Stara globalizacija umire, ali nova se tek treba roditi
Napetost između dosad nezabilježene potrebe za globalnim kolektivnim djelovanjem i sve veće težnje za obnovom političkih zajednica iza nacionalnih granica odlučujući je izazov za današnje kreatore politika. Trenutačno nije jasno mogu li se pomiriti ta dva programa. Za većinu ljudi globalizacija je desetljećima bila drugo ime za sveobuhvatnu liberalizaciju. Počevši uglavnom od 1980-ih, vlade su dopustile kretanje robe, usluga, kapitala i podataka preko granica, s malo kontrola. Tržišni kapitalizam je trijumfirao, a njegova ekonomska pravila primjenjivala su se širom svijeta. Kako točno stoji u naslovu posljednje knjige srpsko-američkoga ekonomiste Branka Milanovića, kapitalizam je konačno bio sam. Najpoznatiji je po svom radu na raspodjeli dohotka i nejednakosti. Od siječnja 2014. bio je gostujući predsjednički profesor na Graduate Centru Gradskog sveučilišta u New Yorku i pridruženi viši znanstvenik na Luxembourg Income Study.
Što je “Woke” lijevo i Alt-Right Share? Slovenski ljevičarski filozof Slavoj Žižek svaki pokret vidi kao izraz trijumfa kapitalizma nad klasnom borbom. Istina, postojali su i drugi aspekti globalizacije koji su imali malo veze s tržišnim kapitalizmom. Globalizacija znanosti i informacija proširila je pristup znanju na dosad neviđene načine. Kroz sve međunarodno građansko djelovanje, borci za klimu i borci za ljudska prava koordinirali su svoje inicijative kao nikada prije. U međuvremenu, zagovornici upravljanja rano su ustvrdili kako bi samo globalizacijska politika mogla uravnotežiti budući marš tržišta. Ali ove druge strane globalizacije nikada se nisu mjerile do ekonomske dimenzije. Globalizacija politikâ bila je posebno razočaravajuća, a financijska kriza 2008. utjelovila je kako je upravljanje propalo. Ova faza globalizacije sada završava, iz dva razloga. Prvi je sama veličina izazova s kojima se međunarodna zajednica mora suočiti, od kojih su globalno javno zdravstvo i klimatska kriza samo najistaknutiji. Slučaj zajedničke odgovornosti za globalne zajednice je neosporan. Postignuća su ovdje do sada bila oskudna, ali globalno upravljanje pobijedilo je u bitci ideja. Drugi razlog je politički. Zemlja za zemljom svjedočila je pobuni ljevičara, od Brexita preko izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika do francuskih prosvjeda “žutih prsluka”. Svaka je zajednica izrazila nesreću na svoj način, ali zajedničke niti su nepogrješive. Kako je rekao indijski ekonomist Raghuram Rajan, svijet je postao “nirvana za višu srednju klasu” (i naravno bogate), “gdje uspijevaju samo djeca uspješnih”. Oni koji su izostavljeni sve više završe u nativističkom logoru, koji nudi osjećaj pripadnosti. To dovodi u pitanje političku održivost globalizacije. Napetost između dosad nezabilježene potrebe za globalnim kolektivnim djelovanjem i sve veće težnje za obnovom političkih zajednica iza nacionalnih granica odlučujući je izazov za današnje kreatore politikâ. I trenutačno nije jasno mogu li riješiti tu kontradikciju.
