Moderna, Matoš i naša vremena

Kroz književnu djelatnost A. G. Matoša zrcali se duhovna klima postupnog rasula kršćanskih vrijednosti i monarhizma, kao iskaza katoličke državničke hijerarhije

 

Odnos Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. VI. 1873. – Zagreb. 17. III. 1914.) prema katoličkoj vjeri bio je ambivalentan, ili konkretnije rečeno, bio jer nedosljedan. Kada sam u svojoj monografiji o duhovnim aspektima u književnosti AGM[1] na jednom mjestu konstatirao da je “Matoš bio vjerni katolik“[2] pri tome nisam mislio na kontinuitet svetosti njegova života, jer te svetosti kod grješnog i liberalnog Matoša nema, nego sam time želio reći da se u svojim lutanjima, odmetništvima i duhovnim promišljanjima Matoš neprekidno vraćao katoličkoj vjeri u kojoj je i umro ispovjeđen. Po svojim vjerskim uvjerenjima Matoš je bio “moderan“, bio je modernist, a taj liberalni način vjerskog razmišljanja od pravovjernih katoličkih papa bijaše više puta osuđivan.[3] Ali, takva je bila epoha u kojoj je Matoš živio: biskup Strossmayer zastupao je liberalne stavove ujedinjenja katoličke i pravoslavne Crkve, bez poziva na odricanja od hereza, iz čega i nasta njegovo jugoslavensko panslavenstvo, u suprotnosti sa tradicionalnim idejama Katoličke Crkve po kojima u istoj državi mogu živjeti samo katolici i država mora biti isključivo crkvena i katolička. Taj vjerski liberalizam, koji se u Hrvatskoj porodio iz Napoleonovih masonskih ilirskih loža, a koji je politički prvi zastupao Ljudevit Gaj, pa nakon toga i Strossmayer, prelio se i na samog Matoša, te je ta njegova liberalna ljubav prema “braći Srbima“ nastala upravo iz Matoševa strossmayerizma. O duhovnom razvoju Matoša mnogo saznajemo iz Matoševih biografskih crtica u autobiografskom članku “Župnik Pinterović“.

Članak pripovijeda: “Ovih dana pročitam sasvim slučajno u novinama da je u Varaždinu umro Ante Pinterović, župnik u Brezovici i dekan. Kako se nisam s njime dopisivao, iznenadila me ta smrt kao elementarna nesreća, to više što ne mogoh stići ni na pogreb.

Zvao sam ga ujakom mada mi bijaše daljnjim rođakom. Od svih ljudi najviše me zadužio, jer me najviše naučio ljubiti ovu zemlju i ovaj naš narod. (……) Ujak Ante bijaše običan seoski župnik, mada ga je njegov pokrovitelj Strossmayer htio upotrijebiti za više zadatke, naročito za nastavnika bogoslovskog. Jedared ga je slao u Švicarsku u posebnoj misiji, i on se na tom nezaboravnom putu još više utvrdio u misli katoličkog liberalizma, kao đak Strossmayera. (…)“[4] A, o liberalnom katoličanstvu papa Pio IX (1792.-1878.), koji je živio i djelovao u doba Strossmayera, izrekao je slijedeće riječi: “S neprijateljem kakav je liberalizam, kršćanin katolik ne može sklopiti saveza. To bi bilo isto, kao kad bismo samima sebi neprijateljskim mačem probili grudi… Baš zato ne toliko liberalizam, koliko “liberalni katolicizam” u naše je doba najpogubniji neprijatelj pravoga kršćanstva.“ Papa Pio IX. označio je “liberalni katolicizam” najpogubnijom kugom… “…U pobijanju ove kuge, dakle, sastoji se naša poglavita zadaća….”[5] Strossmayer, inače protivnik ovog pape na Prvom vatikanskom koncilu, kao i  njegovi sljedbenici morali su to znati. Dalje piše Matoš: “Pod starost je A. Pinterović postao kao i mnogi starci dosta konzervativan. Smrt je najveći natražnjak.…“[6]  “Od svoje osme do dvadesete godine bijah u Brezovici gotovo svakog praznika i svih ferija …“[7] 

Kroz ovih nekoliko rečenica dobivamo jasan uvid u početni i temeljnu duhovnu formaciju mladog Matoša. Po “ujaku“ svećeniku Pinteroviću postade Matoš najprije liberalni katolik.

