Riskirao je svoj život u borbi za pravdu i Katoličku Crkvu
Stjepan Tomislav Poglajen rođen je u Hrvatskoj u selu Podgorač u blizini grada Našica na sjeveru Hrvatske. Nakon završene osnovne škole u Čepinu i šest godina Realne gimnazije u Osijeku, sa šesnaest godina odlučio je postati isusovac.
Obradio je isusovački novicijat u Ljubljani zatim je nastavio školovanje u Klasičnoj gimnaziji u Travniku u Bosni, gdje se zaredio za isusovca. Nakon što je završio ispit za sazrijevanje 1926. u dobi od 20 godina, započeo je dvogodišnji studij filozofije u Valse-près-De-Puyu, jugozapadno od Lyona u južnoj Francuskoj.
Nakon povratka u Travnik u Bosni, Poglajen je predavao latinski jezik u klasičnoj gimnaziji. Godine 1929. završio je ljetni tečaj francuskog jezika na Sorbonni u Parizu, stječući diplomu certifikat. Nakon tri godine pedagoškog rada u Travniku, u režiji izvanrednog isusovca fra Stjepana Jambrekovića, rektora Isusovačkog zbora Kolegija i ravnatelj Gimnazije u Travniku, upućen je u Zagreb kako bi pomogao u izdavanju isusovačke revije Život.
Poglajen završio je teološki studij u Louvianu u Belgiji u razdoblju od 1932. do 1936.
Poglajenova najpoznatija knjiga je Božje Podzemlje (New York, 1949.), objavljeno pod imenom “Otac George”, njegovim pseudonimom. Knjigu je pripremila poznati američka spisateljica Gretta Palmer kojoj je Poglajen opisao svoje aktivnosti i iskustva u Hrvatskoj, Slovačkoj, Češkoj, Mađarskoj i Rusiji. Ideja o pisanju knjige došla je od poznatog američkog biskupa Fultona Sheena, koji je također napisao njegov predgovor.
Međutim, ova knjiga pokriva samo relativno mali segment njegovog života.
Vrlo se malo zna o njegovom životu i radu u Kini, Indiji, Vijetnamu, i u nekim drugim zemljama, gdje je bio aktivan u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, do kraja “Hladnog rata” 1990. godine, godine u kojoj je umro u Parizu. Datum njegove smrti nije poznat, kao ni točno mjesto njegovog ukopa.
Pokret JOC
Poglajen je bio vrlo velik pod utjecajem pokreta Jeunesse Ouvriere Chretienne (JOC, Mladi kršćanin radnici), koji je osnovao belgijski kapelan Joseph Cardijn 1925. Cilj JOC-a bio je raditi u malim zajednicama među mladima koji potječu iz radničke klase, kasnije i među akademskim krugovima. Poglajen je surađivao s Cardijnom već u vrijeme kada je bio mladi isusovac koji je studirao u Louvianu.
Poglajenov asortiman aktivnosti je doista nevjerojatan u svojem globalnom aspektu: od Hrvatske, preko Mađarske, Slovačke i Češke, do Rusije, SAD-a, Kine, Vijetnama, Indije i Filipina.
Tijekom svog kratkog 2,5 jednogodišnjeg boravka u Slovačkoj, budući da je došao u ovu zemlju 1943. godine, uspio je stvoriti polaganje temelja Rodine (Obiteljsko) kretanje u Slovačka i Češka, koja je bila laicistička crkva organizirana kao mreža u malim grupama. Bila je to “podzemna crkva” osnovana u vrijeme kada su Crvena Armija i komunisti došli na vlast od kraja Drugoga svjetskog rata, što znači da se aktivno uključio u borbu do pada komunizma u Europi. Vrlo zanimljiv program za Rodinu, napisan u svibnju 1945. prije Poglajenovog putovanja u Moskvu u slučaju da se ne vrati, može se vidjeti u Krmpotićevoj radnoj sobi u [Šestak, str. 307.-318.]. Prema Poglajenovim vlastitim riječima, njegova glavna misija u Slovačkoj i Češkoj trebalo je pripremiti kontakte između Sovjetskog Saveza i Katoličke Crkve (vidi: Krmpotić u [Šestak, str. 352.]).
“Profesor Kolaković”
Bio je aktivan kao propovjednik i njegovo čvrsto obrazovanje u području medicine bilo je vrlo važno tijekom tragičnih dana Drugog svjetskog rata. Slovački političar profesor Kolaković izjavio je 2006. da su njegovi suradnici morali provesti (platiti) petsto godina zatvora (vidi: Cviić u [Šestak, str. 31.]). “Profesor Kolaković” bilo je Poglajenovo urotničko ime u Slovačkoj, skovano prema drugom imenu njegove majke. Poglajen i članovi Rodine aktivno su sudjelovali u antifašističkom pokretu u Slovačkoj.
Poglajen je bio progonjen od strane raznih organizacija tajne policije, podjednako fašističke, nacističke i komunističke. Bio je nasilan kritičar svih triju spominutih totalitarizama već 1937. godine, kada je postao urednik u voditelj važnog i utjecajnog časopisa Život u Zagrebu, koje su izdali hrvatski isusovci. Po dolasku nacista u Hrvatsku on je morao pobjeći iz Zagreba u Split 1941. godine, a zatim u Slovačku iz Splita 1943.
