Zakon o hrvatskom jeziku prijeko nam je potreban kako bismo potaknuli i unaprijedili uporabu hrvatskoga standardnog jezika u javnom prostoru
- U prošlom 682. broju svoj Uvodnik naslovio sam »Nema Mamića, nema Dinama!« (https://www.hrvatski-fokus.hr/2023/08/51320/). Na ovu moju tvrdnju različiti ljudi različito su reagirali. A nakon pet utakmica Dinama, od kojih čak četiri kod kuće, na Maksimiru, od kojih su igrači pod vodstvom Igora Bišćana samo dvaput pobijedili – Hajduk u Super kupu i Istru u Puli u prvenstvu – dvaput izgubili, od Hajduka u prvenstvu i AEK-a u prednatjecanju za Ligu prvaka, i na Maksimiru u prvenstvu odigrali mršavih 0:0 protiv prosječne Gorice, moj naslov ima pokriće. Potpuno pokriće. Nije da nema igrače koji trebaju pobjeđivati, nije da je Dinamo slabo igrao… Ima i igrače i igrači se trude, ali u nogometu, kao i životu općenito, uvijek treba nešto više. Ono što je teško opisati. A upravo to Dinamo nema. I ne samo sada na početku nove sezone 2023.-2024., nego se je mučio i u proljetnom prvenstvu prošle sezone 2022.-2023. dok ga je vodio Ante Čačić i nakon njega kada je neka nova metla instalirala za trenera Bišćana. Umjesto da je bolje, Dinamo je sve slabiji, sve gori. Za takvo stanje ne treba optuživati Bišćana, iako o njemu nemam naročito mišljenje, jer smatram da on nije “igrač”, trener za velike rezultate. Njegov domet je daleko manji od uloge trenera Dinama. Krivnja je na nečemu drugom. Na onima koji su otjerali Zdravka Mamića i njegovu uspješnu ekipu i na onima koji insceniraju probleme, stvaraju ih i putem nehrvatskih medija – a to je većina medija – kroz rušenje Dinama, rušenje hrvatske nogometne reprezentacije i cjelokupnoga hrvatskog športa. Jer njima smeta sve što je hrvatsko.
Jovanovićevo i Stevanovićevo “isušivanje močvare” bio je početak rušenja hrvatske države
- Možemo biti sretni što se još uvijek pronađe u medijskom prostoru ljudi poput Dubrovčanina Ivice Granića koji je ovih dana jako dobro locirao neprijatelja koji razara i Dinamo i vatrene i svekoliki hrvatski šport. Pogledajmo kako je to napisao Ivica Granić (https://kamenjar.com/ivica-granic-napad-na-bbb-samo-je-los-paravan-u-igri-je-puno-veci-ulog/): »Nigdje se vlastiti identitet i nacionalna pripadnost ne demonstriraju jasno i izravno kao na športskim terenima. Reklo bi se izravno, da izravnije i ne može. Skladbe poput ‘Mi Hrvati’, ‘Zovi, samo zovi’, ‘Lijepa li si’, ‘Dalmacijo, moja ružo procvala’, ‘Srce vatreno’, ‘Malo nas je al nas ima’, ‘Neka pati koga smeta’, ‘Ja te volim, Hrvatska’, ‘Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj’, ‘Jedna je Croatia’, ‘Croatijo iz duše te ljubim’, ‘Neopisivo’… ipak su svih ovih godina bile prevelika ‘crvena krpa’ za razno razne centre i pojedince, izravni aperkat u bradu tih mračnjaka da bi prešli preko svega. Još prije više od desetak godina, umotana u celofan društvene koristi, najavljena je specijalna akciju koja bi mogla kodno glasiti ‘Isušivanje močvare’. Tom su prilikom samo naivni povjerovali kako je u pitanju Zdravko Mamić i Dinamo, a oni koji su pozornije pratili situaciju znali su kako je ulog veći. Puno veći…«, piše Granić