U članku “U sjeni velikog imena“ in memoriam Silvija Strahimira Kranjčevića (1865.-1908.) Matoš opisuje Kranjčevićevo “prometejstvo i borbu sa fatumom“ i tada još godine 1908. izriče slijedeću znamenitu ciničnu rečenicu, koja opisuje duh njegova vremena, koje se nalazi na samom rubu ateizma: “U ostalom, danas javno diskutiraju o Bogu samo gimnazijalci i radnici: ukratko, ljudi poluinteligentni i bez dovoljne pristojnosti (…) Svi smo mi Hrvati bili usrećeni samo negativnim darovima europske kulture, svi mi bijasmo žrtve kriza intelektualnih, moralnih i političkih, svi mi platismo harač socijalizmu, militarizmu i veneričnim bolestima, pa nalazimo u Kranjčeviću najtipskijeg pjesnika suvremene naše inteligencije (i poluinteligencije).“[8] Pa tako, kao posljedica tih negativnih darova europskog vjerskog liberalizma i tog Strossmayerovog liberalnog katoličanstva, u kojem padaju ograničenja vjerski i moralno dopuštenog i nedopuštenog, posta za duže vrijeme i Matoš jugoslavenski srboljub. Nije nikakvo čudo što je odmah pri služenju vojske u Hrvatskom Domobranstvu KuK Monarhije, kao mladi avanturist, poželio pobjeći i pobjegao je u Srbiju, koju je unaprijed idealizirao, što je bila očita posljedica strossmayerizma. Tu su početci njegovih zabluda, od kojih se otrijeznio pri terenskom upoznavanju sa srpstvom i pri živom interesu za pravašku ideologiju Ante Starčevića. Sve je to bio modernizam, koji tolerira i spaja nespojive suprotnosti, a isto tako i Moderna kao umjetnički stil s prijelaza XIX na XX stoljeće. Ili kako kaže sam Matoš, u svom spisu “Uspomene“: “Subjektivnost je literarni realizam…“[9] A, subjektivnost je umjetnički romantizam i subjektivnost je, u Moderni, vjerski i politički sinkretizam, koji kaže da su sve religije dobre, da su svi narodi dobri, da je sve moguće i prihvatljivo. To je, dakle, bila ta liberalna Moderna s prijelaza stoljeća. Liberalizam je, dakle, stanje u kojem su granice između kršćanstva i poganstva, između pravovjerja i heretizma, između morala i nemorala u cijelosti srušene. Nema ih. A to kao finalnu kulminaciju osjećamo na kraju XX i na početku XXI stoljeća. Liberalizam je nova politička teologija Modernizma, s početka prijelaza stoljeća, rekao bi danas španjolski filozof povijesti Donoso Cortes.[10]

        Epoha Moderne kulturu doživljava više kao sinkretistički spoj raznih formalnih utjecaja, a ne kao kulturnu duhovnu sintezu koju potiče i prožima duh jedne teološke ideje, jedne religije, pa duh takvog razmišljanja i djeluje na stvaralaštvo epohe. Engleska Viktorijanska era XIX stoljeća preko Darwina i darwinizma lansirala je pojam rase i rasnog utjecaja, pa tu ideju nalazimo kako kod brojnih autora tog razdoblja tako i kod Matoša.

Jer i Matoš u članku “Narodna kultura“ veli da, “Moderna kultura ne može više imati toga nacionalnog jedinstva i originalnosti kao klasične kulture, napose kultura grčka, ili stara indijska. Engleski narod, geografski najizoliraniji, primio je poput svih europskih naroda mnogo više kulturnih pobuda iz tuđine no iz Engleske. Već samo kršćanstvo, temelj cijele europske nacionalističke kulture, nije produkt ni jedne europske rase, pa je primljeno i prema psihičkim potrebama udešeno kao proizvod semitske, a ne arijske duše. (…) Ma koliko se to činilo paradoksalno, danas se može mirne duše reći da su nacionalne kulture po svom postanku i izvoru tuđinskog utjecaja…“[11]

