Agresorsko-okupacijska muslimansko-bošnjačka politika
Iz dana u dan, muslimanska okupacijska agresija širi se na svaki hrvatski dio, na svaki hrvatski simbol i znak. Što je svjetska zajednica tiša i prestravljenija pred razornim islamskim terorizmom, koji mijenja političku, ali prije svega, vjersku sliku suvremenog svijeta, to je agresivnija, radikalnija i, prije svega, brutalnija. Njegove kriminalne terorističke aktivnosti u daytonskoj haškoj Bosni i Hercegovini, najorganiziranijoj, financijski najjačoj i ljudski najbrojnijoj grani globalnog islamskog terorizma, vidljive su i uočljive.
Zbog svog geografskog europskog položaja u Bosni i Hercegovini, ta je grana vojno i tehnički najopremljenija, gotovo jednaka Hamasi i Hezbollahu u Libanonu. Sličnosti koje povezuju te dvije grane islamskog terorizma čine daytonsku haašku Bosnu i Hercegovinu sličnom uništenom, raskomadanom, nesigurnom i nestajućem Libanonu, bivšoj Švicarskoj Bliskog istoka. Ne samo da ih radikalne islamske terorističke skupine čine sličnima, gotovo jednakima, već ih prije svega njihov glavni sponzor čini tako jednakima u svemu, posebno u zločinima i rušenjima.
Iranski Hamas i Hezbollah od sadašnjeg mladog tridesetogodišnjeg Daytonskog Haaga, iz vremena hrvatskih banova i kraljeva iz stare Švicarske na europskoj periferiji, stvaraju ruševni, nesigurni europski Libanon s ciljem njegove etničke vjerske muslimanske čistoće, slijedeći primjer svog financijaša i graditelja, Irana. I upravo zbog, i za taj muslimanski cilj u Europi, muslimani, tridesetogodišnji Bošnjaci, petogodišnji Građani i Ostali, Komšići i Kovačevići, Pilavi i Sejdići, Finci i Zornići, vode agresivni rat protiv Hrvata, njihovog nacionalnog i vjerskog identiteta, protiv njihovih znakova i povijesti.
Ti Hamas-Hezbollahi napadaju čak i svaku riječ koja u sebi ima slovo h, a koje označava Hrvatsku, i k, koje simbolizira katoličanstvo. A da im smeta bilo kakvo spominjanje Hrvatske u bilo kojem obliku govora, pokazuje pokušaj Bošnjaka u Mostaru da proceduralno zabrane prefiks hrvatski na svim javnim mjestima. Ali od zabrane prefiksa do zabrane nacionalnog hrvatskog spomen-obilježja samo je mali korak.
Agresorsko-okupacijska muslimansko-bošnjačka politika
Takva agresorsko-okupacijska muslimansko-bošnjačka politika je izvorni govor mržnje, jer kada kršćani koriste takav govor u muslimansko-bošnjačkom Sarajevu, sviraju ratne trube, ali kada to čine sami muslimanski Bošnjaci i islamski građani, onda je to dopušteno oružje u obrani islamsko-građanskog daytonskog haaškog fragmentiranog, neodrživog i nemogućeg entitetskog stvaranja.
Početna nekažnjivost muslimanskih bošnjačkih govornika i širitelja govora mržnje, počevši od ratnog zločinca Alije Izetbegovića, koji je u Bugojnu rekao: “crkvena zvona zvone za životinje”, i svojim ratnim zločincima putem fetve naredio: “ne rušite crkve, već učinite sve da im nitko više nikada ne dođe i ne moli”, bila je znak da će govor mržnje koristiti sve kategorije Bošnjaka, i u bilo koje vrijeme.
