Preodgojiti hrvatsku i katoličku djecu nije uspjela ni moja razrednica Blagica, pa ne će ni možemovci
Dobro se sjećam nekoć moje razrednice Blagice, mlade i nadobudne komunistice, koja bi svaki svoj „sat razrednice” posvetila podučavajući nas komunističkoj ideologiji. Posebice bi se okomila na Katoličku Crkvu, premda je bila, barem po krštenju, iz katoličke obitelji. Nije puno znala o marksizmu ni vjeri, pa je najčešće ponavljala „napredne ideje” velikosrbina Vase Pelagića. Bilo je to zamorno ideološko „vaspitanje” koje je imalo suprotan učinak od onog čime se ona zanosila. Od njezina zelotskog „preodgoja” samo mi ostade ime njezino i Vase Pelagića.
Srećom, vaša djeca i naša unučad ne trebaju na „satu razrednika/ce” slušati o Marxu, Lenjinu, Titu, klasnoj borbi i samoupravnom socijalizmu. Ipak, u školama će ih se pokušati usmjeriti na „pravi” ideološki put. Ne će to biti otvoreno i grubo kao što su radili jugokomunisti. Slatki koktel, mješavinu marksističke i rodne ideologije, državom odobreni „stručnjaci” nježno će pretakati ne samo u seksualni odgoj djece, nego polako i sustavno potkopavati temelje tradicionalne obitelji, koja je temelj zdravog i stabilnog života za pojedince i društvo.
Naime, „zdravstveni odgoj,” kakav zagovaraju i uvode možemovci i slične „revolucionarne” snage, u konačnici ima isti ideološki cilj koji su u Rusiji nekoć sebi postavili marksistički revolucionari unatrag stotinjak godina: rastakanje buržujske obitelji. Sovjetskim boljševicima nije pošlo za rukom ostvariti takav naum, pa njihovi ideološki praunuci idu odozdo prema gore, od seksualnog „odgoja” djece do oblikovanja apsolutno slobodnog „novog” neobiteljskog čovjeka i apsolutno tolerantnog savršenog društva. Zagrebački i drugi možemovci, vjerujem, dobro znaju da je to prevelik zalogaj, ali (ne)uspjeh nije važan jer i onako su oni dobro nagrađeni za svoj ideološki aktivizam.
Destrukcija obitelji – zavirimo u prošlost
„U početku” pojavio se čovjek! Nije važno kako! Po naravi bijaše dobar. Čovjek bi i dan danas bio dobar da ga „društvo” nije upravčilo krivim putem povijesnog hoda. Naime, netko se unatrag više tisuća godina sjetio zasijati komad zemlje, recimo ječmom, i proglasio da je to njegovo vlasništvo. Drugi to prihvatiše, stadoše i oni grabiti i obrađivati zemlju, i gomilati materijalna dobra. Počeše proizvoditi, prodavati, zarađivati, stvarati… Rodio se primitivni kapitalizam. Za Marxa i marksiste bijaše to „istočni grijeh”! Počeo čovjek zlorabiti čovjeka. Razviše se gradovi, države, vojske, društveni slojevi, ustanove, religije… sve u službi vladajuće klase. Među ostalim, razvila se i ustanova obiteljske zajednice, kojom se, navodno, uspostavila eksploatacijska patrijarhalna moć nad ženom i djecom.
Da bi se čovjeka vratilo njegovoj prvobitnoj plemenitosti, potrebno je „popraviti” što je nekoć davno skrenulo ukrivo. Trebalo je napraviti revolucionarni zaokret, ukinuti privatno vlasništvo i „povesti” čovječanstvo naprijed, odnosno natrag, u prvobitno „blaženo” društveno stanje – na višoj razini, naravno. Da bi se ubrzao napredak prema savršenom društvu, komunistička „avangarda” trebala je krenuti u destrukciju ne samo države, religije, i drugih buržujskih institucija, nego je s puta u „bolje sutra” trebalo ukloniti i opresivnu tradicionalnu obitelj.
Taj marksistički putokaz u „savršeno društvo” slijedili su ruski boljševici pa su 1918. donijeli zakone kojima se praktično ukida brak. Ako je brak bio sklopljen, kad god se jednom od supružnika prohtjelo, mogao je „u tren oka” dobiti rastavu i „nikom ništa”! Ukinute su razlike između registriranih i neregistriranih brakova. Radnica-majka trebala je naučiti ne razlikovati između „tvoje” i „moje” djece. Postoje samo „naša djeca”, djeca komunističkih radnika, a briga za djecu postala je odgovornost države.