Moram istaći da je i staru grčku i staru indijsku kulturu lokalno ujedinjavala zajednička teološka, ili filozofska ideja. Isto tako je bilo sa katoličkom Europom, koja se temeljito razlikuje od poganske Grčke, ili Indije. Matoševa rečenica da “Već samo kršćanstvo, temelj cijele europske nacionalističke kulture, nije produkt ni jedne europske rase, pa je primljeno i prema psihičkim potrebama udešeno kao proizvod semitske, a ne arijske duše,“ ne polazi od kršćanske teološke koncepcije da je jedan te isti Božji Duh čimbenik razvoja kulture iz jedne teološke ideje, koja nema veze ni sa semitskom ni sa arijskom rasom, nego ima veze i temelja u odnosu tih naroda prema samom Bogu, koji oblikuje religijski kult i iz jedinstvenog duha i ideja kulta oblikuje svaku kulturu, te tako razvija kreativne sposobnosti koliko semitske toliko i arijske rase, kao i svih rasa koje prihvaćaju ideju spasenja po Kristu. Moderna, kao sinkretistička ideologija umjetnosti, živi i danas kao spoj različitih svjetovnih i religijskih utjecaja, Afrike, Azije, Europe itd., bez svijesti o različitim duhovnim kulturnim i religijskim izvorima tih utjecaja. Današnja tzv. moderna vremena i Matoševo vrijeme ujedinjuje duh svjetovnosti, ili poganstva, koji je napustio jasne kršćanske izvore duhovnosti i umjetnosti. Matoševo vrijeme bilo je početak jednog duhovnog kaosa u kojem je još bilo zdravih osjećaja i zdrave umjetničke ljepote, dok je naše “moderno vrijeme“ raspad sustava svih moralnih i umjetničkih vrijednosti, do kojih je Matoš još i te kako držao. Ili kako kaže sam Matoš: “Modernost je zajednica u načinu mišljenja i življenja elitnih europskih klasa, ali ta zajednica nije u moderno doba znala naći jedinstvo stila kao u doba Perikla, Augusta, prvih katedrala, renesanse i hegemonije francuskih modernizama od Louisa XIV do Empirea. Naš modernizam je doduše bogat i zanimljiv, ali nije lijep, stiliziran i originalan, odviše je kontradiktoran i induvidualističan, ispoljavajući se u najkontradiktornijim načelima. Pitate me što je danas moderno, a ja vas pitam što danas nije moderno. Inopes nos copia fecit…(modernizam/ nas je osiromašio)“ “(…) “Nikada se kao danas, u individualističko doba, ne osjećaše oskudica pravih, jakih pojedinaca, personaliteta i tipova kao muzičar, graditelj, mehaničar, i slikara da Vinci(ja) ne može pored svega širenja prosvjete izbaciti naše doba, kada O’Connel prvi proglasi riječ “talentiran“. Ma što se reklo, moderni vijek nije dao prvoklasnih sila kao Sofokle, Dante, Shakespeare, Kant i Moliere i jedini Beethoven im je možda dorastao…“[12] Zaključak, koji se i Matošu nameće, je da tzv. “moderno, ili modernističko doba“ ne vodi jedan duh, jedna ideja, ne vodi ga Božji duh!

Pravaško i nacionalističko određenje A. G. Matoša

        Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) slojevit je u mnogo pravaca, jer on nam ne prenosi samo umjetničke dojmove i visoko stilizirane priče i pjesme, nego je i svjedok povijesti, koji kroz svoje svjedočenje ne dopušta da nam suvremeni krivotvoritelji nedavne hrvatske povijesti uspješno podmeću lažnu sliku te suvremene povijesti, koliko god se oni trudili. U završnici svog umjetničkog i političkog života, nakon prethodnog velikog bratstva i velike ljubavi sa Srbima, nakon što je mnogo vrludao, on nam npr. u prikazu lika i djela Đure Stjepana Deželića (1838.-1907.)[13] govori kroz Deželićev lik godine 1907. i otkriva prave odnose koji su između Hrvata i Srba vladali u oči Prvog svjetskog rata. A, ti odnosi prikazivali su nam kontinuitet srbijanske propagandne i svakovrsne agresije. Tako kod Matoša jasno čitamo:

        “I Deželić je mnoge povrede našeg obraza narodnog tek konstatirao. (Istaknuo EČ) Vrlo akademsko revoltiranje. Nije ulazio u metež borbe. Oportunist. Bijaše od onih koji s nama simpatiziraju. (……) Time se nikako ne umanjuju teorijske zasluge Deželića političara. Zasluga je i konstatiranje zla i opasnosti, naročito kad (se ono) ne opaža. Ako Deželić bolesti nije liječio, među prvima ju je konstatirao. Među doktrinarnima pravaštva je od najviđenijih, i njegova su djela za našu političku literaturu važna kao Kukuljević, Starčević i Kvaternik.  Taj unionista obzoraškog oportunizma bijaše dušom čisti starčevićanac, i njegove historijske i državnopravne studije kao Mlada Vlaška u Hrvatskoj, Lažne srpske zemlje, Uskoci i žumberački Vlasi, Grudobran Hrvatske i Propagandni služnici na djelu (podvukao EČ) imaju važnost kao i Starčevićeva rasprava, Kvaternikovo Istočno pitanje i Hervati, te Pavlnovićeva Misao hrvatska i misao srpska i Hrvatski razgovori. Od svih tih pravaških Deželićevih monografija najvažnija je Hrvatska narodnost, ili duša hrvatskog naroda (1879.), objelodanjena nakon protesta hrvatske omladine (1877.), kao ustuk proti Majakovljevim “naučnim“ tvrdnjama kojim je (1876.) sveo hrvatsku narodnost na stupanj srpskog plemena od 600.000-700.000 čakavaca i kajkavaca. (Podvukao i istaknuo italicom i podebljano EČ)

