Na osnovi dostupnih povijesnih izvora vidimo razne manipulacije o broju stradalih vojnika i ubijenih civila
Kako se piše povijest? Piše se naravno tendenciozno. Posebice se u autobiografijama uljepšava stvarnost. Navest ću nekoliko zgodnih primjera; ima ih bezbroj. U sukobu moćnoga Ramzesa II. sa Hetitima (mogući rođaci praHrvata) faraon je bio opkoljen i tek pojavom (naknadnom) elitnih egipatskih jedinica spašen. Bitka je završila pat pozicijom, faraon se vratio natrag u svoju državu.
Naravno da je bitku egipatski kroničar opisao kao pobjedu, da Hetite naziva “prokleti Kheti”, te da se ne radi o povlačenju, već da kralj nije “vidio” neprijateljsku vojsku te je pošao za domovinu, “u zoru se ukazao kao Re i nastavio sjeverno. (vidi dobar rad M. Pokupec).
U Srednjem vijeku katolički svećenik iz Duklje (XII. stoljeće) proglašava Hrvate Gotima, čega se drži Toma Arhiđakon (Split, 1200. – Split, 8. V. 1268.), dalmatinski Roman koji baš i ne voli Hrvate. Kao vrlo učen čovjek izvodi ime Hrvat od Krka (Curetes) ili Curibantes i currere (lat. trčati), pa ipak postavljam pitanje je li sedmostoljetna Koruška (Karantanija) u svezi sa Hrvatima? (Evo što Slovenci pišu; Karantanija (korutanje, stara slovanska oblika *Korǫtanъ) je bila najstarejša slovanska plemenska kneževina oziroma vojvodina, ki je nastala v 7. stoletju).
Piše o Hrvatskoj i ovo Toma Arhiđakon: “Ova se oblast nekada zvala Kurecija, a narodi, koji se sada nazivaju Hrvati, nazivali su se Kureti ili Koribanti. Stoga Lukan (pjeva): Illic bellaci conconfisus gente Curetum, quos alit adriaco tellus circumfusa ponto (Tamo se povjerio ratobornom narodu Kureta, koji se hrane jadranskom zemljom okruženom morem.).* A nazivali su se Kureti kao oni koji trče** (totalna ludost u interpretaciji, op. T.T.) i (koji su) nestalni, jer su lutajući po brdima i šumama provodili surov život.
Vergilije
Poprimivši, dakle, od oporosti domovine ćud, veselili su se poput zvijeri oporostima oružja, provalama, pljačkama. Veoma ratoborni i smatrajući da nije gotovo ništa izložiti se smrti, ponajviše se izlažu goli neprijateljskom oružju. Mnogi ih pjesnici spominju zbog nekog smiješnog mišljenja. Kad, naime, mjesec mrča, misleći da duhovi nagrizaju i žderu, lupaju po svim medenim predmetima po kućama, (i) kao da su pomoću buke natjerali demone u bijeg, vjeruju da pomažu mjesecu koji se muči. Zato Vergilije (pjeva): Pulsantes era Kurates.*** Pomiješali su se, dakle, ti narodi i postali su jedan rod, slični po životu i običajima, jednoga govora. Počeli su, pak, imati vlastite knezove. Pa iako bili opaki i divlji, ipak su bili kršćani, ali vrlo neotesani. Bili su također poprskani arijanskom kugom. Mnogi su ih nazivali Gotima, a također i Slavenima, prema osobini imena onih koji su bili došli iz Poljske ili Češke.«
Dakle, tu treba zaista arheologija, usporedni izvori, genetika da se iz toga “kupusa” izvuče povijesna nit.
Krije se istina oko Nemanjića
Neke stvari su ostale sakrivene, poput podrijetla osnivača dinastije Nemanjića. Dubrovački autor iz XVII. stoljeća Mavro Orbini nam kazuje o Ani Borić kao supruzi Nemanje.
I crkva svetoga Petra u Rasu u kojoj su se krunili prvi srpski vladari bila je crkva latinskoga tipa.(na rimskim i “justinijanskim” temeljima). Konstantin VII. Porfirogenet (905. – 959.) nam ostavlja dubioze, među kojima nije najmanja izvođenje imena Ragusa iz Laus(a).
