Godine 1946. dva mlada studenta, buduća praxisovca, dobili su stipendiju za nastavak studija u Lenjingradu i Moskvi
Mala fide je je latinski izraz koji znači “u lošoj vjeri” ili “s nepoštenom namjerom”. Znači i u zloj vjeri, a opisuje djelovanje s namjerom obmane, zavaravanja ili nanošenja štete. Mala fide može biti određena i učinkom i kada „namjera je bila dobra“, u cilju ostvarenja dobra u nekom budućem vremenu, koje će uslijediti nakon nužnog počinjenja zla. Suprotnost mala fide je bona fide. Leszek Kołakowski, filozof, koji je bio marksistički mislilac u vremenu dok se nije suočio sa sudbinom svoje Poljske u „raljama“ socijalizma, a do danas autor najbolje kritike („ikad“) marksizma (Glavni tokovi marksizma, BIGZ, Beograd, 1985.) zapisao je u epilogu tog obimnog dijela: „Gotovo sva proročanstva podjednako Marxova kao i kasnijih marksista pokazala su se pogrješna; to, međutim, ne narušava stanje duhovne sigurnosti u kom žive pristalice, i to ne drugačije nego u svim očekivanjima poznatim iz hilijastičkih religijskih pokreta; jer se ta sigurnost ne zasniva ni na kakvim empirijskim pretpostavkama, ni na kakvim mogućim „historijskim zakonima“, nego isključivo na psihološkoj potrebi za sigurnošću. U tom smislu marksizam vrši bitno religijske funkcije i njegova efikasnost ima religijski karakter; ali to je karikirana religija i prožeta zlom vjerom jer svoju prolaznu eshatologiju pokušava prikazati kao naučno dostignuće, što religijske mitologije ne čine“ (str. 591.). Marksizam „kao istinu našeg vremena“, Kołakowski određuje u prvoj rečenici epiloga: „Marksizam je bio najveća fantazija našeg stoljeća.“
Dobro i zlo, u namjeri ili ‘praksi’, proizlaze iz ideje što bi uopće bilo dobro i primjereno, ali i iz iskustva žrtve s nekim zlim i pogubnim ponašanjem – nasiljem. Marksizam i njegove realizacije (socijalizam) sustav je u uvjerenju da je organiziran kao „znanost“! S obzirom da se suodnos s religijom u djelu Karla Marxa gradi na kritici kršćanstva, a u civilizacijskom smislu, kako to danas zapažamo kod marksista i „nove ljevice“, judeo-kršćanske civilizacije, odnosno, Zapada, spomenutu karikaturu religije nalazimo npr. u sličnosti učenja o tisućgodišnjoj vladavini Krista na zemlji, nakon njegova ponovnog dolaska, a prije svršetka svijeta i sudnjeg dana (hilijazam ili milenarizam) i socijalizma kao „prijelaznog perioda“ ili obratno, komunizma kada se prijelazni period u socijalizam najčešće obilježava revolucionarnom praksom i nužnim nasiljem.
Odnos marksizma prema etici
Pitanja dobra i zla nedvojbeno su u svezi s etikom i moralom: odgovara li naše moralno ponašanje ideji dobra, prihvatljivom ponašanju i nekom sustavu praktične filozofije koji nazivamo etikom. Ovdje ćemo pokušati prikazati odnos marksizma prema etici i moralu i to na nama vremenski i prostorno bliskom primjeru marksizma, hrvatskome i jugoslavenskome. Jugoslavenskome i zato jer se veći dio takvih hrvatskih filozofa držao pripadnicima jugoslavenske filozofije. To je zapravo bilo izvan institucijskog poretka s obzirom da je organizacija države, Vlade, uključivala prosvjetu i kulturu pa tako i udruge i društva u republičke institucije, danas ministarstva. Jugoslavija kao savezna država (što se nije govorilo, a nije bilo ni preporučljivo, dapače), odnosno Federacija, nije imala u nadležnosti ove djelatnosti. To je zato što je federacija bila izvorno zamišljena kao savez nacionalnih država pojedinih naroda. U konačnici razrješenja odnosa federalnog i federativnog (vječna natezanja i borbe), filozofi marksisti koji su se odredili jugoslavenskima, većina tzv. Praxisovaca, zastupali su u procesu raspadanja Jugoslavije ideje jugoslavenstva (hrvatski ) ili Velike Srbije (srbijanski) i to dijelom organizirani u aktivnom četništvu. Praxisovci kao i drugi pristaše jugoslavenskih načela (koje bi oni samo popravili), do svoje fizičke smrti otežavali su djelovanjem uspostavu hrvatske države i društva.