Skoro je pao u ruke komunističke tajne policije u Kini 1949. godine. Belgijski misionar u Kini, suradnik oca Poglajena, ispitivan je i mučen u pokušajima da sazna više detalja o ovom tajanstvenom Hrvatu u Kini. Razne tajne službe pratile su ga (obavještajne službe), uključujući bivšu jugoslavensku zloglasnu OZNA-u, kasnije i UDBA (vidi; Cviić u [Šestak, str. 29.]).
Profesor Kolakovič ili profesor Vlado
Nekoliko njegovih pokušaja fizičke likvidacije od strane ruske tajne službe (vidi: Milan Simčić u [Šestak, str. 34.]) uvjerilo ga je da bude krajnje oprezan, čak i na europskom Zapadu. Do kraja života živio je pod raznim pseudonimima. Jedan od njegovih pseudonima u Francuskoj bio je professeur Georges, abée Georges, ili jednostavno professeur in Belgija, profesor Kolakovič ili Vlado ili jednostavno profesor u Slovačkoj, otac George u SAD-u i Indiji, Houyang ili profesor Yoris u Kini itd.
Nakon Drugog svjetskog rata, budući da je od kraja 1945. do 1980. bio aktivan u Kini i Vijetnamu (prije nego što je komunistička vlast došla u te zemlje), u dijelovima Indije (budući da je 1950-ih postojala opasnost za ovu zemlju podleći pod komunističkom vlašću) i na Filipinima. Njegova metoda rada je bila pokušati organizirati tamošnji katolički radnički pokret i institucije koje imaju za cilj demontirati komunističku propagandu. Tako je zanimljivo je da je u Indiji kontaktirao majku Terezu i oca Antu Gabrića.
Bio je vrlo kritičan prema američkoj politici u Vijetnamu, budući da su Amerikanci u svojoj naivnosti vjerovali da će samo vojnom akciju moći poraziti sustavnu komunističku indoktrinaciju i ponosni vijetnamski savjesni narod, dok su drogu i prostituciju širili u isto vrijeme (vidi: Milan Simčić u [Šestak, str. 37-]).
Otac Poglajen je bio iznimno utjecajan i mnoga vrata bila su otvorena za njega na najvišim razinama. Njegov duboki uvid i izravnost iskustva u globalnim pitanjima i sposobnost temeljite analize, omogućili su mu osobne kontakte s predsjednicima Trumanom i Eisenhowerom u SAD-u, kao i s vodećim osobama američke države poput raznih odjela (vidi: Milan Simčić, str. 35.).
Poznanstvo s Fultonom Sheenom
Također je imao izravne kontakti s papom Pijom XII., važnim crkvenim osobama u Vatikanu, kao i s biskupima diljem svijeta. Na primjer, bio je vrlo blizak s poznatim američkim biskupom Fultonom Sheenom (na slici), koji je napisao predgovor za njegovu knjigu iz 1949. godine “Božja Underground“, napisanu ispod pseudonimom Otac George, čime je vršio demontažu komunističkog režima iza željezne zavjese. Činjenica da napisao tu knjigu pod pseudonimom znači da se je čak i u SAD-u osjećao nesiguran. Ova se knjiga možda može usporediti s jednom ranijom važnom knjigom drugog Hrvata – Ante Cilige, izravnim svjedokom teškog života u Sovjetskom Savezu u 1930-im, a također i kao zatvorenik sovjetskih koncentracijskih logora od 1930. do 1936.
Doista je nevjerojatno da je Poglajen planirao svoj direktan kontakt sa Staljinom, pa čak i otputovao u Moskvu s tim ciljem. Nakon susreta sa sovjetskim vojnicima koji su 1944. stigli u Slovačku tijekom posljednjih operacija protiv nacista, shvatio je da su mnogi od njih duboko vezani za duhovnost istočnog kršćanstva. Tijekom šest mjeseci putovanja kroz SSSR odmah nakon Drugog svjetskog rata saznao je O katakombama Crkve među istočnim kršćanima, i pravoslavnih i katoličkih (Milan Simčić u [Šestak, str. 35.]), o čemu je izvijestio u knjizi “Božje podzemlje” koju je pripremila Gretta Palmer 1949. godine.
Kao izvrstan poznavatelj ruskog jezika, nije imao probleme u približavanju Sovjetima, a on nije oklijevao podijeliti tisuće malih slika Majke Božje Iverskaye (Iverskaya Bogorodica) među sovjetskim vojnicima, obožavane među istočnim kršćanima. Slike su bile popraćene kratkim tekstom duhovne prirode na jednoj stranici (vidi: Krmpotić u [Šestak, str. 283.-284.]. Takvi Poglajenovi poduzeti koraci bili su iznimno opasni. Mnogi su izgubili živote zbog mnogo manje “uvrjede” komunističke vladavine od širenja svetih slike.
Ikona Majke Božje Iverskaja (ili Iverskaya), vrlo cijenjena među ruskim narodom, tiskana je na inicijativu Tomislava Kolakoviča u oko 100.000 primjeraka i tajno distribuirana sovjetskim vojnicima (izvor: [Šestak]); popratni tekst je: Presveta Bogorodice, isprosi mi od svog Sina mir u duši i svijetu i milost na času smrti… (Draga Majko Božja, moli svoga Sina da moli za mir u mojoj duši i u svijetu i za milost u trenutku moje smrti…), (vidjeti: [Sečkar, str. 250.].
