LJUDSKA BIĆA U VREMENU I PROSTORU – Globalisti nam osporavaju ono što je priroda uvjetovala kao nužno za naš opstanak

Nijedan bog ne će stati uz okrutnika i silnika

Šokirani smo ubojstvom dviju žena u Lici. Starice od 100 godina i njene kćeri u sedamdesetima koje je ubio unuk, odnosno sin koji ima 47 godina. Jesmo li šokirani? Zaziremo li od takvih užasa? Njih je toliko po svijetu da ih se ne uspijeva registrirati. Nešto zabilježe kamere, nešto mediji, pa ljudi kažu, – ma neću se radi toga sekirati. Razmjere zla neki shvaćaju vrlo ozbiljno i tvrde da je svijet u općem razaranju. U našoj podsvijesti postoji iskonski strah koji nas uvijek tjera da se pitamo, može li se to meni dogoditi, što da sam ja žrtva? U ovom svijetu, ako bi napravili reviziju prošlosti samo u Hrvatskoj u zadnjih 100 godina, gotovo nema obitelji iz koje netko nije nasilno ubijen, samo tijekom Drugog svjetskog rata, poraća,  ili tijekom Domovinskog rata. Mnoge su obitelji iskorijenjene da bi agresori tu naselili svoj narod. A svi ostali ratovi i stradalnici, neizbrojivi su. Dakle, može nam se svašta dogoditi bilo gdje i bilo kada. A da se zlo umnaža u velikom postotku iz dana u dan, to je činjenica. Kako se štititi, i je li to moguće? Tu je policija, vojska, zakoni, ali kako vidimo, to nije jamstvo zaštite. Muškarac ubojica u Lici bio je poznat kao nasilnik i teški psihički bolesnik, susjedi su ga izbjegavali, bojali ga se, kako vidimo s razlogom. Mjesto mu je bilo u nekoj klinici za obolje, da ga se može nadzirati.

Proljeće prodisalo

Da ne bih sve zacrnila na početku, treba se malo osvrnuti na ljepotu prirode. Proljeće je prodisalo, iako još uvijek ne diše punim plućima ali su promjene očite na svemu i u svemu. Malene biljčice ojačale, buseni trava raskošni, zeleni, raširili se u nekoliko dana, sve je u cvatu. Rosa blista. Zrak ima specifičan miris i okus. Čovjek bi ga pio radije nego čokoladni napitak. A ptica, kao u rajskom vrtu, u svakom grmu, na svakom stablu. Pjev im očaravajući. Baš omami, zanese. Sve pršti životom, rađanjem, obnavljanjem, ili bolje reći uskrsnućem. Ma u gradovima teško da se to može osjetiti. Drago mi otići u prirodu gdje nema gustih naselja ni ljudskog glasanja, nepodnošljive buke, gužvi, napetosti, prometa, dima iz automobila. To mi veoma godi, dođem sebi. Sjednem ispod hrasta koji je napupio, ili ispod masline, pored mene moj veliki brižni doberman, i zahvaljujem Bogu Stvoritelju i prirodi koju je On tako veličanstveno dizajnirao i darovao nam. U prirodi nema grešaka, nema propusta, sve je na svom mjestu dok čovjek ne uplete svoje prste. Od prirode smo naučili gotovo sve što znamo, ona nam je izvor znanja, učiteljica, iako oholi i samoljubivi odbijaju to priznati. Znameniti Albert Einstein je rekao: Ne znamo ni tisućitni dio od 1 posto, od onoga što nam priroda pokazuje.

A nema ničega gdje čovjek nije upleo prste, ajme i Bogu i prirodi, naposljetku i čovjeku koji ne promišlja mudro, ne gleda dalekovidno. Bezdušan i nezahvalan, ne cijeni prirodu, ne priznaje joj njenu ulogu i značaj. Nemilosrdno je izrabljuje na bezbroj načina, opustošuje, hoće biti njen gospodar.