Moglo bi se reći da su u lokalnim okvirima (Jugoslavija, kasnije „region“) zastupali rastapanje federalnosti republika i dokidanje federacije u jedinstvenu Jugoslaviju: Federalna Država Hrvatska, Narodna Republika Hrvatska, Socijalistička Republika Hrvatska … U tom bi dokidanju, kontinuitetu revolucije, više u vizijama komunističkih političara nego li filozofa, republike kao nacionalne države suverenih naroda i ustavna određenja u toj svezi, bila podignuta na višu kvalitetu načelom jedinstvene jugoslavenske radničke klase. Vjerojatno bi i Jugoslaveni tako usuglašeno opredjeljenjem dali svoj doprinos, ali sigurno da republike kao nacionalne države ne bi bile mogući oblik samoupravnog organiziranja, što je pokazano sudbinom „Hrvatskoga proljeća“. Država shvaćena kao narod organiziran u naciju i realiziran kao država, bila bi potisnuta s jedinstvenom jugoslavenskom radničkom klasom organiziranom kao država samoupravljača, koji bi postali suvereni u svim oblicima samoupravljanja kao viša faza socijalizma: Samoupravni socijalizam. Tako bi se dokinula klasična država (ili sam ja to samo sanjao Edvarda Kardelja).
Kangrgini stavovi
U skupini zagrebačkih praxisovaca i profesora filozofskog fakulteta u Zagrebu, etikom se u užem smislu bavio profesor Milan Kangrga, koji je i držao katedru za etiku. Na temelju njegovih dviju knjiga koje su se u mojim korjenitim selidbama uspjele sačuvati: Etika i sloboda, Uvod u postavljanje etičkog problema, Naprijed, Zagreb, 1963. i Razmišljanja o
etici, Zagreb, Praxis, 1970., pokušat ću ukratko prikazati njegove stavove o moralu i etici i to kao odgovor na pitanje kako je filozofski osmišljen prostor i neodređeno vrijeme (prijelazni period) za slobodnu revolucionarnu djelatnost koja dokida moral i etiku.
U knjizi Etika i sloboda Kangrga slijedi tok svojih misli u ranijem djelu Etički problem u djelu Karla Marxa, 1963., proširujući pitanje slobode kao etičke kategorije „koja nije ni teorijski ni znanstveno koncipirana, nego na sebi samoj dokazuje da je nošena onim revolucionarno-kritičkim htijenjem, koje je utemeljeno na primarnom i iskonskom jedinstvu bitka i trebanja, odnosno bitka i mišljenja, dakle na povijesnoj praksi koja omogućuje kako ono „teorijsko“, tako i „praktičko“. U tom smislu, ukratko, klasično filozofski, odnosno etički, problem slobode pretpostavlja razdvojenost („jedinstva“?) bitka i trebanja, što „tek“ omogućuje mogućnost etičkog. (navodi su dijelovi dužih misaonih cjelina). Odnos razdvojenosti bitka i trebanja za klasičnu filozofiju ostaje nerješiv („nerješive misaone i praktičke teškoće“).
