Problem nije u Habulinu, Diendoferu ili Öellingeru, problem je u našoj vlasti
• Bleiburg, naš Bleiburg, postaje naša svekolika mora. Samo zahvaljujući nekolicini pametnijih emigranata od 1945. do 1990., na čelu s vlč. Vilimom Ceceljom, sačuvan je kao simbol jedne od najvećih tragedija hrvatskoga naroda u njegovoj dugoj povijesti. Sve je bilo u redu sljedećih deset godina. Ratovalo se protiv srpskoga i crnogorskoga agresora i išlo u Bleiburg na odavanje počasti ubijenim Hrvatima nakon okončanja Drugoga svjetskog rata. Od smrti predsjednika Franje Tuđmana stanje se promijenilo. Ivica Račan i njegovi komunisti, kojima se priključio i nikad politički definirani Dražen Budiša, nisu otvoreno zabranjivali komemoraciju u Bleiburgu, ali ju nisu niti podržavali. Dolaskom Ive Sanadera na čelo izvršne vlasti stanje se donekle popravilo i s odlascima u Bleiburg i u odnosima s Bečom. Njegovim nikad razjašnjenim odlaskom s vlasti nastupilo je razdoblje toplo-hladno u kojemu je jedino Tomislav Karamarko iskreno podržavao bleiburšku komemoraciju. Netko će reći da ju nisu onemogućavali ni Zoran Milanović, ni Andrej Plenković, ali je istina da – kada bi to mogli – da bi je obojica odmah zabranili. Sin Stipe Milanovića onda, a sin Marija Plenkovića sada. Za Plenkovića je bleiburška komemoracija ono protiv čega je, a jako dobro zna da ju mora tolerirati. Jer da nije tako, u subotu bi u Bleiburgu otišli svi vladajući ljudi u državi i u HDZ-u: Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Kolinda Grabar-Kitarović. Ušli među ljude, pozdravili nazočne tisuće ljudi na Bleiburškom polju, formalno i neformalno, i stvar bi bila u redu. Tim bi činom pokazali lijevim koruškim i desnim austrijskim vlastima u Beču da stoje iza svoga naroda i da su protiv zabrana koje dolaze iz Klagenfurta. Ovako, svojim nedolaskom u Bleiburg, i provokativnim slanjem ministra Bračanina Lovru Kuščevića, koji je neomiljen u javnosti, stvoreni su uvjeti za nemir, zvižduke i nastavak urušavanja bleiburške tragedije.
Poprsje vlč. Vilima Cecelje na Bleiburškom polju, otkriveno 2011.
I nakon svega ne smijemo biti protiv raznih domaćih lažnih antifašista, poput Franje Habulina, kao i onih iz Austrije koji provociraju, poput Martina Diendofera i Karla Öellingera. Problem nije u Habulinu, Diendoferu ili Öellingeru, problem je u našoj vlasti i u Banskim dvorima, i u Hrvatskom saboru, i na Pantovčaku. I još nešto, komemoracija je trebala biti u subotu 11. svibnja 2019., a ne u subotu 18. svibnja 2019. Pitate se zašto nije? Pa zato što su glavnoga organizatora komemoracije, Počasni bleiburški vod, preuzeli ljudi koji provode politiku svake aktualne vlasti, a ove posebno. I nije slučajno svenazočni Vladimir Šeks ušao u taj i takav PBV. Odabir 18. svibnja je ciljan, kako bi se dolaskom u Zagreb njemačke kancelarke Angele Merkel zasjenila svijetla bleiburška komemoracija.
• Iako bi svatko, kako kaže ministar financija Zdravko Marić, u demokratskom društvu trebao imati pravo izreći svoju volju i želju i za referendumom, kod Andreja Plenkovića nije tako. U prvi plan je gurnuo koalicijskoga partnera iz Pusićeve i Čačićeve partije da pokuša zaustaviti održavanje još jednoga referenduma, ovoga puta u zaštiti umirovljenika. Potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva Predrag Štromar bi sada pregovarao, a mjesecima je ignorirao zahtjeve sindikata. »Mislim da ne bi trebalo biti referenduma nego bismo trebali sjesti i dogovoriti se o pitanjima zbog kojih su prikupljani potpisi. Trebalo bi uštedjeti tih stotinjak milijuna kuna i od njih izgraditi vrtiće, škole ili stanove«, popuje Štromar.