        Od svih narodnih novijih naših nesreća i rana srpstvo bijaše najljuća. U samoj Banovini je ta importirana misao držala proti hrvatskom ustavu do pol milijuna pravoslavnih urođenika, a da ne spominjem Herceg-Bosne, gdje je propaganda posrbila cijeli ortodoksni živalj, zahvativši već i u demoralizirane muslimanske redove, dok je u Dalmaciji predobila duhove kao Medo Pucić, Bogišić, Budmani i onaj Matija Ban, koji još krajem sedamdesetih godina proglasuje (u Obzoru) hrvatskom do Vrbasa onu istu Bosnu, koju lane (1906.) hrvatski zastupnik Supilo proglasuje u cjelini srpskom. Ljubiša, koji se zakle na naše državno pravo, tražeći sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, pretvara se u ljuta Srbina. U Dalmaciji političko srpstvo, narodnost srpska datira tek od 1880.: narod star 27 godina.“[14]

        Tako zvana narodnost srpska u Hrvatskoj omogućena je temeljem izdaje izroda hrvatske krvi i jezika, koje navodi Matoš. Iz ovih par redaka neposredno uviđamo da nam u zadnjoj fazi svoga života, koji će završiti šest godina kasnije, Matoš jasno poručuje da srpske nacionalnosti u Hrvatskoj nema, da je to izmišljena konstrukcija, kategorija na koju su njegovi suvremenici iz nejasnih razloga prihvatili kao novu nacionalnost na svome tlu, koja je izvorno bila jedna nacionalnost hrvatska. U prethodnom razdoblju svoga života pristajao je na takvu podjelu, a pravaštvo ga dovodi do povijesne jasnoće. Jer, nisu Srbi nikakav doseljeni element: stare listine kažu da su doseljeni element pravoslavni Vlasi, a ove srpska propaganda pretvara u – Srbe, zajedno s etničkim Hrvatima pravoslavne vjere, što je u novije vrijeme rasvijetlio i Mario Filipi u knjizi „Nikola Tesla ispod paučine“, navevši i neke autentične dokumente. Antun Gustav Matoš iz nedavne povijesti upozorava nas i viče da se osvijestimo, jer smo žrtve zlonamjerne kolonijalne propagande, koja nepostojeće Srbe u Kraljevini Hrvatskoj pretvara u razlog za teritorijalna osvajanja i materijalnu krađu kulturne povijesti i nacionalnog identiteta. Ili kako u svome otvorenom pismu 1877. navodi hrvatski pravoslavni episkop gornjokarlovački Teofan Živković (1874. – 1890.): “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema… ni osobite srbske vjere“![15] Problem Matoševa vremena ostao je moderan problem.

Matoš nastavlja: “…K nama se strano ime ušuljalo pomoću nehrvatskih struja slovinstva, zemljaštva, ilirstva, jugoslavenstva, “materinstva“, pa dok naši prenaivni Našinci bijahu sve, pa i Vilovskovi Srbati u ime srpstva, Srbi ostadoše samo ovejani Srbi, govorahu samo srpski (ne srpskohrvatski), tvrđahu da im ukradosmo jezik i govorahu: – Ako sam rođen u staji, nisam vo. Ako sam iz Hrvatske, nisam Hrvat. – Kod nas bijaše sve na uhar njihovoj propagandi. Imajući za leđima privlačivost slobodnih svojih država, igrahu revolucionare, oslobodioce prama našoj sužanjskoj silom-austrijanštini. Dok se morasmo i moramo se boriti sa Talijanom, Mađarom i Nijemcem, dok nismo više gazde ni svojoj kesi, Srbi imaju dvije organizirane države, dvije vojske, dvije državne blagajne, pa ogromni srbofilski upliv Rusije, srpske radikalske saveznice, zaštitnice pravoslavlja i saveznice zajmovima bogate Francuske. Srpstvo, dakle, pomaže dvojni savez s iredentističkom Italijom, dvije slobodne balkanske države sa svojim upućenim diplomacijama, i dok Austro-Ugarska upotrebljavaše srpstvo proti hrvatskoj ideji, to isto srpstvo nazivaše i naziva borbu s nama borbom proti duhu Rima i bečke kamarile.

