Priče i slike starih brodova i kapetana Marcela Kolina
Ne ćemo prilaziti tomu vremenu romantičarski, niti idealizirajući (“kada je Bog još hodio po zemlji”!), još manje kapitalistički, niti marksistički, nego ćemo uzeti štivo (libro) u ruku i zaroniti iz svijeta čeličnih grdosija, GPS-a, orwellovske kontrole računala u stoljeće drvenih brodova, gusara, orijentacije po zvijezdama, egzotičnog i tek otkrivenoga svijeta koji je za naša mjerila usporen i patrijarhalan, svijeta Josepha Conrada, Jacka Londona, C. S. Forestera, Píja Baroja, Petera Freuchena itd. Tko se zaželi slanih morskih priča, može uzeti knjigu Marcela Kolina (Dubrovnik, 24. VI. 1888. – Dubrovnik, 10. XII. 1948.).
Njegova knjiga “Jedrenjaci” – Priče i slike starih brodova i kapetana (Binozina Omladinska Biblioteka, Zagreb, 1934.), koja nije znanstveno štivo (iako ima dragocjenih detalja i podataka), nije ni čista umjetnost, ali je studija mentaliteta našega pomorskog čovjeka (osobito Pelješčanina) s pravim novinarskim nervom za atmosferu, zanimljivost, živopisnost. Šteta da građa nije obilatija, knjižica je ipak tanka.
Marcel Kolin probao je bure i oluje ludoga XX. stoljeća; mi koji mislimo da smo pametni za ono što je bilo jučer i prekjučer ne bismo trebali docirati. Je li on bio iskreni Jugoslaven, ili je mislio da je nakon brodoloma austrijskoga carstva Jugovina kakva takva sigurna luka ?
Bio je učitelj, pravio filmove o domovini za iseljenike, radio u ministarstvu prosvjete, brinuo za siročad, bio u Crvenom križu, utemeljio 1935. mornarsku školu na Korčuli. Potakao je i osnivanje Pomorskoga muzeja u Dubrovniku. Bijaše li masonac ne znam, ali divne riječi je uputio Mariji, Bogorodici.
“Svak se plašio da ga razliveni val ne ponese sa sobom u nezasitno ždrijelo oceana. Brod je postao loptom, igračkom valova. Sad je na dnu ponora, dok golemo brdo od vala stoji nad njime. Sad je opet uzjahao na greben vala, a ispod njega zija bezdan.
Sad će nas progutati Nestat će nas u crnim dubinama. Što je tamnija noć to je more sve bješnije, Vri. Po blijedim licima mornara vidiš da svi čekaju na čas kad će nas zauvijek nestati. Ja sam se zavukao u svoje prvo utočište … kuhinju. Stojimo tamo zatvoreni na rubu između života i smrti; čekamo svoj posljednji čas. Sred najvećeg bjesnila jedan val preplavi brod, kuhinja se sva napuni vodom, oganj se pogasi, lonci i šerpenje (valjda tiganji?) zaplivaše naokolo. a plivasmo i mi. U stravi kuhar otvori vrata, a more provali iz kuhinje i odnese nas sa sobom. Zanese nas u kaniželu (uski prolaz, hodnik) gdje se obojica uhvatimo… i spasimo. U času kad je val preko nas prolazio, brod se smirio kao da tone, a kad je momenta(l)na opasnost minula opazismo da se brod silno nagnuo.
Popucale su separacije (odijeljci) u skladištima pa se žito prosulo sve na jednu stranu.”
Pomišljam na nevjernu ljubovcu sviju pomoraca
Što sad učiniti? I kapetan nemoćno zdvaja.
U tom času, ne znajući više pravo za sebe i više mrtav nego živ od užasa, zavjetovah se našoj Gospi od Milosrđa, i odlučim da ću – ostanem li na životu – zauvijek napustiti more. Velika je privlačna snaga mora!
Ono vuče k sebi i staro i mlado. Umorne, iznemogle, klonule i izmrcvarene, dovuče ih do kraja, da ih onda iznova svojom neobjašnjivom moći povuče k sebi. I ja sam ostao nakon tog još punih 10 mjeseci a da nisam ispunio svoje obećanje, svoj zavjet.