Neuvjerljivi turski zapisi
Uopće je nevjerojatno koliko naši najbliži susjedi malo znaju o nama!
Pogledajmo turske zapise o Kosovskoj bitki (1389.). Pjesnik Ahmedi (1410.) spominje bezbrojnu (?) vojsku kršćana sa Zapada poslanu u pomoć srpskome knezu Lazaru. Nakon teškoga boja Osmanlije su pobjednički progonile kršćane. Sultan je ostao sam s par slugu. Jedan “nevjernik” obliven krvlju je ustao iz gomile leševa i zadao sultanu smrtonosni udar nožem.
Urudža bin Adil (oko 1450.) navodi da su u Lazarevoj vojsci bili ratnici i najamnici iz Srbije, Raške, Albanije, Bosne, Mađarske (jasno i Hrvati, jer su pod vlašću mađarskoga i bosanskoga kralja). Novost je što je u ovoj verziji sultanu ubojica pristupio da mu tobože poljubi ruku. Autor se poklapa s Dubrovčaninom Maurom Orbinijem iz XVII. stoljeća da su Lazara sustigli i ubili kasnije.
Šukrulah bin Šaledin (1457.) navodi da su Srbima u pomoć došli Vlasi (Rumunji), Mađari, Česi, Albanci, Bugari, Talijani (vjerojatno miješa Kosovsku s bitkom kod Nikopolja 1396.). Navodi broj od 100.000 kršćana, što je nemoguće. Smrt sultana je romantizirana.
Pjesnik Enveri je 1465. pjesnički “zakitio” i pretjerao. Vojska je kršćana došla na 200.000 vojnika. Napominje da sultan dolazi u zemlju svog saveznika Srbina Vuka Brankovića! Turska vojska da ima 40.000 pješaka i 100.000 konjanika. Navodi da je prednost u početku bila na turskoj strani. Manje više obrnuto od istine. Sultanov ubojica je prikazan kao zarobljenik kojemu je dopušteno bilo poljubiti sultanovu ruku. Sultan je bio na sivom konju (nakon 76 godina eto i boje konja!).
“Pas taj nije puštao sultana dok ga nisu isjekli.”
Ahmed Ašik 1484. navodi da je boj trajao pola vremena između dvije molitve, što je nemoguće. Navodi da je Jakub (sin sultanov) porazio na lijevom krilu Lazara.
Da je Biliš Kubila (Miloš Kobilić, ako mu je to ime) došao s obrnutim kopljem javiti sultanu radosnu vijest o pobjedi, te da je Lazar zarobljen. Nemoguće je da straža propusti u šator kršćanina s kopljem. Zanimljivo je da Ašik navodi kako je Bajazid odmah preuzeo vlast i pozvao brata Jakuba, jer da ga otac zove. Te ga dao smaknuti.
Mehmed Nešrija navodi veliku pomoć Lazaru od strane bosanskoga vladara. Broj kršćana popeo se kod Nešrije 500.000. Toliko oružnika nisu imali sveukupno Srbi, Bugari, Mađari, Hrvatska i Bosna, pa Turci kod Beča 1683. nemaju više od 350.000, a još manja je Wallensteinova vojska u Tridesetgodišnjem ratu.
Nešrija točno navodi da je turska vojska bila pred porazom, ali netočno da je intervencijom Bajazida sve spašeno i postignuta pobjeda. Kobilića naziva prokletnikom i nevjernikom, ali velikim i odlučnim junakom. Aferim!
Srpske laži o stradanjima tijekom NDH
Prije nekih sedam godina Šešelj mlađi je u EU parlamentu napao hrvatskoga premijera Plenkovića kao sljednika “genocidne” NDH koja je pobila u Jasenovcu 700.000 Srba, Roma i Židova. S obzirom da je broj Židova i Roma u NDH bio vrlo mali, te da su Romi muslimanske vjere bili štićeni od strane muslimanskih vjerskih vlasti, onda bi po nekoj logici broj stradalih Srba bio 90 %. – 98 %!!!
Zagreb je tada imao 300.000 stanovnika. Kada bi u logoru bilo “samo” 70.000 stanovnika (veličina Zadra), kako bi riješili vodu, kanalizaciju, hranu, smještaj. Hrvatska bi tada bila industrijska velesila s toliko prisilnih radnika.