         Srpstvo, dakle, pomaže u Europi sve što je antiaustrijsko, a u Austro-Ugarskoj sve što je antihrvatsko. Dok tu propagandu pomaže sve, nas ne pomaže nitko, pa ni naš jezik, pa tako ta narodna borba nije borba – kao u ostalom svijetu – dvaju jezika, već konflikt dvaju kultura, tradicija, historija, politika, ideja.…“[16] Utjecaj srpstva u Austriji bijaše toliko jak da je Austrija hrvatski jezik priznala kao samostalni jezik tek u veljači, 2024. g.

        Kao što vidimo Srbi i danas uživaju podršku sa svih strana: i od Rusa, i od Bruxellesa i od Sjedinjenih Država. Dobivaju od Europske Unije milijarde bespovratnih sredstava, a Hrvatska sve na kapaljku. I kada šuruju s Rusijom, u njih se ulaže dok se iz Hrvata izvlači novac, stanovništvo – sve. Svi ulažu u njih, pa makar se te sile i zaratile između sebe. Hrvati uporno politički ostaju sami. I ostat će sami, osim ako se u vjeri ne okrenu formuli Bog i Hrvati, ali na razini katoličkog pravovjerja: u svojoj knjizi “Povijest hrvatskih neprijatelja“ objasnio sam razloge takvog stanja i navijestio sam da će Hrvatska biti ta koju će posrbljivati, kolonizirati, osuđivati i rastvarati, kao i u prethodna vremena, jer su Hrvati bili “Predziđe kršćanstva“ i kao takvi su bili bedem stare katoličke Europe koje više nema, koja je i sama na umoru, a pri tome su prvi na udaru – Hrvati. U međuvremenu stanje je postalo i mnogo gore.

        U tom smislu Matoš potvrđuje moje riječi: “…Da bi, dakle, srpstvo uništilo jedinu zapreku svom prodiranju u Hrvatsku, trebalo je oslabiti samo naše ime, dakle, naše pravo na posebni i samostalni politički i kulturni razvitak. Taj posao ne bijaše mučan u Herceg-Bosni, blizu beogradskih i cetinskih utjecaja, gdje polumjesec pomagaše sve do srpskih ustanaka neopasno pravoslavlje i proganjaše opasno, katoličko i europsko hrvatstvo. Ali, kada se srpstvo kao posebna narodnost javi u Trojedinici, kada različitošću vjere htjede u narodu stvoriti drugu narodnost, kada nam u rođenoj kući ustane protivnik, pomagač svih naših neprijatelja, kada Vuk proglasi na temelju istog jezika Srbe sve i svuda pa i kada su Hrvati, kada usred tamnih mešetarenja bar. Živkovića pjevaše protopop Begović:

Nebo je plave srpske boje,

A u njem stanuje srpski Bog,

Oko njeg anđeli srpski stoje

I služe Srbina Boga svog!

kada sa propašću suvereniteta imena zaprijeti propast nezavisne hrvatske misli, diže se pravaška ideja sa nepobitnim dokazima proti raznim Majkovima i Šafaržicima: da su Hrvati došli u Hrvatsku prije Srba, da Bosna bijaše hrvatska zemlja više nego srpska, da ni naši ni ugarski stari zakoni ne poznaju Srba, da je srpska državna samostalnost prestajala često, hrvatska NIKADA, da pod imenom srpskim nije kod nas izdana nijedna povelja, da je apsurdno da ime odjared u jednom jedinstvenom narodu uskrsne novo narodno ime, koje tu još prije pedeset godina ne postojaše. “Po kojem Ovidijevom stihu može bugarski ili trački uskok postati u Hrvatskoj Srbinom?“ – pita se naš senator i nastavlja: “Zaista nov je to pojav na zemaljskoj kugli da je Arbanas, Bugarin, Grk i Vlah Srbinom onda kada je na hrvatskoj zemlji i kad je primio za svoj materinski jezik hrvatski.“ (Deželić) Kojom logikom negira hrvatsku državnu misao narod, koji od pada Smedereva pa do kneza Miloša Obrenovića, dakle, pola milenija, – nema povijesti?  U Crnoj Gori je ime srpsko odomaćio tek vladika Petar (Njegoš), dok ni pokojni Jukić po vlastitom priznanju ne ču u Bosni srpskog imena. Čitajte kritičnog Ruvarca,[17] pa da se uvjerite koliko Pante Srećkovići i drugi srpski historici lagahu i polagivahu u korist srpske propagande. Uostalom, napredak srpstva u Samom Zagrebu je vidljiv dokaz kolikom se lakoćom širi tuđe ime u zemlji, gdje je iskreno hrvatstvo i dalje zločinom. (Sve podebljao i podvukao EČ).