To se ne može razriješiti s motrišta „postojećeg kao takvog“ (danog, datog) jer „odatle“ nisu ni vidljive u svojoj biti, jer bit danog pa tako i razdvojenost bitka i trebanja, vidljiva je tek sa „stanovišta budućeg“. (Ova konkretnost, stajati negdje u budućnosti zapravo je vizija iz koje vjerojatno dolazi najviša vrijednost revolucionara i vođa, a to je biti vizionar!). Dakle, sa stanovišta budućega tek je moguće kritički misliti, ali i „ljudski opstojati“, biti. „Drugačije nego što jest“ je pretpostavka ljudske povijesti i jedini poticaj na pitanje o smislu čovjekova opstanka, a to je duboko povezano sa zahtjevom promjene onoga što jest. Ta mogućnost je (slobodni navod) antropološka vrijednost čovjeka. Stoga je čovjek biće u mogućnosti, a mogućnost je pretpostavka slobode.
Pitanje smisla
Pitanje smisla upućuje na svijest, na subjekt koji je svjestan i na instrument realizacije smisla. Jasno, to uvodi revoluciju, organiziranje svjesnih („partija, partija kao kolektivni intelektualac) koji će kao zamašnjak, svjesno i voljom pokrenuti i voditi povijesni subjekt, masu koja ima snagu za preokret (proletarijat). Ljudsko znanje i voljom rukovođena ljudska praksa podudarat će se u savršenom jedinstvu. U ovome već prepoznajemo očekivanu budućnost u kojoj će se ostvariti ovo jedinstvo.
Moje uvid i napisano u ‘permanentnom’ su hrvanju! Jer, ako sustavno mišljenje ne može biti bez jezičnog sustava, a jezično je u „datom“ – danom vremenu bio i predmet i instrument jugoslavenske revolucije, ne mogu zbog jezičnih krzmanja proširiti priču (Geschichte) koja treba biti kratka. Ni sam nisam siguran kada se miješa jezični sustav u standardnome smislu, koji je postojao teorijski pa i ustavno, ali nije bio pravno posve legalan. Tako nisam siguran u čitanju Kangrginog jezika iz šezdesetih, kada i zašto ubacuje gramatičke oblike kao „treba da“, koje znamo kao „balkanski prezent“ ili rečenične sklopove s „mora da“. Ima li to dubljeg filozofskog smisla ili je to samovoljno,
kao neko pravo revolucionara ili pripadnika drugog etnosa na proširenje jezične osnove buduće zajednice. Je li to Kangrgin prilog revoluciji?
Kant
U prikazu povijesti pitanja etike Kangrga najviše vremena dopušta Kantu prije bitnog obrata, sukusa svakog ozbiljnijeg filozofskog određenja čovjekove biti. „Zato čovjek kao čovjek, a to za Kanta znači kao moralna osoba (ličnost), nije određen ni po čemu drugome do po sebi samome pod vidom moralnog zakona.“ … te bez suptilnosti filozofskih izvođenja Kangra piše … u Kantovoj etici proizlazi gotovo presudno određenje čovjeka, u čijem će se tragu kasnije nužno odvijati svako ozbiljnije određivanje čovjekove biti, a ono bi od prilike glasilo ovako: „Ono što čovjek jest, to on tek treba da postane.“ Sukus praktične filozofije, zaključno, do Karla Marxa ili sve što je tu ozbiljno, neumitno teče kao sve rijeke u more, a kod Kangrge u korito: „u svima je njima ne samo prisutno nego im leži u osnovama ono „treba da“ koje, nezadovoljno s onim već danim, s jedne je strane implicitno usmjereno na negaciju postojećeg i danog, a s druge istovremeno napor da se dokuči, izbori, osvijetli ili nađe jedan drugi mogući oblik ljudske egzistencije kojemu treba težiti i realizirati ga…. Čak i jedan običan moralan zahtjev svakidašnjice, koji bi pošao od toga i smatrao da ono što jest, jest već dobro ili u najopćenitijem smislu moralno, bilo bi toliko proturječno sebi samome, da bi se istim časom ukinuo… Ako nešto treba da bude, onda ono istovremeno treba da bude i moguće. Iz toga slijedi da treba da bude moguće i drugačije nego što jest.