i dolazi do nacističkih napada na navijače Dinama iz tzv. hrvatskih medija uz tvrdnju kako ti »nacistički napadi manje ili više (dolaze iz) radikalnih lijevih redakcija na Dinamovu navijačku populaciju, ili njezin manji dio, utamničenu u 16 grčkih zatvora«, pa zaključuje kako tim “opskurnim i neprofesionalnim medijima” nije cilj ‘borba za opće dobro’ putem kritiziranja navijačkog nasilja kao takvog, ili je u pitanju ipak nešto sasvim drugo, a to drugo je – kako je već naprijed napisano – rušenjem Dinama ruši se ne samo HNS, nego i cijela domoljubna hrvatska športska kuća. U nastavku I. Granić piše: »Bivše socijalističke elite temeljito su popljačkali državu, privatiziravši bivše društveno vlasništvo, te su paralelno ili privatizirali stare ili stvorili nove medijske koncerne. Koji su vremenom od tih notornih komunista, lopova i kriminalaca radili uzorne građane, peglali im imidž, i slično tome. Da je bilo koja domaća redakcija s tolikim intenzitetom i upornošću kao kada je riječ o navijačkim izgredima pisala o tim ljudima, svakako bi se danas u ovoj ‘dolini suza’ puno bolje živjelo« i s pravom ukazuje na započeti proces tzv. isušivanja nogometne močvare koju su potaknula dva hrvatska Srbina iz Rijeke(!) dok je na vlasti bila SDP-ova neojugoslavenska klika – ministar nečega Željko Jovanović i špijunski predstavnik nekakvoga FARE-a Zoran Stojanović – i nisu uspjeli. Ali ako nisu uspjela ova dvojica Srbina, uspjeli su neki drugi Hrvati uništiti Dinamo, poništiti sudske presude i na stup srama staviti svjetske veličine poput Luke Modrića i Dejana Lovrena. Granić nastavlja: »Po dubokom uvjerenju potpisnika ovih redaka ‘akcija’ je započeta prije desetak godina Jovanovićevom najavom ‘isušivanja močvare’, nastavljena cinkanjem ‘nepoćudnog’ sadržaja na stadionima od strane stanovitog riječkog špijuna, preko ‘poljudskog kukastog križa’ i akcije ‘dabogda sve izgubili’, pa sve do udara na Josipa Šimunića i ZDS, a zatim i na skladbu ‘Lijepa li si’. Sada završno s ‘likvidacijom’ mladoga Grka, i ‘divljačkim pohodom razularenih Dinamovih fašista na mirnu atensku nejač’, ‘slučajne građane i njihove mirne obitelji’. Zamisao je da kada se konačno obračunamo s tim Dinamovim huliganima, s drugima će već biti lako, ostalo je rutina. Medijsko mlataranje po Dinamovim izgrednicima, s kojima nesumnjivo treba raditi i koje treba dugoročno educirati, samo su paravan za atak na hrvatski šport, prije svega na hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Puno je ozbiljnih argumenata koji govore u prilog tezi kako je u pitanju osmišljeni napad na naš šport, na naš identitet, nacionalnu pripadnost, nacionalni ponos, zapravo udar na nas same, naš način života, od strane različitih prikrivenih centara, u rasponu od briselskih poslušnika sve do ostataka bivših propalih komunističkih struktura koje se, kako se čini, čak niti preko tridesetak godina ne mire s nestankom te propale državne zajednice. Svi oni hrvatske uspjehe, jednostavno rečeno, ne mogu podnijeti. Bilo koje, a posebno športske. I to je ključ cijele priče.« Na ovaj Granićev zaključak nema se što dodati. Čovjek je pogodio “u sridu”!