        (……) Kao historičar je Deželić više popularizator nego pronalazač (…) pa je vrjedniji po onome što je iz hrvatske povijesti zaključivao, no po onome što je tu nalazio…“

Mi danas govorimo o “srpskom narodu u Hrvatskoj“, a to se događa zato jer nam je iz povijesnog sjećanja, a u svrhu političkih manipulacija nad Hrvatskom i Hrvatima, dakle, u cijelosti izbrisano sjećanje da u Hrvatskoj nikada u povijesti Srba nije bilo i da su s Turcima u naše krajeve s pravoslavljem doselili Vlasi, Morlaci, a ne Srbi i da je pravoslavlje, prodrijevši u ove krajeve preko Vlaha radi turskih ratova, od Bosne na dalje na bizantinsku grkoistočnu vjeru prevelo Hrvate, koje su Turci zatekli na osvojenim područjima.

        I u Matoševo vrijeme kao i danas iskreno hrvatstvo je ostalo zločinom: progonjeni su nakon rata bili hrvatski vojnici, a ne četnici! Četništvu je sve oprošteno, hrvatstvu se ništa ne oprašta, srpska propaganda nastavlja se istim intenzitetom kako prije Matoša, za Matoša tako i nakon Matoša. Obrana znanstvenih istina o hrvatskoj povijesti ne vrši se u svijetu preko diplomatskih predstavništava, koja ne haju, nego preko privatnih intervencija hrvatskih znanstvenika, koji o svom trošku nabavljaju originale dokumenata i objavljuju ih npr. na YT kanalu “Kroatocentrik“, “Dalmatinska povijest“,[18] zauzimajući poziciju koju je nekoć branio Matoš. Tamo neki velikosrpski delegat Pupovac, kojem za oslobodilačkog rata Hrvata, dva brata služahu u pobunjeničkim postrojbama, a kažu da je jedan i danas čelni podoficir srbijanske vojske,[19] Hrvatima određuje saborsku politiku, putuje na savjetovanja u velikosrpski Beograd rehabilitiranog đenerala Draže Mihailovića i odlučuje o tome hoće li pozdrav “Za Dom Spremni“ iz našeg oslobodilačkog rata biti krivično djelo, te u Hrvatskoj gradi srpske “kulturne“ centre bez kulture, da bi se tako i na dalje širila velikosrpska propaganda i propagiralo nepostojeće srpstvo Dubrovnika i zahtijevalo specijalna prava i privilegije, koje pod novim apartheidom hrvatski urođenici ne posjeduju. I kao kruna svemu Hrvati napuštaju Domovinu kojoj je komunistička vlast uništila poljoprivredu i cijelu proizvodnu ekonomiju, uslijed toga ni rađanja Hrvata više nema, ali nam zato dolaze nekršteni useljenici iz britanskih kolonija, islamisti iz Sirije i mnogi drugi: a, Hrvati iz Latinske Amerike ne mogu smjesta dobiti ni državljanstvo ni posao, čak ni kada dokažu svoje podrijetlo. Kolonijalizam koji rastvara Hrvatsku, a koji je u svoje doba opisao Matoš, vratio nam se u najstrašnijem obliku i zabija nam posljednji čavao u ljes.

        Patologija hrvatske autodestrukcije i nehaja za vlastitu Domovinu zadržala je baš takve političke odnose, kakve je opisao Antun Gustav Matoš i izrekao ih na više načina, pa je ostala čuvena i trajno nepromijenjena njegova konstatacija da su  „Hrvati jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno.…“.[20] A, kao kruna svega ostala nam je Matoševa pjesma pod naslovom “1909.“ kojom je opisao ne samo mučenje Hrvatske u Austro-Ugarskoj, (u kojoj je živio) nego proročki i mučenje Hrvatske, nakon svoje prerane smrti, u svim Jugoslavijama i od Bleiburga do današnjeg dana, a čuvena pjesma, čiji se sadržaj nikad promijenio nije – glasi:

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Simptomatično je da je u prvoj polovici XX stoljeća to bio Kristov katolički narod, u drugoj polovici, taj nekada Kristov narod odjednom je imao oko 600.000 do 700.000 članova sotonističke partije komunista i tu, u toj duhovnoj izdaji vjere, koja se dogodila još za Matoševa života, trebalo bi tražiti korijen sadašnje fizičke propasti, koju je u svom biću osjetio i najavio nam Heroj Hrvatske, neproglašeni Akademik i neproglašeni dr. književnosti –  A. G. Matoš.

