Hrvatski Fokus
Društvo

Urbanizam Dubrovnika od XIX. stoljeća do 2020.

Arhitekte ne zanima isplativost turizma

 
 
Padom Republike nastaje relativno zamiranje Dubrovnika, koje traje više od 50 godina, što je s današnje pozicije sretna stvar jer su očuvani prirodna i kulturna baština. Austrija (tj. Austro Ugarska) je napravila i dosta solidnih stvari; utvrda na Lokrumu, utvrda Prevlaka (vidjeti i Dvrsnik u Boki!), šetalište do Porporele, šetalište u Uvali Lapad, bivša „Kasarna“ u Gružu – ali i osrednjih i loših.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/05/dubrovnik.jpg
Maksimilijan Habsburg sa puno ukusa u sklop benediktinskoga  samostana uklapa svoj dvorac i radi suptropske vrtove. Zgrada Gimnazije dovršena tek u doba Kraljevine YU je od solidnog materijala, šablonska i prevelikih dimenzija,tako da pomalo konkurira zidinama. Još je gori slučaj hotela Imperijal koji je glomazan, od lošega materijala i banalan kao kakvo englesko kolonijalno zdanje u Indiji. Secesionizam ima svoga šarma, ali počesto njegov historijski eklekticizam (iskustva renesanse i baroka) ne ostavlja dubok dojam, a i ukrasi su uglavnom suvišni i kičasti. Beton i opeka nisu dobra kombinacija, iako su u svoje doba bili jeftini, primjer je centar Zagreba koji nije saniran na vrijeme i kako po struci treba biti. Kuća obitelji Mitrović (danas Ekonomski fakultet) je prilično lijepa, ali da bi se podigla srušen je minijaturni ljetnikovac Lorko.
 
U doba Kraljevine YU zanimljivo je djelovanje Koste Strajnića prezaslužnoga za dubrovačko slikarstvo. Rečeni gospodin je kao dubrovački konzervator imao loših ideja da se sruše Lazareti i na njihovom mjestu podigne moderni hotel, te da se prostor do sv. Jakova pretvori u uzobalnu šetnicu (lungomare), te da se podigne moderni Kursalon na Pilama. Umjetnici koje je on forsirao kao jugoslavensku umjetnost, danas nam djeluju neobično. Meštrovićeva monumentalnost rado se dohvaća Perzije, Egipta i drugih klasičnih uzora, ali i austrijske postsecesije sa stilom koji pati od grandomanije do karikature; blisko je to i talijanskoj arhitekturi iz doba fašizma. Meštrovićev Mauzolej Račić u Cavtatu je skladnih proporcija, naliči na Teodorikov mauzolej u Rimu kojemu je dodano grčko pročelje.
 
Kao i kod Plečnika dosta je masonske simbolike. O tome vremenu postoji sjajni rad Vinka Srhoja o polemici između svećenika Vinka Brajevića i Koste Strajnića u kojemu je Kostin modernizam vrlo objektivno kritiziran od Brajevića u splitskom „Novom dobu“. Taj rad je proširio Ivan Viđen. Šeherezada koju je za židovskoga američkoga trgovca Zimdina izradio Bečanin Keller je zgodnih proporcija i divno uklopljena u krajolik,iako sa dubrovačkom tradicijom nema nikakve veze, a njena estetika naginje kiču. Nasreću se odustalo od pogibeljnih ideja mosta do Lokruma i gradnje nekakvih pseudoklasicističkih građevina koji bi rajski zeleni otok stvorili u golet. Arhitekt Dobrović nadahnut Le Curbisierom radi hotel Grand na Lopudu i nekoliko građanskih vila,te stvari danas nas ostavljaju ravnodušnim i ne smatramo ih ružnima samo zbog malih gabarita.
 