A svjetska nekažnjivost genocidnog, kršćanoubilačkog turskog četristopetnaestogodišnjeg okupatora i rušitelja kraljevstva hrvatske kraljice Katarine bila je razlog za obnovljenu muslimansku agresiju na bratsku Bosnu i Hercegovinu. Šovinistički, nacistički opasan oblik govora mržnje svakako je muslimanski, a zatim i bošnjački izbor njihovog zeta, Alijinog krvavozlatnog ljiljana Željka Komšića, na hrvatsko mjesto u saveznom Predsjedništvu, koji ne zna koliko je kršćana ubio boreći se u muslimanskoj vojsci Bosne i Hercegovine.
Nacistofašistički govor mržnje
Svaki put kad su Muslimani ili Bošnjaci glasali za Komšića, to je bio nacistofašistički govor mržnje i protiv Hrvata i protiv katolika. I taj govor mržnje koji je zabetonirao Bosnu i Hercegovinu u tursku prošlost i iransku sadašnjost prošao je, i prolazi nekažnjeno i od strane političkog Sarajeva i od strane političkog Haaškog suda i političkih visokih predstavnika, koji su osim nekažnjenih muslimanskih ratnih zločina, u temelje BH ugradili i muslimanski bošnjački govor mržnje protiv kršćana, kršćanstva i križa.
Tridesetogodišnji Bošnjaci, u svojoj mržnji prema Hrvatskoj i katoličanstvu, svakodnevno pomiču granice svjetske šutnje do visina gdje ih ni nebo, misle, neće moći zaustaviti. Njihova dva muslimansko-bošnjačka predstavnika u Predsjedništvu, koji brane i politički i fizički islamski terorizam, vidljiv u bošnjačkom izboru muslimanskih građana na hrvatska mjesta u saveznom predsjedništvu i legalizaciji tog zločina, daju im vjetar u leđa na putu političkog terorizma.
Dok oni otvoreno zahtijevaju da Bošnjake mora predstavljati Bošnjak, za Hrvate koji vladaju to pravo ne vrijedi, hrvatski narod u institucijama vlasti predstavljat će oni koje Bošnjaci izaberu na izborima, što je politički zločin koji je samo korak do fizičkog zločina nad Hrvatima.
A da je nacionalni identitet važan za Bošnjake u političkom predstavljanju, potvrđuju i sami na način da zagovaraju odlazak njemačkog visokog predstavnika, zapravo u medijima traže da na tu poziciju dođe musliman, i to ne odakle god osim muslimanskog Turčina. Jer Alija je Bosnu i Hercegovinu ostavio kao amanet Turčinu. Muslimansko-bošnjački zagovornici povratka Turaka i turskog danaka u krvi, turskog genocida, kršćanskog genocida, ubojstva crkve, čedomorstva zaboravljaju da bi turski dolazak na bilo koju funkciju bio i povratak turske prisilne islamizacije i potpune okupacije bosanske Bosne.
U amanet ostavio Turčinu
Alija je Turčinu mogao ostaviti samo svoju vojnu avliju, koju je ponio u Dayton na pregovore o podjeli Bosne i Hercegovine. Zapravo, ne može ni taj dio Behe ostaviti Turčinu kao amanet, jer bi to značilo dolazak Turaka, ne pod Beč nego u Europu, i turkifikaciju tog dijela BiH.
U ovom obnovljenom turskom pohodu na Europu, Bošnjaci obilježavaju svoj put, uz odobrenje dva muslimanska bošnjačka predstavnika u Predsjedništvu, Denisa Bećirovića i Željka Komšića, i na način zajedničkog postavljanja zabranjene muslimanske ratne zastave s ljiljanima i palestinske zastave na kulu Hercega Stjepana Kosače u Blagaju u svibnju 2026. Okupatorska, agresivna demonstracija moći islamskog terorizma, koji danas postavlja terorističke zastave na kule hrvatskih katoličkih kraljeva u okupiranom dijelu kraljevstva kraljice Katarine, da bi sutra iste zločinačke zastave postavili na kule katoličkih crkava, s kojima namjeravaju sudbinu Crkve Svete Sofije u okupiranom Carigradu.
