Samo najgluplji zaista otplate kredite

Zašto i Austrija ne traži od svojih vjerovnika da joj iz solidarnosti oproste dugove?

Poštovani čitatelji, ako iz nekog razloga ne osjećate pravu želju i dalje iz mjeseca u mjesec plaćati rate kredita za vlastiti dom, može vam se pomoći. Idite jednostavno u svoju banku i recite bankovnom službeniku neformalno da, prvo, rok otplate kredita koji vam je odobren namjeravate protegnuti na „nikad“ i drugo, da ste i dalje voljni plaćati kamate – ali samo u godinama kad vam prihodi budu znatno viši od rashoda, dakle de facto isto tako nikad. Ako to bankovnom službeniku ne bude zabavno i počne mrmljati nešto što zvuči kao „nesolventnost“, „ovrha“ ili „prijevara“, recite mu da trenutačno jedna država EU-a (Grčka) svojim vjerovnicima iznosi upravo taj inovativni financijski koncept: odgodu otplate državnih dugova do sudnjega dana („vječne obveznice“) i  vezivanje otplate kamata za određen gospodarski rast („BDP-obveznice“). Zašto takva atraktivna mogućnost ne bi na raspolaganju bila i svakom drugom vlasniku kredita?

Alexis Tsipras

Aleksis Cipras, novi dizajnerski komunistički premijer u Ateni, ima na žalost dobre šanse da mu prođe najveći bankrot u Europi nakon 1945., zakamufliran kao „restrukturiranje“, kako bi Njemačku, Austriju i druge vjerovnike poštedio otvorenog  priznanja da je njihova politika spašavanja grandiozno propala i da su novac svojih poreznih obveznika bez potrebe i koristi bacili kroz prozor na Akropoli. Ali zato znamo što u EU-u znači „solidarnost“. Na primjer to da ne samo njemački ili austrijski porezni obveznici smiju preuzeti troškove za tri četvrtine milijuna posve suvišnih grčkih državnih službenika – i 12 tisuća koji se sada kao vrhunac drskosti iznova zapošljavaju, nego  i porezni obveznici primjerice Slovačke i Estonije, čiji su prihodi znatno ispod prihoda navodno posve osiromašenih Grka.

Osim toga, sada znamo i što u EU-u znači „pravda“. Naime to da su Portugal, Irska ili Letonija svoje krize svladale tako da su svoje stanovništvo izložili bolnim mjerama na čijem se završetku nalazi znatno ozdravljenje njihovih gospodarstava bez razvlašćivanja vjerovnika – dok Grčka zahtijeva neku vrstu temeljnog prava na dobar život na teret drugih, a prema svojim vjerovnicima još nastupa s drskim zahtjevima. Ako Grčkoj ta drskost više ili manje prođe, postavit će se nekoliko zanimljivih pitanja. Ako se Grci mogu de facto otresti svojih dugova i kamata, zašto bi se onda Talijani i Španjolci morali držati svojih obveza prema vjerovnicima? 

Već se nazire neformalna alijansa europskih bankrotera sa zasada još neizgovorenim ciljem da zajednički oštete svoje vjerovnike. Matteo Renzi, mladi talijanski ljevičarski premijer, Ciprasa je ovaj tjedan u Rimu primio kao izgubljenog brata i uvjeravao u solidarnost Italije. Što se s obzirom na planinu talijanskih državnih dugova svakako može shvatiti. To da će na kraju tom poluslužbenom klubu pronevjeritelja pristupiti i Francuska, koja je u biti jednako tako bankrotirana, samo je pitanje vremena. Već je riječ o „Europskoj dužničkoj konferenciji“ s ciljem razvlašćivanja kreditora državnih bankrotera. „Još živimo“, rekao je nedavno filozof Peter Sloterdijk, u „vremenu iluzije o otplati dugova“. Iluzije koja sada počinje pucati.

Christian Ortner, Die Presse, Beč