Bančeva vila (danas UGD) nije ružna zgrada, materijal je prelijepi kamen, jasno da ona oponaša duh klasike i da je predimenzionirana. Vila Ruža na Koločepu je solidna gradnja (Kauzlarić, Gomboš). Dom zdravlja Dubrovnik iz 1938. djelo je Bele Auera iz Zagreba, solidan materijal i valjane mjere. Nakon Drugoga svjetskoga rata Dubrovnik nije pretvoren u industrijsko središte, luke Ploče i Bar su ga istisle, te se pedesetih 20. stoljeća okreće turizmu i kulturi. Zgrada tvornice Radeljevića nema nikakvu arhitektonsku vrijednost, kao ni TUP-a. Vila Dubrovnik (stara) Mladena Frke bila je skromnih dimenzija i vrlo se uklapala u krajolik. Frka je bio dosta zanesen radom Amerikanca F. L. Wrighta; u slučaju lopudskoga hotela Lafodije rezultat je funkcionalan ali izgleda kao veliko strano tijelo. Hotel Excelsior predstavlja također pokušaj da se moderno pomiri sa klasičnom starinom u kontaktnoj zoni; kocka Excelsiora Nevena Šegvića je bačena kao šaka u oko. Ugostiteljska škola u Dubrovniku iz 1961. djelo je Vjenceslava Richtera; idealno zamišljena za potrebe škole, dinamična i zanimljiva gradnja za to vrijeme. Hotel Neptun (Valamar Riviera danas) je primjer neuklopljene gradnje, bilo sa Koločepa, bilo sa Srđa on se protivi krajoliku kao primjer loše simbioze socijalističke gradnje i kapitalističke pohlepe. Arhitekt iz Splita Andrija Čičin Šain bio je vrlo talentiran čovjek, hoteli Palace i stari Libertas su primjeri uklopljenosti u krajolik ali i suvremenosti. U Istri sa Vilom Rubin poštuje tradicionalnu gradnju.
 
Arhitekt Prtenjak jako je elegantno i lijepo uklopio novu crkvu sv. Petra na Boninovu sa postojećim gradnjama, taj postupak u arhitekturi se naziva interpolacija. Nažalost umjesto na Prtenjaka gradske vlasti su se oslanjale na gosp. Butijera i gosp. Franića koji je autor Lapadskih dvora. Slobodan Milićević 1973. godine sa hotelom „Croatia“ ostvaruje vrlo lijepo i moderno zdanje. Gradnja Babinoga kuka predstavlja primjer dobroga planiranja i prenošenja društvenoga života na periferiju; zanimljivo je da prostor koji izvrsno funkcionira početkom osamdesetih XX. stoljeća kasnije sa novom vrstom turista i drugačijim potrebama istih zamire. Danas je zelena površina toga dijela grada opustošena, a nove neprimjerene gradnje otežavaju promet i djeluju ružno. Hotel Belvedere arhitekta De Luce opozicija je gradu Dubrovniku i strši na obali poput presađene komadine betona iz sjeverne Afrike. Niti je okolni prostor dobro osmišljen, niti je taj glomazni hotel ikada imao imućne goste; on je nekoliko godina tavorio na rubu rentabilnosti bivajući poluprazan kroz ljetne mjesece. Vrlo lijep projekt novog Belvederea arhitekta Marka Dabrovića nažalost nije izgrađen.
 
Hotel Park u Lapadu je primjer loše arhitekture, ali i loše pejzažne arhitekture. Intervencija u najvrjednijoj zelenoj prigradskoj površini sv. Jakova arhitekata Ivanišina i Kabashija izgleda kao djelo Marsovaca. Hotel Mlini izgleda kao loše izvedena košnica. Dubrovnik se pod brdom Srđ nalazi kao pod giljotinom na uskom pojasu uz more, to otežava prometna, ali i urbanistička rješenja. Neuspjehu socijalista da to riješe, pridružila se pohlepa ponovno otkrivenoga kapitalizma – tajkunizma, kao i rentijerizam građana kojima je turizam mogućnost lagodnoga života. Socijalizam je radio kocke i pravokutnike, ali planski; dopustio je radi socijalnoga mira i neplanske divlje gradnje – ali je ipak štitio prostor i regulira veličinu i materijal zgrada. Danas su limiti probijeni, u kontaktnoj zoni sjeverno od srednjovjekovnoga Grada niču šesterokatnice od betona i cijeli prostor počinje naličiti na betonske favele. Nasreću barem je hrabrošću sadašnjega gradonačelnika izmještena nekakva kocka od plastike i lima koja je trebala biti spomenik Domovinskome ratu. Što i kamo sada kada smo pučkim rječnikom kazano stavili „sva jaja u jednu košaru“, tj. zaigrali na kartu turizma? To je druga tema koja arhitekte ne zanima.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Ljubavnici i političari

HF

MUDROSITNICE – Uspjeh je trenutak istine…

HF

FORE, FORIZMI – Pazi vlada da narod ne strada

HF

MUDROSITNICE – Veliki i mali bolovi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...