Neradna nedjelja s puno nedoumica
- Neradna nedjelja u trgovinama. To je top tema na kojoj se svađaju oni koji vole Hrvatsku i oni koji ju ne vole. Svađaju se bezbožnici s onima koji vjeruju u Boga. Svađaju se zagovornici bezbožnoga globalizma s onima koji zagovaraju ljubav, vjeru, obitelj… Nema teme koja toliko dijeli Hrvatsku i Hrvate kao (ne)rad nedjeljom. Oni koji su protiv neradne nedjelje ni ne trebaju nedjelju jer je njima uglavnom svaki dan – nedjelja. To se posebice vidi kod tzv. hrvatskih poduzetnika koji su uvijek na stranih izrabljivača radnika. Zato je proteklo više od tri desetljeća od obnove hrvatske državnosti a da se politika nije usudila uvesti neradni dan nedjeljom koja je, nedjelja, – za mnoge koji to ne znaju – blagdan! I kada kažemo blagdan, to znači religiozan dan, sveti dan, a kada kažemo praznik, to znači da je to svjetovni dan kada se ne radi, nego slavi neki događaj ili nadnevak iz prošlosti određenoga naroda ili države. Dakle, neradnu nedjelju uveo je aktualni predsjednik Vlade, koji, – također za one koji to ne znaju, a to je većina, nije nikakav “premijer”, jer pravi premijer je samo u Engleskoj (Velikoj Britaniji) i njezinim kolonijama, – i to ne bilo kako uveo, nego onako kako on to uvijek čini – s puno nedoumica i s puno dodatnih pitanja. Samo da se izazove još veći nered i još veće nesuglasje. Naime, Andrej Plenković nije slučajno prvi uveo neradnu nedjelju. Ne, nije. On kao potomak onih koji u svojoj kući nisu “imali Boga” to mogu lakše izvesti. Nadalje, nije Plenković uveo neradnu nedjelju u trgovinama tako da svima bude jasno, nego je cijelu stvar zakomplicirao i uveo dodatnu zbrku jer svaka trgovina može birati 16 nedjelja kada će raditi. A trebao je jednostavno donijeti zakon, uredbu, naredbu da se tijekom udarne ljetne turističke sezone radi nedjeljom – jer Hrvatska je turistička država – a ostale nedjelje u godini ne bi se radile. Vrlo jednostavno. Šesnaest nedjelja ljetom se radi, a ostale se ne radi. Ali on to nije tako htio, nego će sada Ustavni sud nekoliko puta donositi različite odluke i time dodatno stvar usložiti. Osim poduzetnika imamo i gradonačelnike gradova i načelnike općina koji su se dosjetili da mogu na lokalnoj razini uvesti “sajamske dane” i tako, po zakonu, izigrati i Plenkovića i one trgovkinje – a uglavnom su to žene, majke – i stvar vratiti na početak. To je još jedan dokaz kako aktualni predsjednik Vlade sve što radi radi polovično i loše. Je li namjerno ili slučajno, na svakomu od nas je da to odluči.
Radna nedjelja je protiv obitelji
- I zbog ove Plenkovićeve zbrke imamo razne paradokse. Jedan od njih je da gradonačelnik Svete Nedelje kod Samobora, Dario Zurovec, protiv je zabrane rada nedjeljom. Što bi trebalo značiti da u općini Sveta Nedjelja ne žive katolici. Što je mogući sljedeći Zurovčev potez? Pa to da raspiše referendum i promijeni ime mjesta, recimo u Marx-Sonntag! Posebice je tom problemu poprilično dobro pristupio jedan od komentora na portalu Narod, Dizma, i ovako to pokušao pojasniti: »Svi koji osuđuju zabranu rada nedjeljom su “kaktiga” katolici, katolici koji su prihvatili neoliberalno ludilo koje ima samo jedno načelo: Živi da bi radio, a ne radi da bi živio! Cilj je svima znan. Rastočiti obitelj kako djeca ni nedjeljom ne mogu biti sa svojim roditeljima. Bez obzira što je ova mjera isključivo populistička i u predizborne svrhe, koaliciji HDZ se “omaklo”. Katedrale i crkve smo nedjeljom i onako zamijenili “šoping” centrima. Još nam samo fali tamo napraviti oltare i ispovjedaonice. Oprosti mi Bože na “slikovitoj paraboli”!« Komentator Marko je bio još precizniji pa je, kako bi potvrdio svoju tezu, podsjetio na Knjigu Postanka, prvu knjigu Staroga zavjeta i Petoknjižja: »Od Postanka 1:1 do Postanka 2:4 u kratkim se crtama opisuje kako je Bog stvorio Zemlju i život na njoj, pa tako i prvog muškarca i ženu. Nakon toga slijedi detaljniji izvještaj o stvaranju muškarca i žene (Postanak 2:7–25). Biblija u Postanku kaže da je Bog stvorio sav život na Zemlji u šest “dana”. Pa valjda je Nedjelja dan Gospodnji-ili?« Ovo bi moralo biti svima jasno.