Poznata revolucionarka Aleksandra Kollontai (1872. – 1952.), najutjecajnija žena među boljševicima, bila je protiv sklapanja braka i zagovarala slobodnu ljubav ili, kako bismo danas rekli, seks bez granica. Boljševički pravni stručnjak i krvoločni sovjetski javni tužitelj, koji je i sam nastradao u Staljinovim čistkama, Nikolai Krylenko (1885. – 1938.), tvrdio je da za registraciju brakova uopće nema nikakve potrebe niti od toga ima koristi. Država ne treba znati tko s kim ulazi u zajednicu, iz nje izlazi, ili tko s kim ima spolni odnos. Tvrdio je da je u socijalističkoj državi slobodna ljubav krajnji cilj. I još radikalnije, među komunističkom omladinom stvarani su kružci, kao što su bili „Dolje sa sramom“ i „Dolje s nevinošću“, kojima je bila svrha prokazati djevojke koje nisu bile voljne stupiti u „usputne” spolne odnose (možda i poneki mladić), okrivljujući ih da su zadržale buržujske moralne vrijednosti i, dosljedno tome, bile su sumnjive. Zadržati bilo kakve buržujske poglede bio je neoprostiv grijeh.
U takvoj (ne)moralnoj atmosferi, sovjetski muškarci (mladi i stari) mjenjali su žene kao da presvlače košulje. Čak bi neki oženili zdravu, mladu i jaku ženu samo da bi im mogla jednu sezonu raditi poljske poslove. Pobačaji su bili bez ikakvih ograničenja i nebrojivi. Posvajanje djece bilo je zabranjeno, a broj nezbrinute djece se množio. Na tisuće ih je lutalo provincijama.
Revolucionarna euforija oko destrukcije obitelji iznjedrila je toliko nereda i negativnih posljedica da su sovjetske vlasti zakonom iz 1926. počele uvoditi red u bračne odnose, a 1936. vratile su kotač unatrag, stabilizirale su bračne odnose i ojačale ustanovu nuklearne obitelji. Istina, pobačaj je ostao legalan i bio najčešći način kontrole rađanja u Sovjetskom Savezu.
Sovjetski pokušaji destrukcije tradicionalne obitelji relativno su brzo propali, ali sljedbenici marksističke religije i danas vjeruju da tradicionalnu obitelj treba ukloniti s puta da bi se društvo razvijalo prema svom „prirodnom poretku” u kojem će vladati tiranija tolerancije i ljubavi! Proces ostvarenja tog cilja nije danas boljševički brutalan, nego se (i) preko djece podmeće metodom kuhanja žive žabe – lagano, „znanstveno” i „s ljubavlju”, pa taman to uključivalo i „intergeneracijsku” homoseksualnu „ljubav”!
Rastezanje temeljne zajednice
Bilo je to ne tako davno kad smo znali što je obitelj, a znali smo i tko je muško ili žensko! Ali u novije vrijeme definicija obitelji, kao i roda, postaje rastezljiva kao žvakaća guma. Osim nuklearne obitelji (te bliže i šire rodbine), imamo miješane („blended“) obitelji, u kojima su djeca „tvoja“, „moja“, i „naša“; obitelji u kojima djed i/ili baka odgajaju unučad; samohrane obitelji; posvojiteljske i udomiteljske obitelji; istospolne brakove s djecom (koju su stekli na razne načine)… No tu nije kraj. Kućni ljubimci sve češće postaju „članovi obitelji”, čak poželjniji od djece. Kućnim životinjama, ako ih smijemo tako nazvati, slave se rođendani, prvo parenje, održavaju im se pogrebi i ostavljaju velike ostavštine. Dakle, može se reći: obitelj je jedna ili dvije osobe i njihovo/njegovo/njezino dijete/djeca i/ili kućni ljubimac/ljubimci koji žive kao cjelina.
Zanimljivo je istaknuti da oni kojima bi, po njihovu marksističkom svjetonazoru, i sama ideja buržujske obitelji trebala biti, u najmanju ruku, odbojna, gorljiviji su pobornici legalizacije svakojakih vrsta obitelji. Žele da se legalizira i prihvati svaka zajednica koja za sebe kaže da je obitelj. Ne radi se ovdje samo o pravnim odnosima, nego ponajviše o potkopavanju i razvodnjavanju tradicionalne obiteljske ustanove do neprepoznatljivosti. Kako već rekosmo, boljševici nisu uspjeli uništiti obitelj na brutalan način; njihovi nasljednici danas je rastaču „s ljubavlju”, u namjeri da se obitelj s vremenom rasplini kao što su Marx, odnosno Engels, predvidjeli. Uvođenje seksualnog (pre)odgoja djece samo je jedan od načina rastakanja obiteljskog života i „buržujske” društvene stabilnosti da bi se čovječanstvo što brže micalo prema njihovoj viziji ljudskog i društvenog „savršenstva”.
Što sad?
Borba protiv novopristigle pošasti zahtijeva čvrst otpor i ustrajan rad. Nije dostatno grintati, komentirati, i u krugu istomišljenika „vrtjeti” poruke istomišljenika. Treba se planski oduprijeti zlu koje je već među nama. Redovito izlaziti na glasovanje najmanje je, ali najvažnije, što možemo napraviti, te na demokratski način potjerati uhljebe koji se debljaju na državnim jaslama i služe snagama koje ne samo preuzimaju odgoj vaše djece, nego i razaraju tradicionalne obiteljske temelje i sve što je Hrvatima sveto.