• Tihomir Ponoš je poznat po mnogo čemu, a široj javnosti po tomu što je jedan od povjesničara koji je i novinar u riječkome neojugoslavenskom Novom listu i povjesničar kod Darija Špelića na HRT-u. Jedan je od onih koji nam svaki dan sole pamet u televizijskom i radijskom kalendaru i vraćaju nas u doba prve i druge Jugoslavije. Jedan je od onih koji na stari jugoslavenski revizionistički način mijenja povijest i sudjeluje u razgradnji suvremene hrvatske države, bez obzira što pod time netko od nas mislio. Kako je sada aktualno pisati protiv bl. Alojzija Stepinca, a braniti i hvaliti papu Franju, i Ponoš je to učinio. Njegov članak u čedu Frana Supila ukrašava naslov: »Kako je blaženi Stepinac slavio uspostavu zločinačke NDH: 'Življe mi je zakolala krv, zakucalo srce'«, koji je već time trebao uništiti Stepinca i omrznuti ga i kod onih koji već nisu nasjeli na njegovu protustepinčevsku, čitaj: velikosrpsku promidžbu (http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Kako-je-blazeni-Stepinac-slavio-uspostavu-zlocinacke-NDH-Zivlje-mi-je-zakolala-krv-zakucalo-srce).
Nakon što je Ponoš upoznao čitatelje s Papinim posjetom Sofiji i Skoplju, započeo je s protustepinčevskom konstrukcijom koje se ne bi posramili ni Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, Aleksandar Vučić ili Miroslav Gavrilović. „Stepinac je u plus ustašama uzimao i to što su zabranili »pornografska izdanja« i psovanje. Za Stepinca su psovanje i bogohuljenje bili vrhunaravni izraz grijeha i u proljeće 1945. organizirao je tjedan borbe protiv psovke“, piše Ponoš i zaključuje da je Stepinac kriv, i to ovim riječima: [NDH je proglašena 10. travnja 1941. godine, a Stepinac je prije dolaska poglavnika ustaškog pokreta Ante Pavelića, dva dana nakon proglašenja pohodio Slavka Kvaternika koji je NDH proglasio, iz čega se može iščitati njegovo zadovoljstvo tim činom. Stepinac je posjetio Pavelića dan nakon što je on ušao u Zagreb, 16. travnja, a biskupima je 28. travnja poslao okružnicu u kojoj je, pišući o uspostavi NDH, naveo da se radi o »najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda«. Dodao je »je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može«. Prije te okružnice već je bila uništena sinagoga u Osijeku, razmahala se huškačka kampanja protiv Židova i Srba u novinama i na radiju, a usvojeni su i neki propisi (većina će biti usvojena 30. travnja) koji su bili nedvojbeno diskriminatorski]. Tu ću stati s navodom.
Kako nisam znao za stanje sinagoge u Osijeku, potražio sam podatak na mreži i otkrio da su u Osijeku 1941. bile dvije sinagoge. Na mrežnoj stranici Židovske općine Osijek (http://project.zo-osijek.hr/project/sinagoga-u-gornjem-gradu/) ovako piše o sinagogi:
»Zapaljena je 13. 4. 1941. kao rođendanski poklon Hitleru
Srušena je početkom 1953.
1954. katastarska čestica je očišćena
Ulazak njemačkih trupa u Osijek 11. travnja 1941.«
Dok na mrežnoj stranici (http://sib.rtl.hr/sibplus/skidamo-prasinu/652-osijek-u-slici-i-na-skici-.html) piše:
»sinagoga je spaljena 10. travnja 1941., a konačno je srušena 1950. godine, te je na njenome mjestu izgrađena stambena zgrada«.
Koje je koja sinagoga ne znam, samo vidim kako današnji osječki Židovi govore drukčije od Ponoša i ne optužuju ustaše da su 13. IV. 1941. zapalili sinagogu, znači dva dana po dolasku okupatora Nijemaca u Osijek, nego optužuju Nijemce što je puno logičnije. Za one koji ne znaju, Osijek je u to vrijeme bio većinski njemački grad i u njemu ustaše cijelo vrijeme rata nisu vladale.
U nastavku Ponoš ponavlja već dobro nam znane nikad utvrđene navodne pokolje Srba u Glini i insinuira da je bl. Stepinac »doista slao pisma dužnosnicima NDH i u njima se protivio provedbi politike NDH«, ali da nije shvatio da NDH, »s obzirom na njeno ustaško utemeljenje, ne može biti drugačija nego zločinačka«, što je na tragu velikosrpske politike nekada i danas prema kojoj je svaka hrvatska država za njih – ustaška! Ponoš proziva blaženika Stepinca da je bio dvoličan i da je branio Židove i Srbe »koji su se pokatoličili« i »time zapravo nije radio ništa drugo nego tražio zaštitu svojih vjernika«, što je gore vrijeđanje Stepinca od onoga što ovih dana rade u Beogradu. I na kraju, Ponoš nastoji zaključiti, poentirati i koristi jezičnu konstrukciju »nije sporno…«, kojom dodatno optužuje Stepinca, a nastoji amnestirati partizansku vlast koja ga je bez suda i dokaza strpala na robiju, na način koji dosad nije viđen u suvremenome novinarstvu. I meni »nije sporno« da Ponoš optužuje Stepinca, ali bi svima nama trebalo biti sporno zašto takav novinar i povjesničar može uređivati lažne povijesne uradke na HRT-u i za to još dobivati hrvatske kune.
