Hrvatski Fokus

Tko bi rekao da će Marko Tomlekin u Hrtkovcima biti posljednji iz svoje stare i nekada velike obitelji

 

(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)

Znao je Marko da Vojvodina više nikada neće biti ono što je bila prije ,,jogurt revolucije”, ali nije ni sanjao da će u njoj uskoro biti ugrožen i njegov osobni opstanak, odnosno opstanak njegove obitelji. A želeći da za sebe i djecu stvori novi krov nad glavom, da svojoj majci uljepša dane starosti, nadajući se da će i on u Hrtkovcima provoditi svoje umirovljeničke dane, počeo se pripremati da tamo gradi novu kuću, jer ona velika, stara, više nije bila pogodna za stanovanje.

Uslijedile su, međutim, oko toga, a i prije toga, čudne stvari koje su, kao simboli sudbine njegova sela, a tako i njegove vlastite sudbine, nagovještavale da će Marko Tomlekin u Hrtkovcima biti posljednji iz svoje stare i nekada velike obitelji.

Prvo, cjelokupna djedovina Tomlekinih, odnosno ono što je ostalo od nje poslije burnih događaja u i oko dva svjetska rata, trebalo je pripasti sinu Markova strica, Nikoli, braca-Niki, kako su ga svi u kući zvali. Međutim, kako je braca-Nika bio jedinac, a poginuo je u svojoj dvadeset i trećoj godini, slijed događaja i sudbine doveo je Marka u Hrtkovce, a sada je i sav teret buduće sudbine ovoga imanja natovario na njega, kao jedinu odraslu mušku glavu u kući.

Drugi svjetski rat bio je zapravo početak kraja Tomlekinih ovdje u Srijemu, a i samih Hrtkovaca. To se kroz dugi niz godina nije moglo naslutiti, čak je izgledalo u jednom razdoblju da Hrtkovci mogu doživjeti procvat, a s njima i imanje i obitelj Tomlekin. Ali taj rat je prvo odnio središnju granu stabla familije Tomlekin, braca-Niku, a po završetku je donio i nasilno oduzimanje njihove imovine. Na neki način i Hrtkovcima je iščupao njihov središnji korijen i selo se s vremenom polako pretvaralo u ono što nikada do tada nije bilo.

Neraščišćeni međunacionalni odnosi, osobito između Hrvata i Srba, čak ni kroz taj krvavi rat početkom četrdesetih, samo su zataškavani i odgađani do ovoga vremena kada je, kao rezultat toga odlaganja, počeo rat na teritoriju Hrvatske, progon Hrvata s područja zauzetih od strane Srba i progon Srba iz dijelova Hrvatske koje Srbi nisu uspjeli zauzeti, a počelo se govoriti i da će svi Hrvati morati napustitirvatske koju Hrvatsk Srbiju, posebno Vojvodinu, gdje ih je najviše, a u njoj osobito Srijem, jer je on bio kamen smutnje komu bi mogao pripasti. Ekstremni Hrvati imaju krilaticu „Hrvatska do Zemuna“, smatrajući da Srijem povijesno pripada Hrvatskoj.

A u Srijemu su Hrtkovci proglašeni za „najustaškije“ selo!

Poslije smrti oca, Marko se vratio svojoj kući u Hrtkovce, a bio je taj povratak inače samo pitanje vremena, jer je u svako doba svoga odsustvovanja od kuće znao da će se sve to dogoditi kad-tad i to po svaku cijenu. Zbog toga je načinio možda i mnoge pogrješne korake u životu, ali je ta želja o povratku u Hrtkovce bila jača od svega. No, danas se počinje pitati koja je prava njegova uloga u toj silnoj želji. Do jučer je još sve radio gonjen nekom instinktivnom borbom za nastavak života u Hrtkovcima, u nadi da taj život može biti sve bolji i ljepši, a danas više nije posve siguran u to, ali je ipak još uvijek nesvjestan konačnoga kraja. Inače ne bi gradio novu kuću na mjestu na kojemu ne može opstati.

Upravo je tada bio završen proces diobe stričeva imanja, i Marko i njegova mati posjedovali su sada šest jutara zemlje u Krčevinama i cijelu staru kuću Tomlekinih s placem od oko tri frtalja jutra.

