Blokatori puberteta su “rizični eksperimenti”!
Nedavni događaj UN-a održan na marginama godišnje Komisije UN-a za društveni razvoj pokazuje da je dječja skrb koja afirmira rod, uključujući onu koju promiče UN, štetna za djecu, znanstveno neutemeljena i u suprotnosti s međunarodnim standardima. Panelisti su tražili od vlada da ga odbiju.
Organizirali su ga Concepts of Truth International i Misija Burundija pri UN-u, a događaj je uključivao prezentacije psihijatrice s certifikatom Miriam Grossman, Josepha Figliolije, analitičara politika specijaliziranog za rodnu medicinu na Manhattan Institutu, te autorice i govornice s de-tranzicijom Laure Perry-Smaltz.
Dr. Grossman je objasnio da su “dokazi protiv rodno afirmativne skrbi snažni i svakim danom rastu” te je rekao: “duboko je zabrinjavajuće što Ujedinjeni narodi vrše pritisak […] zemljama u razvoju da podučavaju da se spol dodjeljuje pri rođenju.”
S obzirom na iskustvo rada s mladima s rodnim poteškoćama, Grossman je govorio protiv nastavnih planova i programa seksualnog odgoja, posebno programa koje podržava UN, a koji djecu uče da mogu nadmašiti svoju biologiju, odbaciti vlastita tijela i tvrditi da je “gubitak tijela zdrav i normalan.”
Dr. Grossman nazvala je “apsurdnim” da će UN uskoro ugostiti Komisiju za status žena, a istovremeno uključiti muškarce koji se identificiraju kao žene u svojoj definiciji ženstvenosti.
Unos testosterona i estrogena negativno utječe na mozak
Nazivajući blokatore puberteta “rizičnim eksperimentima”, dr. Grossman je rekao: “ne možemo pretpostaviti, kao što to čini skrb koja afirmira rod, da se [pubertet] može uključiti i isključiti sintetički bez plaćanja cijene.”
Dr. Grossman je objasnila da unos testosterona i estrogena u svrhu afirmativne skrbi izlaže mozak mladih “abnormalnim razinama tijekom najkritičnijeg razdoblja rasta i restrukturiranja mozga od maternice” te da “tijelo djevojke nije dizajnirano za izlaganje izuzetno visokim razinama testosterona.”
Joseph Figliolia tvrdio je da pedijatrijska rodna afirmacija nema snažnu znanstvenu podlogu. Istaknuo je da je “izvorno kliničko obrazloženje” za ove intervencije bilo temeljeno na Nizozemskom protokolu, koji je “vrlo nisko u hijerarhiji dokaza” prema današnjim medicinskim standardima.
Figliolia je objasnio da se protokol temelji na studiji s “vrlo malim” uzorkom i razvijen je za populaciju koja doživljava “dječju disforiju” bez preklapajućih zdravstvenih problema, među ostalim ograničenjima. Figliolia je naglasila da danas adolescentice često posjećuju klinike za rodno afirmativnu skrb, često s preklapajućim psihijatrijskim stanjima.
Figliolia je rekao da su “ključni akteri” koji stvaraju “iluziju konsenzusa” za pedijatrijsku rodno afirmativnu skrb u SAD-u Svjetska profesionalna udruga za transrodno zdravlje (WPATH), Američko endokrino društvo i Američka akademija pedijatrije.
Rodno afirmativnu skrb sveli na “problem građanskih prava”
Figliolia ih je kritizirao što su rodno afirmativnu skrb sveli na “problem građanskih prava” bez dovoljne pažnje medicinskim istraživanjima. Spomenuo je slučajeve u kojima su suzbijali studije, citirali nalaze jedni drugih i koristili preklapajuće autore, što je “umjetno povećalo stupanj do kojeg je [dječja rodno afirmativna skrb] prihvaćena praksa.”
Figliolia i dr. Grossman istaknuli su psihoterapiju kao preferirani tretman za mlade s rodnim poteškoćama i rekli da ima “mnogo povoljniji omjer rizika i koristi.”
Laura Perry-Smaltz, ranije identificirana kao transrodna osoba, rekla je da je šteta što “ne pružamo ovoj djeci savjetovanje koje im treba; Dajemo im ovo privremeno rješenje koje će ih na trenutak utješiti, ali to ne rješava razlog zašto se uopće ne vole.”
Stalni predstavnik Burundija pri UN-u govorio je protiv “izlaganja djece medicinskim tretmanima koji trajno mijenjaju njihove reproduktivne slobode, sadašnju i buduću stabilnost obitelji te ugrožavaju njihovo zdravlje i dostojanstvo” te je rekao: “institucije koje bi ih trebale brinuti i štititi ih moraju biti u skladu s najvišim standardima zdravlja koje su uspostavile nadležne vlasti.”
