Da sam Hrvat, znadeš sada
Upitaj me danju noću,
Tko sam, što sam i što hoću,
Vrlo rado – kako ne bi?
Odgovorit ja ću tebi:
Rođen sam u Vlasenici,
Kraj obale bistre Drine,
Na mejdašu, na granici,
Djedovske mi domovine.
Kad su vlaški razbojnici,
Preko Drine provalili,
Po mojoj su Vlasenici,
Klali, tukli i palili.
Izpred kuće, pokraj vrata,
Otca su mi živa pekli,
objesili sva tri brata,
I sestrici glavu sjekli.
Ucviljena stara nana,
Od tuge oboljela;
Osušena trešnje grana,
Nije čemer preboljela.
A ja sam se srećom skrio,
Ne sjećam se gdje i kako,
Nejako sam diete bio,
pa je Alah htio tako.
Da sam Hrvat, znadeš sada,
Po gorčini mojih jada,
I evo ti jošte velim.
Što ja hoću i što želim.
Neću ništa iz milosti,
Niti kakvog sitnog darka,
Niti čije samilosti,
Uvreda je to i varka.
Neću novca niti zlata,
Nit’ “igara” niti “kruha”,
jer pretiče za Hrvata,
Antinoga hrane duha.
Neću štetnog piskaranja,
Rušilačke zle kritike,
Niti šupljeg tračkaranja,
Sve “kavanske” politike.
Želim stupiti u Vojnicu,
I vratit se domovini,
Daj mi pušku i strojnicu,
U bunker ću moj na Drini.
daj mi samo ljutog boja,
Nek dušmanska krv se lije,
Daj mi, daj mi – nano moja,
Francetiće i Legije!
Pa da vidiš kako psine,
Od straha se redom tresu,
Kako bježe preko Drine,
Netom spaze “U” na Fesu…