Poslije 33 godine izdajem ove uspomene o radostima i stradanjima mojim i mojih drugova pomoraca, palim trajnu svijeću pred našom zajedničkom Majkom, utočištem grešnika i nevoljnika, da bude i unaprijed blagom zaštitnicom našoj djeci na moru, kao što je bila i nama. S čežnjom na srcu pomišljam na nevjernu ljubovcu sviju pomoraca, na beskrajno more koje je bilo san moje mladosti, i koje će još dugo buditi nostalgiju u meni.
Marcel Kolin 1934.”
Kapetansko groblje
Dubrovački pomorci su osim Bogorodice često znali zvati i pomoć sv. Vlaha, umjesto uobičajene zaštite sv. Nikole!
Slika spašenoga broda “Stipan” (valjda Stefano?) koji se ploveći iz Liverpoola spasio u Waterfordu nalazi se poviše Orebića u crkvi samostana Gospe od Anđela.
Lijepo je tamo kapetansko groblje, a najveći grob je hrvatskog književnika Petra Šegedina! I Muzej je sjajan! I pogled na Korčulu. I veseli župnik koji je dugo u Konavlima boravio.
Na “Stipanu” je navegavao (plovio) i kapetan Jozo koji je putem ušao u amure (ljubav) sa ženom francuskoga trgovca D., kojega je “dobri” kapetan častio obilatom kapljicom.
Od te ženetine zanemario je i brod, i plovidbu i posadu (koja se otvoreno bunila). Srećom tajnu je nesretnom Francuzu odao kapetanov papagalo (papagaj) koji je pred njim uzvikivao ljubavne krikove i izraze. Papiga je živjela preko 60 godina i zadnje dane provela na Pelješcu.
Isti kapetan je u totalnom nemaru ukrcao previše robe na krmu, od čega se prova uzdigla što je znatno usporilo putovanje, put do New Yorka (13.000 milja) može se preći u 90 dana, zbog lošeg balansa trebalo je 180.
Brod je potpuno obrastao nekim školjkama crvašima, koje su stvorile senzaciju u luci. Ljudi su ih otucali za uspomenu, čak i kupovali a popravak u doku je dugo trajao.
Da se slične stvari ne događaju drveni jedrenjaci su često po dnu bili “popeljeni” žutim mjedenim pločama. Neke od tih školjaka držao je u svojoj kući kapetan Krstelj.
Taj Krstelj je vjerojatno rod Tomislavu Margaretiću, borcu iz 1991., koji je spašavao ljude na moru, te bio među osnivačima rendžera na Lokrumu. Ti brodovi imali su najmanje jednu mačku na brodu, protiv miševa i gamadi, ali često i psa za zaštitu od lopova, ma i za društvo.
Na brodu “Enok” pojavila se gamad, osobito crvi. Brodovi su prevozili i stara jedra, kosti, meso pa se gamad imala iz čega stvoriti.
“Zavukli su se (crvi) u hranu, u galete (dvopek), u burad sa usoljenim mesom i srđelama.” Perad, kokoši i guske koje su držali na brodu (mornari) za prehranu, po cijeli su dan neumorno kljucali, ali gamad se većma širila. Na brodu kao da su neprekidno udarala zvona. To bi guske udarale kljunom o stakla. Nije se moglo jesti ni spavati.
Ivo Suhor, kapetan iz Kučišta razgovarao je sa Kolinom kada mu je bilo 94 godine. Kaže: “Ah, gdje su naši pusti kapetani? Pošli su. Nema ih više! U moje doba mogao si na prvi pogled (vistu) prepoznati kapetana. Odjeven u crno s dugačkim zlatnim lancem obješenim oko vrata i presavijenim oko pasa. Jak, čvrst i tjelesno dobro razvijen, strogoga pogleda i velikih brkova i bujne brade. Da, da! U moje vrijeme nije bilo kapetana bez brade i brkova. Onda je bilo sramota brijati brkove i bradu… Ni na moju kožu nije nikada … došla brijačeva britva.”
Škuna “Vesta”
Kao gospara i osobu od đentilece Kolin spominje kapetana Iva Bronzana. Njegova škuna “Vesta” brodila je po teškim valovima kao lastavica.
Fin je bio i Svilokos koji je imao mlin u Mlinima, a grez je bio kapetan Đuro, inače ljudina i dobričina.
Kad ti se pojuri javit među finim svijetom u salonu i potrči ti u susret sa batkom od kokoši u ruci, zagrli te umašćenom rukom po novom vestitu. Ili u kazalištu kada je zaspao usred operne arije, a kolega ga “munuo” u rebra. Đuro se probudio i uzeo pljeskat, a pjevač još nije ni na pola arije.