Trgovina ljudima cvate

Neki bi baš sve poharali, zacrnili, zalili cementom. I to najčešće oni u bijelim rukavicama. Ne bi ni ptici u šumi, ni ribi u moru ostavili da se prehrane. Ta nezajažljiva ljudska glad, uvijek me iznenadi. Kitovi su golemi, neke morske nemani također proždrljivi, ali iza njih opet ostane dovoljne i za ljude, i za ptice i za morske stanovnike. I tako, zbog devastacije i sječe golemih šuma, gradnje bezbrojnih golf terena, luksuznih odmarališta, tvornica koje proizvode otrove, sve je manje mjesta za ljude, a ljudi se u nekim državama množe silovitom brzinom. Sve je više usta koja treba hraniti, sve više gladnih, ali i sve više megalomana koji imaju goleme plantaže, pašnjake, šume… Gladni traže kruha, bježe od bijede i ratova, traže nova staništa. Migriraju. Malo gdje su dobrodošli, jer različite kulture teško se integriraju. Prilagodba često ne uspijeva. Posla nema dovoljno. Opće nezadovoljstvo raste i kod onih domicilnih ljudi i kod migranata. Razni načini socijalnog zbrinjavanja prazne državne blagajne, i sve više zemalja uvodi kvote primanja malog broja migranata ili zabranu njihova ulaska. Nema dovoljno ni za njihovo stanovništvo. Mi još nemamo taj zakon o zabrani ulaska neprovjerenih uljeza. Trgovina ljudima u nas cvate. Nekima je to postala profesija.

Čuvajmo svoju Zemlju!

Sad se u laboratorijima radi na proizvodnji umjetne hrane, koja se već uvelike konzumira a da toga nismo ni svjesni. U doglednoj budućnosti nastojat će se proizvesti nešto nalik tableti, što će u sebi navodno sadržavati sve što je nužno da se ljudski organizam održi. I to je u fokusu svjetskih vođa. Smanjiti unos hrane u ljudsko tijelo, tako će nam postupno zakržljati vitalni organi, mozak ne će funkcionirati, krv više ne će biti kao sad, vjerojatno misle da bi to mogla biti neka otopina koju bi nam povremeno ubrizgivali. Nisu to halucinacije, ni umišljaji, to je logičan nastavak onoga što se danas nameće ljudskoj zajednici, počevši od roda, to jest, rodne ideologije, što neprestano ponavljam, u što se čak uključila i suvremena filozofija. Ono što je priroda uvjetovala kao nužno za naš opstanak, to se osporava. Mora ostati dovoljno za moćne i prebogate, nitko osim njih ne će smjeti posjedovati ništa, ostali će biti programirani na određen vijek trajanja. Imamo frižidere koji otkrivaju što imamo u njima, koliko puta ih otvorimo, koliko puta i što jedemo i pijemo, u kojim količinama. I to se prešutno odobrava, građani su opušteni, nikad ne reagiraju na vrijeme, ili su to tek pojedinci. A Zemlja je svima darovana, može se proizvesti dovoljno hrane za sva usta. Mahatma Gandhi, čovjek – svetac, rekao je: Zemlja pruža dovoljno, da zadovolji svačiju potrebu, ali ne i svačiju pohlepu.

Čovjek je spreman sa svime se nositi

Čovjek, čak kad je i invalid ima želju da se bori, preživi, nadvlada svoju invalidnost, što pokazuju osobe na Zimskim paraolimpijskim igrama koje se upravo održavaju u Italiji. Ruska skijašica rođena bez šake na ruci, slijepci, muškarci i žene s raznim nedostatcima s kojima su ti ljudi rođeni ili su nekom bolešću ili tragedijom ranjeni, hrabro pokazuju da je čovjek spreman sa svime se nositi. Važno da duhom ne klone, i da nije psihički teško bolestan. Je li današnji čovjek klonuo duhom, je li u stanju sa svim se nedaćama boriti? Što učiniti kada na Kuvajt koji ima najizvrsniju protuzračnu obranu, doleti razorni iranski projektil? Zašto gađaju zgradu Vlade, i  postrojenja za desalinizaciju vode? Baš ono što je nužno da bi Kuvajt funkcionirao. Zašto i s kojim povodom iranske rakete gađaju Kuvajt, Saudijske emirate, i druge zemlje u Zaljevu?  Uz pomoć Rusije koja ih opskrbljuje oružjem jer Iran njih opskrbljuju oružjem u ratu protiv Ukrajine. Kakvi su to savezi, kakve su im nakane? Ako su Kuvajtom vladali i vladaju ljudi koji su imali viziju, na golom pustinjskom pijesku izgradili čudo iz bajke, komu to smeta? Zašto to uništiti? Ali vlastiti ego, koliko god sebi nanosio štetu, nema alibi za svoje zlo. Zlo se jednostavno manifestira, ne može se kontrolirati.

