Nakon što ga je austrijska vlada imenovala upraviteljem Lokruma, nastanio se u Dubrovniku i do smrti se bavio slikarstvom
Slovenac Anton Perko (život “mornarja, dvorjana in slikarja”) bio je sin vlastelina Vizenza Perka i Josipe Neumann, rođen 5. srpnja 1833. godine u Vranskom blizu Podgrada kod Ilirske Bistrice, umrije u Dubrovniku 6. ožujka 1905.
Autor Peter Zimmermann naglasio je da se „tri dijela njegove knjige bave karijerom Antona Perka u austrijskoj mornarici (1848.-1862.), dok njegov osobni dosje čuva Ratni arhiv u bečkom Austrijskom državnom arhivu, a paket sadrži 46 listova”.
Zanimljivo je da je Perko u Pragu upoznao prijestolonasljednika Rudolfa (1858.-1889.) koji je ondje služio kao pukovnik u 36. pješačkoj pukovniji i živio na Hradčanyma (tu je Perko bio upravitelj dvorca), te je potom 1879. godine Perka imenovao upraviteljem Lokruma, a koji je kupio 1878. godine. Također se spominje podatak u kojem je Perko 1896. godine iz Laxenburga preselio u Dubrovnik gdje je i umro 1905. godine. Iz katastarskog izvatka je vidljivo da je Perko te godine kupio kuću na Pločama koja se nalazi na Strada per San Giacomo, cesti za Sv. Jakov, blizu mora. Posljednjih devet godina Perku je ostalo za njegov umjetnički poziv – crtanje i slikanje gdje su posjetitelji imali prilike vidjeti katalog radova koji prikazuje brojne akvarele iz tog razdoblja koje je smatrao najsretnijim u životu.
Sanja Žaja Vrbica koja je priredila izložbu radova Antona Perka ističe da je sudionik i ilustrator Viškoga boja iz 1866. godine.
Zahvaljujemo Hildi Tetsis na donacijama vrijednih Perkovih radova.
U čemu je vrijednost Perkovih radova? Perko je bio ilustrator koji ima nadasve dokumentarnu vrijednost jer je cjepidlačno bilježio Dubrovnik s kraja XIX. stoljeća, još nedirnut industrijskom revolucijom (osim možda luke Gruž), kada je Grad okružen medovićevskom i gundulićevskom pastoralom. U njegovim slikama prevladavaju plava boja i svijetli tonovi, nježnost boje je daleko od kolorizma.
Ugoda carsko kraljevske službe (ne ovisiti o narudžbama), tih i povučen život u Sv. Jakovu tako su daleko od današnjega Dubrovnika buke, gužve i silnoga prometa.
Socijalističke betonjare i današnje tajkunske vile, te postojanje lego kocaka hotela Belvedere u još su većem kontrastu s Perkovom romantičarskom prirodom, dickensovskim ugođajem predgrađa. Njegov portret u mornaričkoj odori prikazuje bradatu osobu visokoga čela (i ćele), ali i velikih blagih očiju kakve bi bolje pristajale ženi ili djetetu. Takvi su pjesnici, čuđenje u svijetu.
Dubrovnik je u njemu imao svog akvarelskog pjesnika.
Spomenuti je usput druge slikopisce Dubrovnika.
Marko Rašica (1883. – 1963.) imao je sladostrasan kolorit kombinirajući secesiju i impresionizam, ali nije imao energije za veći broj djela.
Niko Miljan (1891. – 1962.) bio je majstor bujne boje i realističkog impresionizma, zapravo verist.
UGD posjeduje dva predivna rada, more kod Boninova i ulica iza hotela Imperial na Pilama. Brojne aukcije u Češkoj njegovih kvalitetnih radova prošle su od naše kulturne javnosti, posebno političara nezapaženo.
(Bože, koji novac kao država mlatimo uprazno!)
Zinaida Bandur (1885, – 1945.) bila je veliki talent, ali s vrlo malom produkcijom.
Gabrijel Jurkić je napravio nekoliko vrlo lijepih radova u Dubrovniku, da bi se posvetio ipak zavičajnim temama JZ BiH.
Iz Hercegovine istočne je Atanasije Popović (1885, – 1948.), koji je vrlo solidno u postimpresionističkom štihu radio dubrovačke motive.
U kući koja je pripadala Perku stvara slikar Vedran Grabovac (1950.) čiji žarki kolorit je u totalnom kontrastu s Perkovim marinama.
Mišo Baričević (1951.) vrstan crtač, Dubrovnik doživljava kao svoj dnevni boravak. Loren Ligorio (1955.) gleda svijet (kako bi kazao Luko Paljetak) kroz vojnovićevske naočale. Josip Škerlj (1941.) pak kroz piccasovske, Dubrovnik je za njega tek poezija pustih ljetnih trgova, Lovrijenca i mačaka, čiopa u letu. I pokoji šipak i akt.
