša kuća u to doba bila najveća u selu, a ja sam imao tri sestre spremne za sijelo i za udaju. Običaj je bio, čim momci pokucaju na vrata i dobiju odgovor “slobodno”, momci nagrnu u kuću, a dijevojke, kako su ih majke učile da se muškarcu uvijek treba ustupiti stolac, jer da je muško od tjedan dana starije od bilo koje starije žene. Prave djevojke, tako su ih “prvi” momci zvali, bi se ustale i svoj stolac ili stolicu ponudile prvom momku, dok bi se neke druge ustale i svojim “prknom” čuvale soj stolac ili stolicu da ga ne dadne momku, nego da ona na njega “lopne”, tj. sjedne, kako bi to znali zajedljivi momci reći za one djevojke koje nisu ustupile stolac momku.
4. Nije to bilo neko univerzalno pravilo, ali je ipak bilo neko naših seoskih i poštenih roditelja pravilo, koje nam je na jednu ruku davalo pravac života, po kojem smo se morali držati kako se ne bi izgubili u ne znanju. Kada kažem u neznanju, tim mislim reći da je u moje vrijeme dok sam ja bio u mojem selu Bobanova Draga, bilo 87 domaćinstava, 483 žitelja, 17 konja i 12 zaprežnih kola, 13 bunara, 3 čatrnje i 90 % roditelja nepismeni, koji nisu znali ni čitati ni pisati; među njima su bili i moji roditelji. Ja sam napustio Bobanovu Dragu i iz nje otišao u petak, u dva sata ujutro 16 kolovoza 1957.
Eto, dragi moj prijatelju Lilith, zašto su i cure i momci, za istu svrhu, za istu brigu i za isti obiteljski cilj budno pratili ponašanje jednih drugih, jer tada ništa nije bilo u zidu kao danas. Kada kažem u “zidu”, tim mislim reći da današnje divojke u “zidu” imaju vodu pa ne trebaju umorne ići na bunar donositi u burilu vodu za kućne potrebe, u “zidu” imaju struju, pa ne trebaju kada s njive umorne dođu kući i odmah ići u brdo po drva kako bi se moglo jelo za kućnu čeljad skuvati, u “zidu” danas imaju telefon za nazvati bilo koga a da se ne trči selom poruku odnijeti bilo kome u potrebi, kao što je prije bilo.
5. Ja sam osobno trčao na Veliku Gospojinu 15. kolovoza 1953. godine javiti mojoj rodici Dinki Boban, Rapišića, koja je bila udata u selo Drinovce, da joj kažem da je njezin ćaća umro. Njezin otac Stjepan Boban, Rapišić (1896.-1953.) je bolovao od raka. Umro je poslije pola noći, točno na Veliku Gospu nedjelja 15. kolovoza 1953. Taj isti dan poslije podne bio mu je sprovod, i dragi moj prijatelju Lilith on je bio prvi koji je na sprovod sa dva konja uprženim kolima odvezen na naše groblje u Goricu. Dotle su mrtvaca u mrtvačkom sanduku nosili 4 čovjeka na ramenima. Zadnji je bio Ivan Grubišić zvani “Trtak” koji je na nosilima odnesen na groblje u Goricu, mislim da je bila nedjelja 5. listopada 1952. Dragi prijatelju Lilith to su takva vremena bila, ne samo kod nas u Hercegovini i u Hrvatskoj nego i na mnogim drugim našim hrvatskim i stranim mjestima.