Crni dani, crno nebo

Zašto bi netko dovodio svoj mnogobrojni narod u međusobne sukobe, u ratove koji će narod iscrpsti, iz čega se će se izroditi neviđene posljedice, ako zna da ne može protiv sile kao što su SAD i Izrael, a sad se i Europa budi, oružje se proizvodi silovitom brzinom. Ali nema veze što će drugi umirati i patiti, ego je okrutnika slijep, ne uvažava razum. Teokratski sistem u Iranu, to su zapravo šijiti, sve su podredili sebi, uspostavili moćnu hijerarhiju, SAD i Izrael su ih načeli, sad će netko naoružati sunite, a to su pretežito Kurdi i Beludži koje se nesmiljeno satiralo i zatiralo, i eto posrnuća moćne države, eto pakla. One koje su potpuno izbacili na marginu, ugrozili ih i ugrožavaju, čekaju osvetu.

Gore i iranska naftna postrojenja. Oružja nemaju toliko da bi se duže odupirali svima kojima su stali na žulj zbog nafte i podupiranja terorističkih skupina, uskoro će morati pokljuniti kljun. Kina koja bi im pružila pomoć, pod budnim je okom SAD-a, i dovoljno su mudri da se drže dalje od tog Armagedona, jer to zasad izgleda upravo tako. Nijedan bog ne će stati uz okrutnika i silnika. Sila na silu udara, koja je jača ne štedi protivnika. Nad Iranom je nebo posve crno. Crni dim guši. Pada crna kiša. Nije li to veliko upozorenje ne samo Iranu nego i svijetu? Sve su se kule osvojile, sve zidine razorile, nema iznimki, ako Bog ne učini čudo, ali u ovim sukobima On je postrani.

Poskupljenja derivata

Pitanje energenata, zasjenjuje trenutno sva ostala pitanja. U nas nema dovoljno plavog dizela za poljoprivrednike i ribare, a vrijeme je poljodjelskih poslova. Treba orati i sijati, jer i ovo male hrane koju proizvodimo, mogla bi proizvodnja biti upitna. Nameću da nam da energentima preko našeg LNG terminala moramo opskrbljivati one koji su uvijek protiv nas, zar nismo mi sebi prioritet? Ako dođe do velikog poskupljenja hrane, kako ćemo se prehraniti? Već sada hrana je iznimno loše kvalitete i vrlo skupa za one potplaćene skupine. Zar nam je jeftinije uvoziti iz Kine, Indije, Argentine, Španjolske …, nego proizvoditi na vlastitim poljima? Sve ispada nelogično i naopako, baš kao da se sve hoće namjerno izokrenuti, da bude baš bude naopako. Poremećeno. To je đavolji posao. 

Prosvjednice antifašistice

U nas prosvjedi za ženska prava. Uoči Međunarodnog dana žena u zagrebačkoj skupštini dodijeljena je nagrada dugogodišnjoj aktivistici za prava žena, pionirki protiv nasilja nad ženama. To je Neva Tölle. Zaslužila je nagradu, nitko ne može poreći da žene ne trpe golemo nasilje, ne samo u nas nego i u državama za koje držimo da su po pitanju prava žena jako napredne. Ne smeta mi borba za prava žena, neka se žene zaštite, jer su istrpjele i trpe strašno nasilje, koje je čak u porastu. Ima divnih muškaraca, muževa, očeva, mladića. Zavrjeđuju povjerenje, poštovanje i zahvalnost, spremni su podnijeti velike žrtve za obitelj, ali ima protuha kojima je žena tek otirač pred vratima, djeca trpe u tim zajednicama i postaju socijalni problemi. Ali smeta mi, što su prosvjednice nastupile kao antifašistice, nosile natpise na kojima su zaista sramotne poruke. Obično na ekranima te poruke tek prolete, ne može ih se ni pročitati, jedna od njih je: Ukinuti brak. Ma vidi, to je očito sljedeći korak koji će dio prosvjednica predlagati vladama i to će itekako biti aktualno. Mnogi brak drže zastarjelom institucijom, nekom vrstom zatvora. Tko tako gleda na brak, ne bi se trebao vjenčavati. Ali partnerske zajednice stvaraju više problema državi i onima koji su u tom partnerstvu, da ih nitko nije u stanju riješiti. To su imovinsko pravni odnosi, pitanje skrbi nad djecom.  Znam neke takve partnerske zajednice. Te ljude iznutra nešto izjeda, ni sami ne znaju što, gube integritet, osobnost, dostojanstvo.