… Ako dakle nešto može da bude drugačije nego što već jest, onda to ono može da bude samo po sebi samome. Ono pak što može da bude ili da otpočne po sebi samome, nije više nužno nego je slobodno. Prema tome je mogućnost pretpostavka slobode. Suprotno: „Sloboda je spoznata nužnost“. Baruch de Spinoza. U daljnjem slijedu Kangrga ‘etički’ postavlja pitanje: Postoji li uopće sloboda?
Trebanja
Nakon slijeda izvođenja s puno Marxovih citata … Marxova misao, koja stoji u suprotnosti sa svom dosadašnjom, moguće je reći građanskom filozofijom (koja je danas već posve zalutala u očitom bespuću i besmislu), zasnovana je na jedinstvu bitka i trebanja, u čemu je sva njezina istinska povijesna i revolucionarna veličina. Izlaz je dakle na drugoj strani. On se nalazi samo u revolucionarnom „praktičkom“ – praktičnom, to jest svjesno-djelatnom preobražaju opstojećeg otuđenog svijeta, otuđenje kojega proizlazi iz pretpostavke podvojenosti svjesnog bitka ili jedinstva bitka i trebanja. (Ima li smisla pohrvatiti srpstvo zagrebačkog profesora i jugoslavenskog filozofa, koji je sva bitna izvođenja izveo mješavinom hrvatskoga i srpskoga jezika – valjda kao mogućnost: kako mu kada odgovara.
Zaključno, kako se primiču zadnje stranice ove male knjige, osnovna misao se ponavlja obogaćena vrijednosnim stavovima i, očito, prodorima osobnih psihičkih impresija autora: ostati na stanovištu moralnog prosuđivanja koje je u svakodnevnom životu „pojedinaca i čitavih grupa“ danas postalo gotovo jedini oblik društvenog i ljudskog odnosa … to je ono što „čovjeka kao čovjeka“, što znači i subjekt i objekt prosuđivanja, degradira na jedan vrlo nizak nivo, „nivo piljarice“ na koji se nažalost srozala čak i gotovo čitava građanska moralna teorija i etička nauka unutar stotinu godina. … Ako dakle – u pretpostavci socijalizma – igdje ima da se probije obruč besmisla ili malograđanskog načina života i oblika opstanka, u kojemu se svakodnevno i bez skrupula podrezuju i sami korijeni jednog mogućeg istinitog čovjekova napora da se iziđe s periferije … licemjerstva, pretvaranja, podmetanja i laži .. ima da se… itd. Psihičke impresije autora, ovo gnušanje, nedvojbeno uvode u dehumanizaciju protivnika, njegovo svođenje na ne-čovjeka, što je u povijesti često bio psihološki postupak, priprema da egzekutori budu nemilosrdni. Moralno prosuđivanje nije naime nikakvo ljudsko opredjeljenje i nikakav istinski ljudski stav, budući da mu za to nedostaje ono što bi ga u tom tek omogućilo, a to je samo djelo, čin i odluka da se bude drugačiji nego što jest.
Protiv građanskoga društva
U knjizi, Razmišljanja o etici, posebno u dijelu Razgovor o etici, Kangrga pokušava na jednostavniji način, ali s pozicije autoriteta za završne istine, pokazati bezvrijednost etike i morala građanskoga svijeta, ne samo u građanskom društvu već u svakoj danosti, pače predlaže njihovo odbacivanje i kao „istinito“ predlaže neupitno revolucioniranje. („Prirodna konzekvenca te konfuzije bilo je uvjerenje da je uspjeh nekog društvenog pokreta ujedno dokaz da je taj pokret posjednik „istine“ u naučnom smislu riječi, to jest, općenitije govoreći, da onaj tko je jači samim tim drži „nauku“. Ta misao je u velikoj mjeri odgovorna za sve antinaučne i antiintelektualne funkcije marksizma u njegovoj posebno formi, kakva je komunistička ideologija.“ Kolakowski, str 592., prilagođen prijevod)
U formi razgovora između prosječnog čovjeka, moralista, normativnog etičara, političara, sociologa, koji su nedvojbeno lojalni jugoslavenskome socijalizmu, ali svakome po nešto nedostaje i to u bitnom: Filozof razara njihove sfere morala, ne zato što nisu valjane već su suvišne: svaki moral i moralni stav samo potvrđuje opstojnost danog. Nitko od njih nije svjestan da je to nespojivo s idealima u koje oni vjeruju da iza njih stoje (perspektiva jugoslavenskog socijalizma). Filozof im objašnjava ne samo nedosljednost njihovih stajališta, nego će ih i poučiti što je u svemu bitno i presudno.