Hrvat Žerjavić gori od Srbina Kočovića
Koliko je Srba bilo u Hrvatskoj i BiH? Koliko ih je sudjelovalo u partizanima, koliko u četnicima i domobranima i dr.? Ukupan broj poginulih Srba u Drugomu svjetskom ratu na području cijele bivše SFRJ je 400.000 prema Bogoljubu Kočoviću (1920.-2013.). U intervjuu za Start 30. rujna 1989. i prije objavljivanja knjige Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji Kočović je na pitanja o broju žrtava logora Jasenovac, odnosno o srpskim stradanjima u NDH, izjavio: „Jedan od mitova je Jasenovac: ako me pitate koliko je ubijeno u Jasenovcu, ne znam, ne mogu da kažem jedan broj, ali znam da nije 700.000“. (…) „A da je ubijeno 700 hiljada? To bi bio svaki treći [Srbin]. Nemoguće! Zato ja kažem: 700 hiljada – to je nemoguće, preterano. Ali, ja ne kažem koliko je stradalo u Jasenovcu. (…) Netačno je govoriti da su stradali samo na jednoj strani, da su samo Srbi ubijali Hrvate i Hrvati Srbe. Zato ja nikad ne kažem: toliko u Jasenovcu, toliko u Bleiburgu, toliko ovde, toliko onde. Žerjavić je bio hrabar što se upustio u računanje žrtava u Jasenovcu.“ U Uvodu u jugoslovensko izdanje knjige Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji 1990. napisao je:
„Velika je rasprava nastala povodom broja žrtava u ustaškom logoru u Jasenovcu. I tu je moja studija bila navođena u mnogim raspravama, štampi ili na televiziji, iako nisam uopšte izračunavao te žrtve. U više navrata sam javno izjavio da nisam u mogućnosti da kažem koliki je broj ubijenih Srba u Jasenovcu, kao što ne znam broj ubijenih u Blajburgu.“
„Rekao sam da ne znam koliko je bilo žrtava u Jasenovcu“, ponovio je i uz tablicu svojih izračuna/procjena o ljudskim gubicima Srba na području NDH. Upravo je na osnovi te tablice Žerjavić zaključio što je Kočović navodno procijenio o broju žrtava u Jasenovcu.
Kočović je ostao dosljedan
U intervjuu u tjedniku Feral Tribune 6. srpnja 1998. Kočović je opetovano pojasnio da se nikad nije bavio izračunavanjem ili procjenama broja srpskih žrtava u logorima NDH, a ni broja žrtava u logoru Jasenovac, te izravno rekao što misli o Žerjavićevu navodu da je u svojoj knjizi Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji (drugom, jugoslavenskom, izdanju) procijenio da je u logoru Jasenovac život izgubilo oko 70.000 osoba. Na pitanje novinara Darka Vukorepe koliko je Srba ukupno ubijeno u ustaškim logorima, odgovorio je:
„Time se nikad nisam bavio. S tim u vezi naljutio me i Žerjavić, jer u svojoj knjizi ‘Opsesije i megalomanije oko Jasenovca’, koju mi je poslao, na stranici 74. navodi da sam ja izračunao blizu 70 tisuća srpskih gubitaka u NDH. A u mojoj knjizi stoji prije navedena brojka: od 370 do 410 tisuća. Ja u svojoj knjizi ‘Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji’, istina spominjem brojku od 70 tisuća, ali se ona odnosi na nerođene zbog rata! Ja nikada nisam naveo ni jedan broj koji bi se odnosio na Srbe ubijene u Jasenovcu.“
Naravno izbjegava se spomenuti da su u Drugom svjetskom ratu i Srbi ubijali Srbe, i Hrvati Hrvate, te da je nešto ljudi poginulo i u “savezničkim” bombardiranjima. Možemo li ljude koji su bez potrebe i ikakvog učinka jurišali na ravničarskoj Srijemskoj fronti smatrati žrtvama fašista ili Josipa Broza?
Uopće pogubno je stanje ljudske naravi, a neke stvari stavlja se još uvijek pod tepih.
