Prodao sam 31. prosinca 1999. dionice “Exportdrva” iz Zagreba koncernu GCG (GLOBUS HOLDING = Miroslav Kutle, CONING = Radimir Čačić, GLUMINA BANKA = Marko Marčinko)
URED
REGENTA KRALJEVINE HRVATSKE, SLAVONIJE I DALMACIJE
Zagreb, 3. svibnja 2022.
Broj: 007/2022
MINISTARSTVO PRAVOSUĐA I UPRAVE REPUBLIKE HRVATSKE
Dr. sc. Ivan Malenica – ministar
Ulica grada Vukovara 49
10 000 ZAGREB
IZJAVA o razlozima i smislu tužbenih zahtjeva dr. sc. Tomislava Draguna
Uvaženi g. Ministre,
U ovom trenutku u tijeku je preko stotinu tužbenih zahtjeva dr. sc. Tomislava Dragun, koji se svi u osnovi mogu svesti na jedno, a to je zaštita njega i članova njegove obitelji od progona Komunističke Partije Jugoslavije, odnosno – sada – njenih frakcija koje djeluju u Republici Hrvatskoj: Socijaldemokratske Partije Hrvatske (s 40.000 izvornih članova KPJ) i Hrvatske Demokratske Zajednice (s 57.000 izvornih članova KPJ), a koji neprekidno traju od 8. svibnja 1945. godine.
Izlažem najdrastičnije slučajeve:
Ad 1.
Odlukom Anketne komisije, o radu koje upravo pripremam knjigu: JUGOSLAVIJA NIJE SRBSKI PROJEKT, 9. dio – Anketna komisija Komunističke Partije Jugoslavije, obitelj moga otca Josipa-Joze Draguna, redarstvenog izvidnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, istjerana je iz svog stana u Zagrebu, Nova Ves 36, te protjerana preko Bleiburškog polja i logora u Dugoj Resi, Splitu, Makarskoj i Imotskom u Lokvičiće, odnosno u Gornje Dragune.
Ad 2.
Godine 1959. – za vrijeme studentskih demonstracija, u kojima nisam imao fizičke mogućnosti sudjelovati – kontinuirano sam uhođen i saslušavan, pa mi je slijedom toga došao u pitanje i sam nastavak studija.
Ad 3.
Nakon što sam se – poslije završenog studija – zaposlio (1. rujna 1961.) bio sam izložen terorističkoj prinudi (uz konkretne prijetnje) za uhodarstvo katoličke zajednice u Vinkovcima. Jednom zgodom me je u tu svrhu obrađivao preko tri sata Branko Budić, šef UDBA-e za Slavoniju i Baranju. (Ante Budić, sudac Županijskog suda u Osijeku, njegov brat, odbio je moju tužbu u predmetu “Agroprerade” Knin = “afera pšenica” Ivice Todorića & comp.)
Ad 4.
Na postdiplomski studij morao sam 1966. godine otići u Skoplje.
Ad 5.
Nakon “Hrvatskog proljeća” – “zbog nebudnosti prema pojavama nacionalizma” – smijenjen sam s položaja direktora Transporta Jugoslavenskog kombinata gume i obuće (kamo me je poslao prof. dr. sc. Marko Veselica), te uklonjen s Više ekonomske škole u Vukovaru, s Ekonomskog fakulteta u Brčkom i iz Instituta za migracije u Zagrebu (ovo je izveo Milan Mesić, otac Jasena Mesića, veleposlanika Republike Hrvatske u Rimu, a nakon što je s položaja ravnatelja Instituta uklonjen prof. dr. sc. Ivo Baučić, koji me je “skrivečki” tamo doveo).
Ad 6.
Tijekom jugo-komunističke agresije na Republiku Hrvatsku – u jesen 1991. – izravno mi je vođenom eksplozivnom napravom pogođena spavaća soba kuće u Vinkovcima, u kojoj se hvala Bogu nisam u tom trenutku nalazio, iako se moja kća nije nalazila uz bojišnicu.
Ad 7.
Dne 8. studenog 1991. u Vinkovcima je ubijena od udbaškim struktura moja najstarija kći Biserka, studentica, dragovoljac Domovinskog rata, pripadnica Hrvatske Vojske i HOS-a. Podnio sam tri kaznene prijave, jer sam dobio dvije pouzdane dojave o počiniteljima Biserkina ubojstva, ali Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (pod operativnim vođenjem Mladena Bajića i Vladimira Šeksa) ih ignorira.
