Naučimo djecu ispravnoj, efikasnoj komunikaciji kako bi bili dobri komunikatori
Djeca uče po modelu. Prvi model edukacije je u obitelji, ponajprije roditelji, poslije u društvu i školi. Naš uloga je da ih naučimo komunicirati kako bi, kao socijalna bića, mogla efikasno egzistirati u društvu odnosno socijalnom okruženju.
Što je zapravo komunikacija, kakva ona može biti, koje vrste komunikacije poznajemo…?
Komunikacija je slanje i primanje poruka između dva subjekta. Može biti pismena i usmena, verbalna i neverbalna.
Komunikacija se sastoji od dv dijela: slanja poruke i primanja poruke. Poruke se moraju znati, kako pravilno slati tako i pravilno primati. Kada šaljemo poruku moramo imati takvu komunikacijsku sposobnost da poruka točno i precizno predstavlja ono što njome odašiljemo, naše misli, stavove, uvjerenja, …a isto tako moramo tu poruku znati i primiti kako bi razumjeli navedeno.
Verbalna komunikacija predstavlja i odnosi se na riječi koje koristimo, šaljemo, boju glasa, ton glasa, a neverbalna, govor tijela.
Da bi komunikacija bila ispravna, verbalnu komunikaciju treba pratiti neverbalna komunikacija.
Neverbalna komunikacija predstavlja govor tijela, kojeg često nismo ni svjesni. Većina naše komunikacije odvija se neverbalno, čak do 80%.
Kako djecu naučiti pravilno komunicirati? Ponajprije onaj tko ih uči komunicirati mora sam znati vješto komunicirati. Od izuzetne važnosti je slijedeće: naučiti ih kako poslati jasnu, točnu, preciznu i nedvosmislenu poruku, da bi ih razumio onaj tko poruku prima. Dajte im primjer…npr. umjesto da dijete kaže prijatelju, prijateljici: “Nađimo se vani!“ , trebalo bi reći gdje točno da se nađu (mjesto), kad točno da se nađu (vrijeme).
Tek tad poruka je razumljiva primatelju.
Iz primjera prakse često nailazim na interpret učenika o nejasnoj i dvosmislenoj komunikaciji. Česti su navodi primjera kako ih roditelji šalju u sobu da uče, govoreći povišenim i autoritativnim tonom dok se istovremeno osmjehuju, te djeca kažu kako ih navedeno ponašanje tada toliko zbuni, da ne znaju trebaju li izvršiti navedeno u tom trenutku ili ne, ili se roditelj samo šali.
Djecu treba naučiti i slušati poruku. Pažljivo, aktivno slušanje podrazumijeva gledanje sugovornika u oči, pokazivanje interesa izrazom lica , ne okretanje glave od sugovornika…, ako se komunikacija odvija uživo.
Da bi komunikacija bila efikasna moraju dobiti i povratnu informaciju.
Moramo ih naučiti kada i kako dolazi do nesporazuma u komunikaciji. Djeca trebaju znati da osoba kojoj se šalje poruka može istu pogrješno shvatiti te tad dolazi do nesporazuma. Stoga u slanju poruke trebaju biti precizni (vrijeme, mjesto, što detaljniji i razumljiviji opis). Naučimo djecu ispravnoj, efikasnoj komunikaciji kako bi bili dobri komunikatori i dobri slušači, te kako bi svoja stečena komunikacijska znanja i vještine mogli prenijeti drugima.
