Kaleidoskop, orijentalni tepih i slike iz povijesnoga albuma Suada Ahmetovića
Postoje povijesti Dubrovnika, ali i Dubrovnik je sam po sebi povijest.
Prikazati političku povijest grada države rutinski je zadatak; ali kada moramo dati svoj sud o vrijednosti i značaju pojedinih osoba iz kulture, politike, poduzetništva, pomorstva, diplomacije i dr. tada već ulazimo u nelagodan i osjetljiv posao gdje ukusi i razbori se ozbiljno razilaze.
Dati naglasak na pojedine ljude i događaje, razmotriti taj grad organizam iznutra i secirati ga, (ne zaboravljajući nipošto vanjskopolitički okvir i utjecaje!), odabrati momente, nalik je staroj indijskoj priči o slijepcima i slonu. Jedan je opipao nogu i usporedio slona sa stablom, drugi je uhvatio surlu i usporedio slona sa zmijom, treći dotakao uši i kazao da je slon kao palma, četvrti rep i rekao slon je konopac…
Turistički vodiči vole priče što u čas objasne duh i ideju Republike, mnoge od tih priča su legende koje u sebi ipak nose bit, život, krv i meso, nipošto skelet.
Slično je postupio i Dubrovčanin Suad Ahmetović (Trebinje, 1938.) u knjizi Dubrovački kurioziteti iz dva minula tisućljeća (Vlastita naklada, Dubrovnik, 2010.), dao nam je kaleidoskop, orijentalni tepih, slike iz povijesnoga albuma.
Svakako vrlo promišljeno, realno, dokumentirano, sa bogatom literaturom i svojim autorskim stavom.
Od arheoloških nalaza o osnutku Grada i Bizanta, do Napoleona zanimljiva je šetnja kroz stoljeća sa obiljem izvrsnih ilustracija u kojima se sreću mletački trgovac, turski paša, židovski liječnik, vojnik najamnik (barabanat), dubrovački pučani, obrtnici, pomorci, hirovita vlastela, pa i lažnjaci poput kneginje Tarakanove.
Ova knjiga je zgodna i za srednjoškolce, strance, lokalpatriote, ali i za stručne osobe jer otvara cijelu lepezu tema i autora.
Koliko je novinarstvo blisko povijesti? Vrlo, ako će čovjek biti savjestan i nastojati pametno i objektivno postaviti pitanja i tražiti odgovore.
I među povjesničarima ima lažljivaca i senzacionalista, i među novinarima ljudi koji kompetentno i svestrano proučavaju dublje uzroke stvari.
Gospar Ahmetović još kao student ulazi u novinarstvo; već 1964. postaje stalni novinar “Dubrovačkoga vjesnika”, od 1972. do 1996. je dopisnik zagrebačkoga “Vjesnika”, a kao umirovljenik 1998. do 2005. surađuje sa riječkim “Novim listom”. Preskočimo “Danas”, “Laus”, “Svijet”.
Uspijevao je obaviti razgovore sa svjetskim velikanima (G. G. Marquez, R. Claire, E. Ionesco, L. Zilahy …) , ali i okrunjenim glavama, velikim dijelom zahvaljujući suptilnoj komunikaciji i socijalnoj inteligenciji (skladnost, šesnost).
Napomenimo da je dragocjeno njegovo objektivno izvješćivanje o ratnim zbivanjima, što su javnost, struka i država poštovali, između ostalog i odlikovanjem.
“Dubrovački kurioziteti” doživjeli su nekoliko izdanja.
Sličice i kurioziteti
Evo jedne kratke povijesne sličice iz Kurioziteta:
“Za Dubrovčane se tad na neobičan način zauzeo predstavnik Turske (Osmanskog carstva) u Dubrovniku, emin (carinik koji je nadgledao dubrovački Lazaret od 17. stoljeća, op. T.T.), koji je imao stan izvan gradskih zidina u sklopu karantenskih Lazareta na Pločama: u zoru 21. lipnja izjahao je na konju s turbanom na glavi, i noseći razvijenu zelenu zastavu (treba razlikovati, zelena sa zlatnom zvijezdom i polumjesecom je službena zastava Osmanskoga carstva tada, zastavu sultana kao kalifa – poglavara muslimana, ako je sa tri bijela polumjeseca simbolizira vlast nad tri kontinenta, ako je samo zelena zastava tada je to zastava europskoga dijela Osmanskoga carstva, tzv. Rumelije, op. T.T.) sa zlatnim mjesecom i zvijezdom, uputio se na razgovor sa ruskim admiralom Senjavinom. Izjavivši Senjavinu da je Dubrovačka Republika vazalna i saveznička država Visoke Porte (tj. Osmanskoga Carstva), te da su Turci prijatelji Rusa, emin je energično zatražio prekid bombardiranja grada i paljenja kuća u okolici, zaprijetivši da će u suprotnom otići iz Dubrovnika i o svemu obavijestiti svoga vladara. U odgovoru mu je Senjavin ironično objasnio kako on zapovijeda samo na moru, dok je crnogorski vladika zapovjednik na kopnu, te da oni ne ratuju sa svojim prijateljima Turcima, ni s neutralnim Dubrovčanima, već samo sa Francuzima, pa ako Francuzi napuste grad, Rusi će se nagoditi sa Dubrovčanima, kojima ne žele zla.”