Kako je Pavao Švago iz Konavala od nepismena djeteta bistrinom i marlivošću avancao za kapetana priča je poznata Dubrovčanima. Ali išlo se skalin po skalin!
I što je najljepše ostao je zahvalan i skroman.
Hrana na brodovima je uglavnom bila loša, i tu su dioničari zarađivali. Obično slana govedina i galete, nedjeljom meso u konzervi, a kokoš na jelovniku uzrokovala je slavlje posade. Vino se davalo samo za blagdane. (i dobro ad je tako, zlo je piće na brodu, op. T.T.). /Za vrijeme SFRJ su telegrafisti nemajući puno posla znali biti dobavljači, ako je dobavljač bio loš čovjek mogao je dosta zaraditi. Mnogi su i doslovno otkucavali, op. T.T./
Kapetan Nikola Buntjelić proveo je 30 Božića na moru, ali taj se nije ženio. Kaže da je počeo navegavati iz ljubavi za morem i željom da upozna svijet. Za strah tad nije znao jer je još bio dijete. Na moru bi se susretali naši pomorci, najviše dubrovačke, pelješke i riječke plovidbe. Sreća je bila u usputnom razgovoru, večeri, pozdravu megafonom ili zastavicama. Bilo je puno pomoraca Lošinjana. Brodove su rado gradili u Rijeci, pa i na Korčuli, manje u Dubrovniku. (Gružu)
Nosio se kamen iz Korčule u Carigrad (Istanbul), puno se trgovalo ruskim žitom, osobito neki Stjepan Cvjetković (Flori) preko kojega se i Mimbeli obogatiše. Bio je naših puno u Odesi i Carigradu.
Marija Grčić iz okolice Vignja bila je muškasta žena, sa 19 godina je služila u Carigradu, poslije bila mornar, udala se u New Orleansu za Petra Talijančića i tamo uzgajala kamenice (oštrige). Kad se vratila u Viganj djeca seoska su se bojala njenog surovog mornarskog lica. Mulci su je zvali sultanija. Bila je poliglot.
Plovidba jedrenjacima često se odugovlačila, naročito za tišine (utihe na moru) i lijepog vremena. Tada bi naši pomorci tražili razonode u pjesmi, svirci, knjigama i slikarstvu, ili rezbaranje modela brodova. Posada je voljela harmoniku. Poligloti su bili kapetani, kapetan Antun Škopinić dobro je poznavao indijske dijalekte.
Kapetan Luka Kovačević je na brodu “Kolombo” vozio caricu Mariju Tereziju na putovanju Sredozemljem. Bio je sačuvao i krevet na kojem je ona spavala. Bizarno.
“Kad “Kraljica Marija” (luksuzni putnički brod Kraljevine Jugoslavije) u cik zore prolazi korčulanskim kanalom, te noći gospođa Mara ne spava, nego čeka da se pomole svjetla na jarbolima našeg najvećeg putničkog parobroda. I već oko 4 sata izjutra ona razvija veliku zastavu i otvara širom prozor svoje sobe, pa mašući s njeg bijelom maramom pozdravlja svog harnog sina.”
A sin Vicko lijep ko glumac, jedinac u matere. Muž joj davno umro.
Čudno je što su pelješki brodovi nosili biblijska imena djece Adama i Eve: Set, Enos, Kainan, Malalel, Jared, Pelel, Serug, Noa, Izak, Abraham, Rahela, Ebera, Sara, Lea, Kam, Sem, Jafet, Ezav, Nahor, Tara, Arfagsad, Matuzel, Sella, Enok.
Posljednji građeni na Orebiću bili su Ruben i Zabulon, te Jafeth.
Mimbeli su voljeli svoj Orebić. Antun je doveo vodovod, a Baldo sagradio put do groblja.
Nekoć siromasi znali su cijeniti vrijednost novca. Prije bogaćenja skupljali su za ogrjev drvo što ga je more naplavilo.
U Trstu se pripovijedalo kako žena Mimbellijeva prosijava pepeo i prodaje ga u vrećicama za izradu luksije (sapuna). To je mala vrijednost (op. T.T.).
Kada je oštećeno dno njegova broda kapetan Stjepan Mimbelli sam je zaronio da vidi štetu, jer nije htio platiti ronioca.