Srbija je donijela tri zakona o zaštiti srpskoga jezika…
- U tijeku je javna rasprava o Nacrtu Prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, koja je ionako tek formalnost, jer će Zakon izgledati onako kako odluči vladajuća HDZ-ova garnitura uza sav mogući obzir prema Miloradu Pupovcu kao koalicijskom partneru, odnosno bojeći se i vlastite sjene. Neovisno o tomu što je Srbija je do danas donijela tri zakona o zaštiti srpskog jezika, 1991. i 1993., a prije dvije godine, 15. IX. 2021., donijela je i “Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličnog pisma” (https://www.paragraf.rs/propisi/zakon-o-cirilici-upotreba-srpskog-jezika.html). Dakle, bit će to po svoj prilici mrtvo slovo na papiru nikakve ili tek neznatne uporabne vrijednosti. A da nam je takav zakon nužan, ne treba ni govoriti, budući je u današnjih Hrvata, prije svega u suvremenoj hrvatskoj javnosti, slabo ili čak nikakvo poznavanje hrvatskoga standardnog jezika. I zato se taj i takav zakon i donosi da bi se u Hrvatskoj zakonskom prisilom potaknula i poboljšala uporaba hrvatskoga standardnog jezika u javnoj sferi, tj. u medijima, državnoj upravi, školstvu, znanosti i dr. Sama javna rasprava je prilika da se u javnosti ponešto više progovori o problematici hrvatskoga standardnog jezika i da se objasni što je to sâm jezik, kao i da se objasni razliku između razgovornoga (privatnog) i standardnoga (službenog) hrvatskog jezika te između pravogovora i pravopisa, jer ljudi uglavnom ne razumiju ništa od toga. Hrvatski fokus je oduvijek zagovarao potrebu donošenja takvoga zakona kojim bi se koliko-toliko zaštitio hrvatski jezik. I u ovom, 683. broju, možete pročitati nekoliko priloga istaknutih autora o toj temi.
Jergović je svoj svjetonazor formirao na propagandnom serijalu o JNA!
- A sada ponešto o onima koji su protiv samoga Nacrta Prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku a kamoli protiv donošenja Zakona o hrvatskom jeziku. Svi oni koji su protiv ti isti su i protiv svakoga oblika hrvatske državnosti. Nisu oni samo jugonostalgičari, ljevičari, lažni “antifašisti” ili suvremeni još opasniji globalisti, vakseri ili vegani, oni su doslovno protiv svega što hrvatski diše. Primjerice, pogledajte novinara i pisca Miljenka Jergovića koji je tijekom postojanja druge jugoslavenske “tvorovine”, kako ju je svojevremeno izvrsno nazivao hrvatski novinar i publicist Janko Bučar (Barovka, 1952. – New Delhi, 2016.), javno govorio, a kasnije i sâm javno priznao da mu je, dok je bio tinejdžer, najdraža TV emisija nedjeljom prijepodne bila RTB-ov propagandni serijal o JNA Dozvolite da se obratimo. Na tomu je Jergović i formirao svoj svjetonazor. I kada još Jergoviću dodamo mjesto rođenja, odrastanja i življenja u lažnom multi-kulti Sarajevu, od njega ništa drugo ne možemo ni očekivati. A to što je taj i takav Jergović nakon bijega iz Sarajeva u Zagrebu do 1994. glumio “ustašu” dodatno govori o njemu kao nemoralnom čovjeku, kao čovjeku koji gleda samo svoj interes. Naime, Jergović sada smatra kako taj zakon ne će proći jer ga ne će dozvoliti Andrej Plenković – što i nije daleko od istine – a da taj zakon prođe on će se ponašati onako kako mu najviše odgovora, jer njegov svjetonazor je svjetonazor bosanske raje koja je do 1992. vjerovala u Jugoslaviju. Zato i ne čudi što muslimane-Bošnjake ne od jučer nazivaju suncokretima. Jer se okreću kako sunce sija. Posebno je “zazvonila” Jergovićeva izjava da će, unatoč svemu, i dalje govoriti i pisati srpski “tačno”, a ne hrvatski “točno”, čime je samo ponovio bivšega hrvatskoga političara Ivu Sanadera koji je, u naponu svoje političke vladavine, slično Jergoviću bahato i neprimjereno rekao da on nikada ne će pisati “ne ću” odvojeno, nego zajedno “neću”. Sanader se ovom diktatorskom izjavom nije uspio dodvoriti onima koji će ga kasnije progoniti i držati u zatvoru. Za nekoga ovo može biti i naravoučènije!
