Mogu tek uplovljena, u svoje bijele tišine
Nekad mi pjesme bijahu,
cvrkutanja ptičja,
u rana ljetna svitanja.
Zvon čarobnih zvončića,
u sanjama dječjim.
Žubor bistrih brzaca,
radošću ocakljenih,
u proljeća mekana,
kad se snijezi otapaju.
Danas su huk valovlje,
što se propinju u oluji života.
Vjetar što svija gnijezdo svoje,
u vrh jablana.
Štropot kiše,
po zemlji raskvašenoj suzama.
Pjevati srcem,
mogu tek uplovljena,
u svoje bijele tišine.
U sjeni krila svog anđela.