„Stoga mi, poštovani kolege sugovornici, nemojte govoriti ni o kakvoj etici i moralu, nego pokušajte svojim vlastitim djelom pridonijeti ukidanju i revolucioniranju onih društvenih i ljudskih uvjeta, iz kojih izrasta ovaj postojeći ili bilo kakav drugi moral, koji uvijek opravdava, sankcionira i konzervira postojeći društveni poredak. A tu je istovremeno sadržan i kriterij vašeg djela, koji međutim kao što sam rekao, nije više isključivo etički ili
moralni, nego revolucionarno-kritički i ljudski. Moralne ocjene idu mimo čovjeka koji je iza sebe ostavio čitav stari poredak i hijerarhiju vrijednosti… Nastavno, iz dijela knjige „Postojeći odnosi i moral“: Kako su pak socijalizam i komunizam jedina realna i konkretna naša sadašnja jugoslavenska povijesna mogućnost i zbiljska budućnost, oni su utoliko za nas i za sebe nužniji.
Mrtvi ljudi u marksističkoj praksi
„Plodovi revolucije su Bleiburg, Huda Jama, Kočevski rog, Maksimirska šuma, pola milijuna protjeranih Nijemaca, Goli otok i slične Titove revolucionarne zasluge. Zahvaljujući Titu i praxisovcima, sve je u komunističkoj Jugoslaviji manje više bilo vrjednovano po kriteriju “revolucionarne prakse”. Ako niste bili u skladu s revolucionarnom praksom, niste mogli objaviti “društveno relevantnu knjigu”, niti dobiti novčanu potporu za snimanje filma, režiranje kazališne predstave ili pak drugih društveno-kulturnih manifestacija. Kriterij revolucionarne prakse posebno se primjenjivao na sveučilištima prilikom odabira nastavnog kadra. Kod jugoslavenskih praxisovaca, što je izrijekom tvrdio Gajo Petrović, pravo na kritiku imali su samo oni koji izgrađuju socijalizam, radničko samoupravljanje i Jugoslaviju kao državu bratskih naroda i narodnosti.“ (Hrvatska se još nije suočila sa svojom komunističkom prošlošću! Autor: 7 dnevno, 8. listopada 2017.
Također, plodovi jugoslavenske revolucije su i masovna preseljenja stanovništva kao u slučaju progona ili iseljavanja pripadnika njemačkog i talijanskog naroda.
Etnička čišćenja
Etnička su čišćenja obuhvatila i narode koji nisu pripadali okupatorskim narodima, kao u slučaju Poljaka, što je bilo kolektivno preseljenje jedne nacionalne manjine Jugoslavije, 1946. U dogovoru komunističkih vlasti u okviru Informbiroa, Poljske i Jugoslavije, a vjerojatno pod Staljinovim dirigentskim štapićem, da ih se naseli na prostore s kojih su prognani Nijemci nakon Drugog svjetskog rata, s obzirom da je Sovjetski savez zadržao zemlju koju je okupirao „Ugovorom o nenapadanju“ s Njemačkom (i podijeli Poljske), Poljska je proširena na zapad. Do 1930. Poljaka je bilo u Jugoslaviji oko 30000, uglavnom u Bosni, ali do sredine tridesetih, državljanstvo je steklo tek oko 80% stanovnika (uz prijevare i nasilja da se to oteža). Da je provedeno nasilno preseljenje, dijelom već pohrvaćenih Poljaka, svjedoči činjenica da je na području Jugoslavije nakon rata ostalo svega nekoliko tisuća Poljaka koji nisu bili na okupu (oko Banja Luke) i koje nisu uspjeli pohvatati. Jugoslavija je odbila priznati odštetu za kuće i zemljište koje su ostavili u BiH, tražeći čak od Poljske, a na terenu od „naroda“, da plati Jugoslaviji stoku i živežne namirnice koje bi Poljaci ponijeli, istu stoku koju su im netom oteli. Odgovor na pitanje tko se naselio na njihova dobra, koja druga etnička zajednica, može se tražiti u latinskoj izreci: “Cui bono” (u čiju korist)?