Sažetak

        Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće donio je ne samo simptome raspadanja katoličkog društva, kršćanskog poretka nego i mnogo više od toga: to jest bio prvi visoki vrhunac raspada europske civilizacije, a kroz književnu djelatnost A. G. Matoša zrcali se duhovna klima postupnog rasula kršćanskih vrijednosti i monarhizma, kao iskaza katoličke državničke hijerarhije. U Matoševu djelu nalazimo sva europska i hrvatska idejna previranja na koje se osvrće: Voli Antu Starčevića, i ima i određenih kritičkih primjedaba o njemu. Istovremeno želi biti dobar katolik, a onda vidimo kroz priče da mu vjernost prema vjeri jenjava. Voli i Strossmayera, pa po njemu i Srbe – ali ne bi on baš jugoslavenstvo, koje potire hrvatstvo. Prvo ljubi Srbe, a onda kaže da ljubav prestaje kada ih se dobro upozna. Matoševa polemičnost ponekad jest radi istine, a ponekad služi naprosto provociranjima napadnutog, da se upozna i druga strana karaktera. U svojoj ljubavi prema Hrvatskoj Matoš je iskreni domoljub, ali njegovo modernističko katoličanstvo mu često zamućuje moralne kriterije: sam piše o tome kako Srba u Slavoniji ima tek nakon umjetne propagandne podjele po vjeri od oko 1840., a u Dalmaciji (u kojoj ih isto nikad nije bilo) tek od oko 1880., ali to mu prethodno ne smeta da ih u Hrvatskoj ne ospori kao nacionalnost, često ljubeći “jedan narod“, koji od sada nije uvijek narod hrvatski. Strossmayerovo panslavenstvo dovodi ga u određene zablude koje izražava i u svojim književnim djelima, a Starčevićevo hrvatstvo mu izoštrava pogled. Kao europski putnik Matoš dobiva na poznanstvima s velikim umjetnicima i na razvoju književnog stila, koji nam donosi u Hrvatsku, Domovinu prepunu tadašnjih osrednjih književnika i raznih mediokriteta: proklinje dan kada se rodi Hrvatom (jer u Hrvatskoj geniji ne opstaju ili teško žive), ali plače nad Hrvatskom koju ljubi. Antun Gustav Matoš kroz sve te proturječnosti i raznolikosti daje nam sliku u kojoj živimo i danas. Jer – ništa se na bolje promijenilo nije.

Bilješke:

[1] Čić, E., “Religijsko-filozofski aspekti u književnosti AGM“, Zagreb 2006.

[2] Isto, str. 22-23  O stanju duha u Hrvatskoj kaže: “…Naš  modernizam  je  promijenio  gledište  naše  starije etičke  estetike,  sputane  religijom,  raširivši  joj  horizont i  pruživši  umjetničkom  stvaranju  više  slobode.  Dok  je cijela naša starija književnost katolička i etička, hrvatski modernizam je u svom jezgru estetičan i antiklerikalan, i to mu je glavno obilježje. …“

[3] Početak označava enciklika Providentissimus Deus pape Lava XIII 1893., a kraj obilježava izbijanje Prvoga svjetskog rata i smrt pape Pija X. godine 1914. Nove, vrlo različite i mnogolike idejne hereze u društvu, Crkvi i teologiji koja su tih godina dosegle svoj vrhunac, nazvana su u enciklici Pascendi (1907.) pojmom “modernizam“. Taj papinski dokument uslijedio je iste godine nakon dekreta tadašnjeg Sv. oficija “Lamentabili“ u kojemu je osuđeno 65 modernističkih tvrdnja, djelomice iz spisâ određenih teologa (Alfred Loisy, Georg Tyrrel), ili naprosto iz duha onoga vremena.

[4] AGM, “Vidici i putovi“, “Naši ljudi i krajevi“, Knjižnica hrvatskih velikana, “Sabrana djela Antuna Gustava Matoša“, Tiskara AGM, Samobor 2003., knjiga IV, str. 235

[5] Murus inexpugnabilis, web stranica,  članak “Naše geslo” – u tjedniku Katolik, 28. veljače 1932., br. 9.

Murus inexpugnabilis : Papa Pio IX. označio je “liberalni katolicizam” najpogubnijom kugom

[6] isto, str. 236.

