Opasni janjičarski DF – Desničarski fundamentalizam

Najveći muslimansko-bošnjački zločini nad Hrvatima događaju se oko Božića i Uskrsa

Svakim danom sve je politički prljavija i neprohodnija, Bosna i Hercegovina, te sve ubrzanije nestaje u tom glibu kojeg prave, uz već stare muslimanske ratne i novonastale bošnjačke političke partije, poput one Željka Komšića, DF (Desničarski fundamentalizam). Bošnjački izbor za hrvatskog člana tronacionalnog beha Predsjedništva, u dva prošla mandata, predsjednik je DF-a, jednonacionalne bošnjačke partije, zamotane u multi omot iz kojeg svaki dan curi politička prljavština desuvereniziranja i dekroatiziranja, deteritorijaliziranja i obespravljivanja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Pod Titinom slikom, uz parolu „bratstvo i jedinstvo“, koje zagovara kroz centraliziranje i unitariziranje Bosne i Hercegovine, DF je, uz drugu bošnjačku partiju SDA, glavni kočničar u traženju novog, za beha Hrvate pravednijeg uređenja neuređene zemlje.

Kao ogranak Stranke Demokratske Akcije, Komšićev DF je i najočitiji primjer novih janjičara, koji su daleko brutalniji prema hrvatskom pravu na teritorij, kao temeljno pravo svakog naroda i narodnosne zajednice. Ratno iskustvo protiv Hrvata Željko Komšić koristi u miru, te svaki hrvatski pokušaj za postizanje jednakopravnosti s druga dva beha naroda, iz rova DF-a topnički se odbija. I ne samo da politički odbija, već najveće prijetnje novim ratom dolaze upravo iz Komšićeve bošnjačke partije. Komšić i komšićevci, kao Izetbegović i izetbegovićevci, nikako da izađu iz ratnih rovova i vide da je rat ipak prestao, te da se ratom ne rješava beha problem, a time ni suvereno pravo Hrvata na teritorijalni dio beha zemlje kakav imaju Bošnjaci i Srbi. Hrvatsko pravo na teritorij nije ništa ni veće ni manje od onog istog prava kakva su u Daytonu dobili Muslimani i Srbi i stoga čudi tolika Komšićeva prijetnja ratom ukoliko se to pravo i realizira.

Još više čudi kako tim bošnjačkim ratnicima i njihovim ratnim politikama, svjetska zajednica kao tvorac daytonske Bosne i Hercegovine ne kaže da je rat je stao, da smo rat zaustavili i neriješeni beha problemi se moraju rješavati dijalogom, zajamčenim pravima i slobodama. Zaustavljen je onaj rat kojim se nije riješio beha problem i stoga vrijeme je da se taj zavezani čvor odvezuje u miru, i da ga zajedno odvezuju sva tri njezina naroda, bez obzira na njihova ratna osvajanja i ratne gubitke i broj koliko kojeg naroda ima. Čvor zavezan prije više od pola tisućljeća i stezan gotovo cijelo to vrijeme od strane okupatora, a kasnije i od ideologa, treba odvezivati u miru koji nema alternativu i koji je jedini put Bosne i Hercegovine u sigurnu, za sva tri njezina naroda, slobodnu i europsku budućnost.

Mir se ne gradi Komšićevo-Izetbegovićevom političkom agresijom na deteritorijalizirani hrvatski narod, na njihovo legitimno pravo na javnu Radio televiziju na hrvatskom jeziku, što je uz potrebiti novi teritorijalni ustroj Bosne i Hercegovine glavni jamac ostanka i opstanka Hrvata u toj svojoj zemlji. Deteritorijalizacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini razlog je svake druge njihove obespravljenosti i marginalizacijeu beha društvu, kojeg te dvije bošnjačke partije, SDA i DF, sve više radikaliziraju i deeuropeiziraju, odnosno dekroatiziraju i dekristijaniziraju. Jednakopravnost Hrvata u sada nejednakopravnoj Bosni i Hercegovini, ne znači bosanskohercegovački nestanak, a još manje bilo kakvu opasnost za Bošnjake i Srbe glede njihova položaja unutar te tronacionalne i trovjerske beha zajednice. Naprotiv, jednakopravnost hrvatskog naroda, u prvom redu kroz novi teritorijalni ustroj zemlje, u kojoj bi tri nacionalna entiteta bili sigurnost bosanskohercegovačke cjelovitosti, znači opstanak Bosne i Hercegovine u njezinoj povijesnoj multi šarolikosti.