Dok su praxisovci bili još mladi!
Gajo Petrović i Ivan Kuvačić
Dva mlada, buduća praxisovca ili „praxisove škole mišljenja“ dobili su kao studenti filozofije na zagrebačkom filozofskom fakultetu stipendiju za nastavak studija u Lenjingradu i Moskvi, iste te godine, 1946. Čime su ju zaslužili? Kako je njima uspjelo da se vrate? To nije mnogima uspjelo između dva svjetska rata, posebno pripadnicima Zagrebačke komunističke organizacije? Ta dva mlada i sretna studenta bili su Gajo Petrović i Ivan Kuvačić: „SSSR, Sovjetski Savez. Idem u SSSR, ne – nije moguće. Da, da, idem, tko zna, nemoguće. SSSR. SSSR.“ (Gajo Petrović. (preuzeto iz Neven Sesardić: „Konsensus bez pokrića“, Školska knjiga, Zagreb, 2020.). Iste te godine Gajo i Ivan su bili nosioci akcije s revolucijskim pokrićem. Komentar nepotreban, ali nadam se da ne ću navođenjem dijela ove knjige, od 347 do 379. stranice, prekršiti autorska prava. Ovo je zaboravljeni događaj jer ja na tom fakultetu nisam zatekao nikakvu usmenu predaju o tom događaju. Šutjelo se o tome jer su se vrijednosti s vremenom promijenile: sudjelovanje u ovakvoj akciji bilo bi sramotno. Fašisti na Filozofskom fakultetu (Zagreb, 1946.).
Riječ je o pismu Gaje Petrovića pod naslovom „Tražimo hitno čišćenje našeg fakulteta objavljenom u Studentskom listu od 6. travnja 1946. Evo tog pisma u cijelosti: Od osnivanja Časnog vijeća prošla su već dva mjeseca, ali glavni organizatori protunarodnog rada na našem filozofskom fakultetu još nisu izvedeni pred Časno vijeće. Sa mukom savlađujući svoj gnjev, mi smo morali mirno promatrati kako nositelj »antikomunističke liste« Petravić i njegovi »doglavnici« dolaze u Dekanat da se upišu u ljetni semestar. Kažu nam da fašisti još nisu izvedeni pred vijeće zato što naš tužitelj još nije prikupio sve potrebne podatke. Međutim, nama studentima filozofije ne izgleda opravdano ovakvo odlaganje suđenja jer do sada poznati podaci o protunarodnom radu fašističkih elemenata na našem fakultetu više su nego dovoljni. A zar onaj famozni letak u kojemu se traži ukidanje karakteristika i jednaka prava „za sve“ nije dovoljan argument protiv Ante Petravića i njegovih sudionika?
Mi smo uvijek znali razlikovati zavedene od okorjelih neprijatelja. Prema okorjelim ideolozima i organizatorima fašizma na koje ne možemo uticati mi ne možemo biti popustljivi. Zato je potrebno bez oklijevanja ukloniti takve ljude s našeg fakulteta. Svi studenti filozofije pozdravit će s radošću odluku Časnog vijeća o uklanjanju tih tipova iz naše sredine.