[7] isto, str. 237.

[8] AGM, “Vidici i putovi“, “Naši ljudi i krajevi“, Knjižnica hrvatskih velikana, “Sabrana djela Antuna Gustava Matoša“, Tiskara AGM, Samobor 2003., knjiga IV, “U sjeni velikog imena“ str. 256-257

[9] isto, “Uspomene“, str. 261.

[10] Cortes, Juan Donoso, “Der Staat Gottes“, Badenia in Karlsruhe, 1933., Osmo poglavlje, Knjiga druga, “Der Liberalismus angesichts dieser Probleme“, str. 185-200

[11] AGM, “Vidici i putovi“, “Naši ljudi i krajevi“, Knjižnica hrvatskih velikana, “Sabrana djela Antuna Gustava Matoša“, Tiskara AGM, Samobor 2003., knjiga IV, “Narodna kultura“, str 267-268

[12]  AGM, “Vidici i putovi“, “Naši ljudi i krajevi“, Knjižnica hrvatskih velikana, “Sabrana djela Antuna Gustava Matoša“, Tiskara AGM, Samobor 2003., knjiga IV, “O modernosti“, str. 274-275

[13] AGM, “Vidici i putovi“, “Naši ljudi i krajevi“, Knjižnica hrvatskih velikana, “Sabrana djela Antuna Gustava Matoša“, Tiskara AGM, Samobor 2003., knjiga IV, “Đuro Stj. Deželić“ str. 239-247

[14] AGM, “Vidici i putovi“, “Naši ljudi i krajevi“, Knjižnica hrvatskih velikana, “Sabrana djela Antuna Gustava Matoša“, Tiskara AGM, Samobor 2003., knjiga IV, “Đuro Stj. Deželić“ str. 241

[15] „SRPSKE NARODNOSTI POLITIČKE OVDJE U HRVATSKOJ NEMA, NI OSOBITE SRPSKE VJERE“ – EPISKOP GORNJOKARLOVAČKI TEOFAN ŽIVKOVIĆ Hrvatski episkop gornjokarlovački Teofan Živković (1874. – 1890.), u svome otvorenom pismu 1877. navodi: “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema… ni osobite srbske vjere; dakle ovdašnjim grčko-istočnjacima osobitog imena kakvog ni po jednoj ni po drugoj nema. Naime, po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u zborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-istočna mjestna crkvena općina”, a one u Karlovcu pod nadzorom konsistorija plaškog i kr. Zemaljske vlade u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: ‘srbske pravoslavne mjestne općine u Karlovcu’”. Teofan Živković Izvor (Za tekst i fotografiju): http://hpc-manastir-gomirje.blogspot.com/ – Hrvatska Pravoslavna Crkva – Manastir Gomirje

[16] AGM, “Vidici i putovi“, “Naši ljudi i krajevi“, Knjižnica hrvatskih velikana, “Sabrana djela Antuna Gustava Matoša“, Tiskara AGM, Samobor 2003., knjiga IV, “Đuro Stj. Deželić“ str. 241, isto

[17] Ilarion (Jovan) Ruvarac (Srijemska Mitrovica, 1.rujna, 1832.- manastir Gregeteg, 8, kolovoza, 1905.) “Studirao pravo i povijest u Beču (1852–56) te bogosloviju u Srijemskim Karlovcima (1856–59). Zaredio se 1861. Bio je profesor i rektor Bogoslovije u Srijemskim Karlovcima, a od 1882. arhimandrit fruškogorskoga manastira Grgeteg. Svojim je mnogobrojnim monografijama obavljao pionirski posao kritičkoga povijesnog istraživanja suzbijajući neznanstvene postupke u proučavanju srpske povijesti.“ Hrvatska enciklopedija

[18] Yuo Tube kanal “Kroatocentrik“ i “Dalmatinska povijest“ izlistali su bezbrojne povijesne dokumente, koji osporavaju sve pojedinačne srpske povijesne laži i time su dali jak doprinos obrani nacionalnog identiteta. https://www.youtube.com/channel/UC9gCPwIOHiC3sPbkodqKi2A/videos 

[19] Orkan objavio, Maxportal: “Ovo je brat Milorada Pupovca, glavni je podoficir u Vojsci Srbije“ https://www.maxportal.hr/vijesti/orkan-objavio-ovo-je-brat-milorada-pupovca-glavni-je-podoficir-u-vojsci-srbije/ , 3. KOLOVOZA, 2022.

[20] “… No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo“

Akademik Emil Čić