Za gradnju nove kuće na placu Tomlekinih u Hrtkovcima Marko nije htio rušiti staru kuću, iako je ona već bila sasvim oronula, vjerujući u neko bolje vrijeme, kada će je možda moći i obnoviti. A novu kuću je, u svim varijantama, vidio u avliji, i to baš tamo gdje je stajao njihov najveći stari orah. On je od starosti i sam počeo propadati, ali se Marko nije mogao lako odlučiti da ga posiječe, jer mu je na umu bila ona narodna priča: ,,Tko posiječe orah i tu pravi kuću, ne će u njoj dugo živjeti”. Iako nije praznovjeran, inače ne bi dirao taj orah, teško se odlučio da ga posiječe i dugo je tražio drugu soluciju. Ali vrijeme je prolazilo i u svim razmišljanjima nije našao bolju lokaciju za novu kuću, te je u proljeće 1990. godine posjekao taj najveći orah u avliji i počeo gradnju nove kuće.

Budući je Marko bio nezadovoljan radom radnika koji su kopali zemlju za temelje, uzeo je ašov da im pokaže kako treba načiniti oštre rubove dna iskopa. I poslije samo nekoliko udara ašovom, u samoj blizini mjesta gdje je stajao orah, na dubini od oko osamdeset centimetara, odskočio je poveći kamen. Da uopće postoji bilo kakav kamen u ovoj srijemskoj crnici, a osobito na ovoj dubini, svakako je iznenađenje, ali ono je bilo još veće kada je vidio da taj usamljeni kamen ima veličinu i oblik ljudskog srca!

Skamenjeno srce! No, iznenađenjima tu još nije bio kraj. Kada je već pomislio da je radnicima dovoljno pokazao kako trebaju raditi, još jednom je ašovom, onako mahinalno, zasjekao sami rub dna iskopa za temelj, a on je sada lagano očešao neki metalni predmet u obliku novčića i taj je iskočio iz zemljanoga zasjeka. Marko je bio uvjeren da je u pitanju rimski novac, jer to ovdje nije rijetkost, ali je primijetio da ovaj ima neki dodatak na svojemu rubu. Bio je prekriven debelom naslagom patine i na prvi pogled se nije moglo odgonetnuti šta je u pitanju. Zajedno sa ,,skamenjenim srcem“ odnio ga je u kuću, stavio ga u ocat i produžio nadzirati radnike. Tek navečer je očistio taj predmet i bilo je očigledno da nije u pitanju novčić i da nije u pitanju stvar iz rimskoga razdoblja. Radilo se o medaljonu, odnosno privjesku, jer je onaj nastavak bio probušen. Medaljom je bio dobro očuvan i jasno su se vidjele obje strane. Na jednoj je bio lik nekoga sveca, koji je u jednoj ruci držao veliku zastavu, a u drugoj ruci maketu crkvice. Na drugoj strani medaljona bila su dva anđela koja su lebdjeći u zraku pridržavala kućicu, na kojoj je, na zabatnoj strani, bio ulaz, a na uzdužnoj fasadi dva prozora. Na sljemenu dvovodnoga krova kućice, na suprotnom kraju od ulaza, bio je križ. Kružno, uz rub medaljona na toj strani, pisalo je SANTA CASA, a što na latinskome jeziku znači sveta kuća!

Medaljon je Marko poslije dao na ekspertizu u Istorijski muzej u Novom Sadu i tamo su napisali:,,Bronzani privesak za lančić, katolička simbolika, pripadao je verovatno redovniku, XVI.–XVII. vek”.

Dakle, iznimno vrijedna stvar, stara oko četiri stotine godina, a koja je pripadala nekomu tko je u ovoj avliji bio bar stotinu godina prije nego su tu došli Tomlekini, ili su je upravo oni donijeli kao njezini vlasnici već više od stotinu godina! Ta druga varijanta je sasvin izvjesna, jer je ovo bio posve nenastanjen prostor u vrijeme kojemu medaljon pripada i Marka je strahovito uzbuđivala pomisao da je ovo predmet s prostora prethodne nastambe Tomlekinih, s visokih Prokletija, i da ga je ovdje u Srijem donio netko od njegovih predaka. Možda je to bio sveti porodični talisman koji je išao s koljena na koljeno Tomlekinih!

I sada je taj medaljom kod Marka!

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Višegodišnje nezakonito, netransparentno i koruptivno poslovanje ZKVH-a

hrvatski-fokus

NAŠ STARI HRAST

HF

Kao da je to jučer bilo

HF

Nikad više

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više