Svaki oblik zabrane hrvatskog prava na teritorijalni dio Bosne i Hercegovine, zapravo, je kršenje temeljnih ljudskih i nacionalnih prava i sloboda, pa čak i onih koje Hrvatima jamči Daytonski sporazum. Ako je Daytonski sporazum dokinuo Herceg Bosnu, a jest, to ne znači da je dokinuo i pravo Hrvata, kako na teritorij, tako i na RTV na hrvatskom jeziku, kao i škole za hrvatsku djecu na materinjem im jeziku. Dayton koliko god je dokinuo Herceg-Bosnu, gotovo je jednako tako dokinuo i Bosnu i Hercegovinu, kako kroz diobu na dva entiteta, tako i kroz oduzimanje joj atributa-republika. Ali dokidanje Bosne i Hercegovine nije čak na tome ni stalo, ono je nastavljeno i u postdaytonskom vremenu, onom u kojem je najviše dokidaju upravo Izetbegovićevi SDA-eovci i Komšićevi DF-ovci. Nije stoga bilo teško daytonistima da nametnu zastavu Bosne i Hercegovine, koja nema ama baš nikakvih povijesnih beha znakovlja, što jasno pokazuje kako ni te dvije najveće bošnjačke političke partije, SDA i DF, kao i sami daytonisti, ne priznaju postojanje Bosne i Hercegovine prije Daytona. Naprosto za njih Bosna i Hercegovina počima tek od Daytona, to je zemlja bez prošlosti, zbog čega joj ne daju da ima sadašnjost, a kad nema sadašnjosti ne može imati ni budućnosti. I nema je, u ovakvoj bošnjačkoj politici isključivosti, koja se isključivo bavi što većim obespravljivanjem i marginaliziranjem Hrvata, naroda koji bosanskohercegovačku povijest gradi i priznaje u tisućljetnoj prošlosti, daleko starijoj i od samog američkog grada Daytona.

Uz nametnutu zastavu slijedilo je nametanje i beha valute, imenom vezane za Njemačku, ali ne za Bosnu i Hercegovinu, jer oni tu zemlju jednostavno ne priznaju. A kad ne priznaju zemlju i njezinu povijest, njezinu prošlost, onda su nametnuli registarske pločice i himnu bez riječi, što će reći da ne priznaju ni jezik. Sve su to žestoki udarci na Bosnu i Hercegovinu i njezino dokidanje, daleko opasnije i ubojitije od traženja Hrvata novog teritorijalnog ustroja zemlje na formuli tri naroda – tri entiteta. Zbog toga, zbog Izetbegovićeve i Komšićeve šutnje na svjetsko dokidanje Bosne i Hercegovine, i ratom prijetnje Hrvatima koji traže svoj dio beha zemlje, Bosne i Hercegovine je sve manje i gotovo je nema. Ne može je ni biti, a niti će je biti, sve dok je dvojac Izetbegović-Komšić brane od Hrvata a izdaju tuđincima.

U nestajućoj Bosni i Hercegovini, onoj kakvu grade Izetbegović i Komšić politikom desuvereniziranja suverenog hrvatskog naroda, opet je na snazi vladavina zakona po onoj turskoj „kadija te tuži, kadija te sudi“. Naime, nakon što je Alija Izetbegović oslobodio i nagradio isilovske ubojice fojničkih fratara, započeo je proces isiliziranja Bosne i Hercegovine i turske vladavina pod geslom „kadija te tuži kadija te sudi“. Tim zakonima Županijski sud u Zenici oslobodio je 6. travnja 2015. odgovornosti muslimanskog ubojicu dvoje hrvatskih staraca. I ne slučajno sud u Zenici, gradu u kojem su u crkve tijekom Mise upadali isilovci i uzvikivali „Allahu uekber“, rekao je za ubojicu koji je sam priznao zločin „nema dokaza“, „slobodan si“, a sada je na Izetbegoviću mlađem da te nagradi kako je i ubojice fojničkih fratara nagradio njegov otac Alija. Tom oslobađajućom presudom u „nedostatku dokaza“ za počinjeni zločin, sud je poručio svim drugim prognanim Hrvatima koji se misle vratiti u svoja sela, svoje domove i na svoje njive. Ne vraćajte se, čeka vas sudbina ubijenog 74-godišnjeg Nikole Crepulje i njegove 79-godišnje nevjenčane supruge Marice Kristić. Čeka vas sudbina i ubijenog Joze Kafadara na Ovnaku kod Viteza, ubijenog Karla Jurčevića u Dolcu kod Travnika, ubijenog hrvatskog policajca u Travniku, ubijenog doministra Joze Leutara u Sarajevu, ubijene obitelji Anđelić kod Konjica i svih drugih koji su se vratili na svoje i u svoje opustošene domove. 

Ne bore se Izetbegović i Komšić protiv onih „nepoznatih“ koji su u noći između Velikog petka i Velike subote  2015. oštetili i porušili 12 od 14 postaja Križnog puta u Stocu. Ne bori se taj muslimansko-bošnjački dvojac ni protiv onih „nepoznatih“ koji su također između Velikog petka i Velike subote, na crkvi Svetog Ignacija u Sarajevu velikim slovima ispisali „Allahu uekber“. Ne traže oni da se sruši džamija izgrađena u Travniku na uzurpiranoj odnosno okupiranoj, hrvatskoj zemlji. Ali dvojac se isilovski bori protiv hrvatskog prava na teritorij, prava na Hrvatsku televiziju…

Samo ti najnoviji bošnjački zločini nad Hrvatima i njihovim svetinjama, dovoljan je razlog da se prizna, a time i realizira njihovo pravo na entitet, budući da samo teritorijalni suverenitet im može jamčiti sigurnost i jednakopravnost. Najveći bošnjački zločini nad Hrvatima događaju se oko Božića, ubojstvo obitelji Anđelić kod Konjica, muslimanski zločin u Križančevu Selu i oko Uskrsa, kao što je ovo oslobađanje ubojica i pisanje prijetećih poruka po zidovima crkava. Zasigurno to nije slučajno i to potvrđuje poznatu činjenicu kako je rat u Bosni i Hercegovini bio vjerski sukob za teritorij.

Vinko Đotlo