U opsežnom nedavnom radu francuski političar Pascal Canfin, predsjednik Odbora Europskog parlamenta za okoliš, javno zdravstvo i sigurnost hrane, iznosi razloge za, kako kaže, “progresivno doba globalizacije”. Canfin tvrdi da fiskalni i monetarni aktivizam koji su podržala gotovo sva napredna gospodarstva kao odgovor na pandemiju, sve veće usklađivanje njihovih akcijskih planova za klimu i nedavni sporazum skupine G7 o oporezivanju multinacionalnih poduzeća ukazuju na to da globalizacija upravljanja postaje stvarnost. Slično tomu, ekologizacija globalnih financija korak je prema “odgovornom kapitalizmu”. Može se dovesti u pitanje razmjere pobjeda koje Canfin navodi, ali u pravu je što su zagovornici globalnog upravljanja nedavno preuzeli inicijativu i postigli dovoljan napredak kako bi povratili kredibilitet. Progresivna globalizacija više nije san cijevi; to postaje politički projekt. No, iako globalizacija upravljanja može umiriti ljevicu, teško da će ublažiti nevolje onih koji su izgubili dobra radna mjesta i čije se vještine obezvrjeđuju. Radnici koji se osjećaju ugroženo i smatraju da su protekcionistička rješenja privlačna očekuju konkretnije odgovore.
U nedavnoj knjizi Martin Sandbu ekonomski analitičar Financial Timesa iznosi dnevni red za obnovu gospodarske pripadnosti, a da granice ostanu otvorene. Njegova je ideja, ukratko, da svaka zemlja treba biti slobodna regulirati svoje domaće tržište u skladu s vlastitim preferencijama, pod uvjetom da ne diskriminira strance. Europska unija, na primjer, može zabraniti piletinu opranu klorom (što i čini), ne zato što se piletina proizvodi u Sjedinjenim Američkim Državama, već zato što EU ne vjeruje proizvodu. Slično tomu, svaka zemlja trebala bi moći zabraniti drvnu sirovinu koja je posljedica krčenja šuma ili kredite koje pružaju potkapacitirane banke, pod uvjetom da se ista pravila primjenjuju na domaća i strana poduzeća. Transakcije bi ostale slobodne, ali nacionalni standardi primjenjivali bi se na svim razinama. Ovo je loše načelo. No, iako je primjena na proizvode jednostavna i zapravo je na mjestu, učiniti isto za procese je notorno teško. Određena roba ili usluga u konačnici uključuje sve standarde koji su na snazi duž njegovog lanca vrijednosti. Istina, multinacionalne kompanije danas su prisiljene pratiti i okončati oslanjanje na bilo koji dječji rad među svojim izravnim ili neizravnim dobavljačima. Međutim, bilo bi teško nastaviti na isti način u pogledu radnih uvjeta, sindikalnih prava, lokalne štete u okolišu ili pristupa subvencioniranim kreditima.
Štoviše, pokušaj da se to učini izazvao bi oštro protivljenje među zemljama u razvoju, čiji čelnici tvrde da je njihovo podvrgavanje standardima naprednog gospodarstva najsigurniji način da ih se učini nekonkurentnima. Raniji pokušaji uključivanja socijalnih klauzula u međunarodne trgovinske sporazume propali su početkom 2000-ih.
Veliki test uslijedit će u srpnju, kada EU treba objaviti svoje planove za mehanizam kojim će se od uvoznika proizvoda s visokim emisijama ugljika zahtijevati da kupuju odgovarajuće kredite na tržištu EU-a za dozvole za emisije štetnih plinova. Sve dok se dekarbonizacija ne odvija svugdje istim tempom, gospodarski slučaj takvog sustava granične prilagodbe je besprijekoran: EU želi spriječiti proizvođače da izbjegnu svoje granice emisija preseljenjem drugdje. Ali to će sigurno biti kontroverzno. SAD je već naznačio svoju zabrinutost zbog te ideje, Kina je oprezna, a zemlje u razvoju izoštravaju svoje argumente protiv nje.
Predstojeći pregovori o tom pitanju bit će iznimno važni. U pitanju nije samo može li i kako EU nastaviti sa svojim planovima za dekarbonizaciju. Temeljnije je pitanje može li svijet pronaći izlaz iz napetosti između raspršenih nacionalnih i regionalnih preferencija i sve hitnije potrebe za kolektivnim djelovanjem. Klima je postala poligon za to. Ishod će na kraju pokazati mogu li se pomiriti dvostruki programi obnove gospodarske pripadnosti i upravljanja globalnim zajedničkim stanovništvom. Trebat će vremena da se sazna odgovor. Stara globalizacija umire, ali nova se tek treba roditi.