Rigidni Nizozemac već šest godina pritišće Poljsku
- Europska komisija je još sredinom prosinca 2017. predložila Vijeću EU-a pokretanje postupka predviđenog člankom 7 protiv Poljske, koji u konačnici može dovesti do suspenzije prava glasa. Potpredsjednik Komisije bio je tada a i sada Nizozemac Frans Timmermans, koji je tom prilikom rekao kako Komisija već dvije godine pokušava uvjeriti Poljsku da im reforma pravosuđa ide u smjeru suprotnom od vrijednosti Europske unije. I pritom je Timmermans lukavo rekao: “Radimo ovo za Poljsku, za Poljake. Mislimo da svi građani imaju pravo na neovisno sudstvo. Snaga EU-a je jednakost prava za sve. Suci moraju djelovati neovisno od politike”. Pokretanje postupka predviđenog člankom 7 nikada do tada nije korišteno, što znači da je Europska totalitaristička i da je stvorena sa ciljem da podredi cjelokupna zakonodavstva svih članica, a prije svega onih za koje smatra da ne slijede njihovu globalističko-masonsku agendu.
Timmermans je uvijek bio na strani krupnog kapitala, a uvijek protiv istine i pravde
- Nakon toga uvoda postavlja se pitanje tko je taj Nizozemac? Tko je čovjek koji kao potpredsjednik EK-a drma Unijom već devet godina i ponaša se kao vladar s diktatorskim ovlastima? Rođen je 1961. u Maastrichtu. Osnovnu školu pohađao je u belgijskom Sint-Stevens-Woluweu i privatnu englesku školu Saint George’s School u Rimu. Dana 6. siječnja 1986. unovačen je u Kraljevsku nizozemsku vojsku kao vojnik prve klase za nizozemsku vojnu obavještajnu i sigurnosnu službu kao istražitelj ruskih ratnih zarobljenika! Dana 1. srpnja 1990. imenovan je zamjenikom tajnika nizozemskog veleposlanstva u Moskvi. Dana 1. rujna 1993. vraća se u Ministarstvo vanjskih poslova na mjesto zamjenika voditelja Ureda za europsku razvojnu suradnju. Dana 15. ožujka 1994. napustio je Ministarstvo vanjskih poslova i postao pomoćnik europskog povjerenika Hansa van den Broeka. Godine 2021. pojavio se na Timeovoj godišnjoj listi 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, dok ga je bruxelleski Politico proglasio ga jednim od 28 najutjecajnijih ljudi u Europi (u kategoriji “Doers”). Timmermans je uvijek bio na strani krupnog kapitala, a uvijek protiv istine i pravde. U svibnju 2014. osudio je nizozemskoga domoljubnog političara Geerta Wildersa s argumentom da Saudijsku Arabiju “duboko vrijeđa” njegov istiniti govor o islamistima u njegovoj državi. U isto vrijeme dok je u Poljskoj kritizirao reformu pravosuđa naslijeđenog iz vremena komunizma, u svibnju 2016. pohvalio je Reçepa Tayyipa Erdoğana i Tursku da je “ostvarila impresivan napredak na planu viznog režima”. Podržao je obvezne migrantske kvote unutar EU-a pojasnivši da su ljudi koji dolaze u EU “druga ljudska bića koja, mislim, zaslužuju potražiti utočište kada bježe od barbarizma koji im džihadisti nanose”. Nije pojasnio kakva su to oni “druga ljudska bića”. Možemo samo pretpostaviti. Nije nevažno da se je i dvaput ženio.
Veljko, Ciganin Mušan Mutevelić bio je pripadnik ustaškoga pokreta!