Ad 8.
Vinkovce sam napustio 20. studenog 1991. Pokušao sam ja i supruga dobiti bilo kakav državni posao, ali nismo uspjeli. Dakako, morali smo u šupi spavati (u WC smo išli u hotel Internacional), budući – iako roditelji poginulog hrvatskog branitelja – nismo imali prilike doći do državnog stana.
Ad 9.
Počeo sam se baviti revizijom poslovanja. Osnovao sam “Financijsku reviziju Dragun”. Ali, i u tu je glavnu riječ vodila Komunistička Partija Jugoslavije. Reče mi Joso (inače inspektor u Jugi): “Hoćemo li kao i dosad.” Odgovorio: “Hoće, a što mi drugo preostaje.” Pola pije, pola Šarcu daje. Odatle moja suradnja s Miroslavom Kutlom, Radimirom Čačićem i Markom Marčinkom.
Ad 10.
Nasuprot udbaškom Hrvatskom udruženju revizora (kojega je iz pozadine vodila Franka Barbić, savjetnica Predsjednika RH) s kolegama sam osnovao Udrugu hrvatskih revizora “Benedikt Kotruljević”. Donijeli su novi Zakon o reviziji da bi nas izbacili iz igre.
Ad 11.
Radio sam na privatizaciji Hotela Split. Optužen sam “za nezakonitosti u radu”. Kazneni postupak se je vodio maksimalno dopuštenih 10 godina. Oslobođen sam. Zadnja rasprava je održana 21. listopada 2004. godine, bez moje nazočnosti, jer sam upravo toga dana operiran (karcinom debelog crijeva) u KB “Merkur” u Zagrebu.
Ad 12.
Radio sam na privatizaciju “Croatia Busa” iz Zagreba (sada sa sjedištem u Međugorju. Optužen sam za “nezakonitosti”. Kazneni postupak je trajao – maksimalne – 23 godine. Oslobođen sam. U istom kaznenom postupku bila je optužena i moja suradnica (kći) Lovorka, pa svih tih godina nije se mogla zaposliti u državnoj službi, jer nije mogla dobiti – potvrdu da se protiv nje ne vodi kazneni postupak.
Ad 13.
Bio sam revizor “Slobodne Dalmacije”, dok je njen vlasnik bio Miroslav Kutle. Optužen sam za suradnju (!) s njim. Kazneni postupak traje 28 godina.
Ad 14.
Radio sam na privatizaciji trgovačkog društva “Brodvin” iz Slavonskog Broda. Za Miroslava Kutlu (dakako, pod svojim imenom), a po nagovoru Ivana Novačića, pomoćnika ministra financija. Imao sam 50,39% dionica. Optužen sam i osuđen na 4 godina zatvora, a moja supruga Marija na 18 mjeseci. U Lepoglavi sam proveo 33 mjeseca, a Marija u Požegi 15 mjeseci. Zašto? Zato, “jer smo poticali Mirjanu Marinović, direktoricu, koja je imala 0,00% dionica, na donošenje – inače zakonski utemeljenih – skupštinskih odluka o trgovanju dionicama”.
Ad 15.
Prodao sam 31. prosinca 1999. godine dionice “Exportdrva” iz Zagreba koncernu GCG (GLOBUS HOLDING = Miroslav Kutle, CONING = Radimir Čačić, GLUMINA BANKA = Marko Marčinko). Dosad nisu plaćene. Ali, je umjesto toga plaćanja, protiv mene vođen kazneni postupak pune 22 godine, sve do 11. siječnja 2022. godine, kada je konačno i on obustavljen.
Gospodine Ministre,
Želim s Vama razgovarati kako bismo, koliko-toliko dostojanstveno, izašli iz ovog boljševičkog rašomona.
Varate se, ako mislite da ću odustati, jer u meni još uvijek “živo srce bije”.
Imam ja još toga za reći, ali i za UČINITI.
S poštovanjem
P.S. Ovo će pismo biti objavljeno u “Glasniku Hrvatskog uljudbenog pokreta” br. 156 – za lipanj 2022.