Prva spona društva je brak

Bog je utemeljio brak, i naglasio neraskidivost između muža i žene. Rimski državnik, odvjetnik, filozof i najveći govornik Rima, Ciceron, reče: Prva spona društva je brak; sljedeća, naša djeca; onda cijela obitelj i sve zajedničke stvari. Eto što su zaključili ljudi kojima svijet duguje zahvalnost za njihovo intelektualno bogatstvo koje su nam ostavili u naslijeđe. Ponekad i te „rešetke“ koje čuvaju brak, vrijede mnogo, jer brane da unutra ulijeću predatori. To je ponekad vrlo jaki obrambeni zid. Ako se nasilje ne može izdržati, naravno treba od njega pobjeći, ali načelno opiranje instituciji braka govori kako osoba nema povjerenja ni u sebe ni u druge. Preduvjet za brak, svakako je ljubav, bez nje brak je unaprijed promašen. Problem je što je ljubav postala gotovo prezrena, staromodna i uopće u modernom društvu ne egzistira. Nema je. Voljeti nekoga cijelim bićem, željeti biti s tom osobom povezan najdubljom vezom, graditi zajedničku budućnost, toga više nema ni u sanjama mladih, a ni starijih. U braku su ljudi bili nekad posve sljubljeni, problema je bilo napretek, ali to se podrazumijevalo. Teret života nosio se zajednički, podupiralo se međusobno. Kad to mladim ljudima govoriš, oni se smiju, kravelje. Kažu: Ma gdje vi živite, u kojem svijetu i vremenu?

Tako dođeš do zaključka da tvoja istina vrijedi samo za tebe. Svatko ima svoju istinu, svoju prosudbu, životno iskustvo, svoj karakter i nekarakter. Što tko prihvaća, stvar je odgoja, kulture, svjetonazora, naravi, spoznaje.

Svatko je dužan učiniti nešto dobro

Čovjek mora biti svjestan da ima i dužnost prema zajednici u kojoj živi. Trebao bi oplemeniti zajednicu, doprinositi, ne biti krpelj, a krpelja danas imamo posvuda. Lijepo bi bilo napustiti ovaj svijet s mišlju da nismo učinili nešto čime smo ugrozili zajednicu ni sebe. A da ne bi nikoga ugrozili i mi bili ugroženi, trebali bi živjeti u mirnom svijetu, ne biti podjarmljeni nakaradnim ideologijama, ni interesima moćnih. Umrijeti prirodnom smrću. Ne strjepiti vazda od ugroze koje nas mogu lišiti života i na kućnom pragu. Ta život bi trebao biti nešto više od puke borbe za preživljavanje. Život nije svetište u kojem se uzdižemo, niti smo mi sveci.  Ugroženi sa svih strana, provlačimo se između brda tisućljećima nagomilanih kostura, lijući suze i krv. Svaki dan kostura je sve više, nasilnih smrti, strepnji i bola. To malo radosti i zadovoljstva, proguta starost i bolest, ako imamo sreću ostarjeti.

Na kraju ostaje nam sklopiti ruke i zavapiti: Bože oprosti mi grijehe, oslobodi me svakoga zla, od velikih patnji i stradanja kojima smo izloženi. I ako je moguće, primi me u kraljevstvo Svoje.

Danica Bartulović