- Evo još malo argumenata protiv laži Veljka Kajtazija o tobožnjih 16.000 pobijenih Cigana tijekom Drugoga svjetskog rata u jasenovačkom sabirnom i radnom logoru koliko ih u to vrijeme nije niti živjelo u Hrvatskoj. Donosimo srbijanski suvremeni podatak o Ciganinu Mušanu Muteveliću, pripadniku ustaškoga pokreta, kao i mnogim drugim bosanskim Ciganima koji su prihvatili novouspostavljenu hrvatsku državu. Evo što piše portal Glas Balkana 14. siječnja 2023. godine:»Njemačka vojska 1. svibnja 1941. godine ponovo dolazi u Vlasenicu i ostaje do 21. lipnja iste godine. U gradu i srezu za to vrijeme vlada potpuni red i mir. Nevenka Mićić iz Vlasenice u svojoj izjavi od 20. ožujka 1942. godine danoj u Beogradu navodi “Srbima se za to vrijeme ništa nije dogodilo niti ih je bilo ko progonio”. Međutim, očigledno nezadovoljni ovakvim razvojem situacije Kadić Ragib, predsjednik sreske općine Vlasenica; njegov brat Suljo, zatim Bušatlić Zulfo, trgovac, kao i još neki Muslimani, krajem svibnja ili početkom lipnja pišu molbu glavnom ustaškom stanu u Zagrebu da se u Vlasenici osnuje ustaški logor. Želju im ispunjava Jure Francetić, ustaški povjerenik za BiH koji za vlaseničkog ustaškog logornika imenuje sarajevskog Ciganina, trgovca ćilimima Mušana Mutevelića, inače potpuno nepismenog. U publikaciji “Birač u NOB-u” objavljenoj 1982. godine, navedeno je da je Francetić naložio otvaranje logora u Vlasenici, što nije točno, jer se jasno vidi po izjavama svjedoka da su ovo tražili lokalni Muslimani. Mutevelić u Vlasenicu dolazi polovinom lipnja 1941. s nekoliko uniformiranih ustaša. Njegov dolazak u Vlasenicu podudara se s naporima ustaške vlade da se iz istočne Bosne, kao pograničnog područija, što prije likvidira srpsko stanovništvo. Konkretizujući ustašku politiku Mušan Mutevelić odmah po dolasku u Vlasenicu organizira ustaški logor, novači Muslimane i organizira ustaške tabore u sreskim općinama. Za zamjenika postavlja Sulju Sušića, studenta medicine iz Vlasenice, a desna ruka mu postaje Huso Brgulja, zemljoradnik iz Rašića Gaja pored Vlasenice. U ovom periodu za načelnika vlaseničkog sreza postavljen je Asim Gruhonjić (najvjerovatnije iz Sarajeva), koji u kasnijim izvještajima navodi da su vlaseničke ustaše novačene uglavnom od bivših robijaša i ubojica« (https://glasbalkana.info/formiranje-genocidne-ustaske-vlasti-u-srezu-vlasenica-centar-za-istinu-i-pravdu-48568, Glas Balkana, Beograd, јан 14, 2023,)
Pfizerovo cjepivo – uporabljeno 2020. – patentirano je 2000. godine!
- Dr. David E. Martin, predsjednik M-CAM-a, najveće nematerijalne osiguravajuće kuće na svijetu, otkriva da je cjepivo Pfizera (točnije šiljak – spike) patentirano u 2000. godini, dakle nema nikakvih navodnih novih cjepiva, pronađenih u 2020. godini. Ovo je nešto što će konačno uzdrmati priču o ‘cjepivu’ a moguće i cijelu farmaceutsku industriju, bez obzira koliko se ona osjećala jakom i nedodirljivom. Prema svjedočenju dr. Davida E. Martina, prijava za prvo cjepivo za korona virus, posebno za šiljak protein, odnosno ono isto što smo navodno izumili, je predana 28. 1. 2000. dakle prije 23 i pol godine (https://croativ.net/video-je-li-ovo-krah-price-o-corona-virusu-osiguravajuca-kuca-otkriva-je-da-patent-za-cjepivo-prijavljen-2001-godine-23277/).
Godine 1991. Tivat je bio hrvatski gradić u hrvatskoj Boki
- Još o hrvatskom školskom brodu jedrenjaku koji je 1990. bio na remontu u tada čistom hrvatskom Tivtu u Boki Kotorskoj koju je Beograd 1946. oteo Hrvatskoj i predao Crnoj Gori. U vrijeme komunističke Jugoslavije Crna Gora je u saveznom vojnom proračunu sudjelovala s prosječno 1,9 posto, a Hrvatska je uplaćivala 26,8 posto novca, a nakon srpskocrnogorske agresije na Hrvatsku 1991. godine Crna Gora se domogla 89 posto brodovlja. I takvo stanje je ostalo sve do danas!
Do 1991. u kioscima Duhana radile su žene oficira JNA, u Dubrovniku poneke i danas
- »Ženska osoba koja je objavila na svom Facebook profilu ovu fotografiju s tekstom: “Rastu neki novi Srbi, kao ljuta guja, skupo će vas koštati Bljesak i Oluja” djelatnica je Tiska u Dubrovniku?!«, piše portal Dubrovnik insider (https://dubrovnikinsider.hr/djelatnica-tiska-u-dubrovniku-rastu-neki-novi-srbi-kao-ljuta-guja-skupo-ce-vas-kostati-bljesak-i-oluja/). A na nekim drugima je da to istraže.