Rat zastavama
Muslimansko-bošnjačko sijanje islamskih terorističkih zastava prema haaškoj daytonskoj tvorevini pokazatelj je da je zločinačka teroristička islamska budućnost namijenjena toj europskoj periferiji, zajednici islama-katolicizma i pravoslavlja. I ne samo budućnost, već i sadašnjost izgrađena u vjerskom beha sukobu na temeljima nekažnjenih muslimanskih ratnih zločinaca protiv katolika, autohtonog beha naroda, branitelja kršćanstva i europeizma već pola tisućljeća.
Zastave Hrvata i Srba remete taj muslimanski narod u beha zajednici, ali stoga terorističkim islamskim zastavama s ljiljanima, Hamasom, Palestincima, Hezbollahom, Turcima, Irancima, prljaju svaki centimetar eurokršćanske beha zajednice, bivšeg kraljevstva kraljice Katarine, čija kruna u Vječnom gradu čeka povratak u svoje kraljevstvo.
Muslimansko-bošnjačka krađa i pljačka, rezanje i zakopavanje hrvatskih katoličkih povijesnih dokumenata, znakova i simbola, od vremena Kulina bana, Hercega Stjepana Kosače, kraljice Katarine do zabrane korištenja svakog hrvatskog prefiksa, klasificira tu politiku kao proces globalnog islamskog terorizma iz mržnje prema križu. Samo muslimanska mržnja prema križu može postavljati terorističko-zločinačke zastave s ljiljanima i palestinske zastave na hrvatskim povijesnim spomenicima koji pokazuju trinaestostoljetnu upornost hrvatstva, katoličanstva i europeizma na toj europskoj neosvojenoj margini.
Mržnja
Tolika vjerska muslimanska mržnja prema Hrvatskoj i katoličanstvu ne pokazuje samo stranost muslimana u bratskoj Bosni i Hercegovini, već potvrđuje i muslimansko ukorijenje kraljevstva kraljice Katarine u turskoj prošlosti danaka u krvi. Jednako tako, ta muslimanska mržnja prema križu, i ljubav prema turskom okupatoru Bosne i Hercegovine, te iranskom terorističkom režimu, potvrda je neodrživosti bilo kakve cjelovite Bosne i Hercegovine u islamskom radikalizmu, s elementima terorizma na koji utječe, kako su to prihvatili muslimanski politički i vjerski vođe, te dio muslimanskog naroda.
Neodrživost cijele Bosne i Hercegovine, za koju je ratni zločinac Alija Izetbegović vodio vjerski rat, priznaje i njegov sin Bakir, koji bi je podijelio, a Alijino dvorište malo uvećao, zaokružio na veličinu Slovenije i prihvatio kao čisti bošnjački entitet, priznao je pred bivšim američkim veleposlanikom u Bosni i Hercegovini, Michaelom Murphyjem.
On, Bakir, najbolje poznaje očevu ratnozločinačku politiku, kako agresorsku politiku protiv katoličkih Hrvata, tako i onu razdornu koju je tadašnji muslimanski narod zahtijevao, “uzmite Aliju, barem kao avliju”. Bakir želi nadmašiti oca u izgradnji muslimanskog entiteta u Europi, te ući u povijest ne s jednim dvorištem, već s prostornom veličinom jedne Slovenije. Što opet upućuje na razmišljanje o Bakirovoj suradnji sa slovenskim premijerom u crtanju Janšine podjele Bosne i Hercegovine, kao što je Janša u pregovorima s Bakirom crtao “non-paper”, a Izetbegović mlađi prihvatio, a Murphy najavio pet godina kasnije.
Nije slučajno da je Brammertz iz Haaga, neposredno prije Murphyjeve objave Bakirovih želja za podjelom zajednice, došao Bošnjacima u Teheranu-Sarajevu i sastao se sa svim muslimanskim bošnjačkim vođama političkih i vjerskih udruga, udruženja i stranaka, obećavajući im pomoć i suradnju u proširenju Bakirovog entiteta na površinu Slovenije, do veličine koju je Janša zacrtao u svom non-paperu.
Bakirov čisti muslimanski entitet u granicama Janšinog ne-papera.
