Nikada nisam otišao na sastanke nacističke stranke na koje hrvatski časnici i dužnosnici katkad bijahu pozvani. Jednako sam odbijao civilne počasti koje mi je nudila njemačka vlada
(Prijepis iz knjige “Hrvatski Holokaust” II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis “Kraj Hrvatske Vojske” kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjizi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziku, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20. travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)
Steinfl i ja bili smo dugogodišnji prijatelji. Kad smo ostali sami, iskreno mu rekoh kako imam osjećaj da mi ne govori o svemu što je znao. Pretpostavljao sam da ga je vlada poslala ovamo s posebnom namjerom, a ova namjera vjerojatno se odnosila na plan povlačenja iz Sarajeva i iz južnog dijela države Hrvatske. S velikim elanom sam mu priopćio da ćemo u Bosni uspostaviti pravo hrvatsko kraljevstvo. General Boban, pukovnik Sudar, pukovnik Bogdanić, pukovnik Pjanić, pukovnik Dragičević (Fra. Berto, mo.) i pukovnik Hadžić pomoći će nam u ovome naumu. Isto će učiniti i muslimanske hodže, fratri franjevci i dominikanci i potomci starih paša, vezira i aga iz turskih vremena. Skupa smo se šalili kako ćemo okruniti novoga hrvatskoga kralja
(Bilješka br. (4) na dnu stranice: “Kada je godine 1941. bila proglašena hrvatska državna nezavisnost, jedan član savojske kuće od Pavelićeve vlade bi prihvaćen za kralja. No, vojvoda je dobro znao da su po svojoj tradiciji Hrvati nastrojeni anti talijanski, pa ovaj nikad nije ni stupio na hrvatsko tlo.”
Sarajevski Hrvati
u Sarajevu. Što se tiče Hrvata s druge strane Save, neka oni po svojoj zamisli ustroje državu. Rezultat mnogih naših razgovora bio je da se Steinfl vratio u Zagreb uvjeren da se ja ne ću povlačiti s Ivan-planine ako mi Vlada i Glavni stožer posebno ne nalože da tako učiniti. Sarajevo je tada gorjelo od nacionalnoga žara. Vršile su se pripreme za slavljenje desetoga travnja, dana državne nezavisnosti, i to na stupnju koji Bosna još nije vidjela. Najugledniji građani, skupa s redovito rezerviranim begovima, čestitali su mi na uspješnoj obrani Ivan-planine i na vojnim uspjesima koje smopostigli protiv komunista. Također izraziše svoje zadovoljstvo što smo uhitili i kaznili izdajice i neprijateljske agente koje su otkrili moji ljudi. (Ovdje se ne sumnjivo radi o onim komunistima, četnicima i njihovom simpatizerima u službi jugoslavenske ideje koji su se borili za komunizam i Jugoslaviju, sebe sami prozvali “antifašistima” koje i dan danas ta umjetna “bosanska država” brani i slove ih borcima antifašizma, država , koji su tu stradali zakonom rata, mo. Otporaš.)
Kao što se uvijek zbiva, kada izgleda da su dostignuti vrhunci veselja i oduševljenja, na vidiku naše časovite sreće pojavi se kobni oblak kao opomena da sva veselja svijeta imaju svoj neizbježiv konac. Premda su Nijemci činili sve da nam zajamče kako nas oni neće napustiti, mi smo znali da su upravo to pripremali. Kad sam raspolagao svim činjenicama, pozvah njemačke zapovjednike na svečani ručak, na kojemu su bili hrvatski generali i visoki civilni dužnosnici. Za obroka sasvim otvoreno priopćih svojim gostima da znam za njihove planove. Rekoh im da ću – ako njihova nastojanja za provedbu općega povlačenja budu prijetila učinkovitosti hrvatskih trupa – ja razoružati sve njemačke postrojbe. Objesit ću sve njemačke časnike koji su najodgovorniji za akcije na štetu naših državnih interesa. (Možda je među gore kažnjenima bilo i njemačkih časnika koji su platili zakonom rata svoju suradnju s komunistima, četnicima i njihovim simpatizerima u korist jugoslavenske ideje a na štetu hrvatske države. Mo. Otporaš.)
Očito Nijemci nisu sumnjali da sam mislio onako kako sam im rekao. Zamolili su njemačkog konzula u Zagrebu da intervenira između njih i vrhovnog zapovjedništva u Zagrebu. Konzul R. bijaše desna ruka Siegfrieda Kaschea, berlinskoga poklisara pri Pavelićevoj vladi. Konzul R. bio je iskreni prijatelj hrvatskoga naroda a sa mnom je podržavao dobre osobne veze. U nekoliko navrata uručio mi je originale pritužbi ambasadoru od njemačkih časnika od kojih smo mi Hrvati oduzimali oružje i streljivo. Stoga te pritužbe nikada nisu stigle do viših njemačkih vlasti i nisu prouzročile kršenje veza između nas i Nijemaca, premda se to moglo očekivati. Moram također naglasiti da je odmah nakon što je konzul R. stigao u Zagreb jedan broj njemačkih časnika, čija nazočnost bijaše nepoželjna u Hrvatskoj, bio ili od Berlina pozvan natrag ili dodijeljen drugim frontovima.
Bez odlikovanja
Zbog beskompromisnog stava koji sam zauzimao u pogledu hrvatske državne suverenosti, mnogi me Nijemci nisu cijenili. Ja sam ih prihvatio kao ratne saveznike i kao antikomuniste, ali nikada, nikada se nisam slagao s praksom nacističkog pozdravljanja dizanjem ruke, kako su oni mene redovito pozdravljali, niti sam ikada otišao na sastanke nacističke stranke na koje hrvatski časnici i dužnosnici katkad bijahu pozvani. Jednako sam odbijao civilne počasti koje mi je nudila njemačka vlada. Općenito, izbjegavao sam kontakt s nacističkom strankom kao i sa SS-om, SD-om, postrojbama nacističkih milicija itd. Hrvatska vlada ipak je odlučila da bi, ako Njemačka padne, bilo nerazborito nastaviti s našim vlastitim vojnim akcijama na području Hrvatske. Zato opomena koju sam bio priopćio njemačkim generalima u Zagrebu ne bi dobro primljena. (Ovdje moram nešto nadodati a to je da sam prije godinu dana i nešto nazvao telefonom prof. Ivana Prcelu i pitao ga za original Maksova zapisa ovog izvještaja. To sam ga pita zato što sam vrlo dobro upoznat stilom pisanja generala Drinjanina, a ovdje toga dosta ima što se ne poklapa sa stilom pisanja generala Vjekoslava Luburića, iako je sve potpuno jasno i razumljivo. Prof. Prcela mi je rekao da je on to prevodio sa engleskog na hrvatski jezik, a dr. Stanko Guldescu da je imao taj original i da je on, dr. Guldescu, preveo to na engleski, a da on, prof. Ivan Prcela nikad više nije vidio taj originalni izvještaj Maksa Luburića, kojeg mu je Maks osobno dao u svojoj kući, 33 Santa Ana u Carcagente, Valencija, na Veliku Gospu 1967. godine. Mo. Otporaš.)
Sredinom travnja 1945. dr. Pavelić brzoglasom me pozva da dođem u naš glavni grad na razgovore u kojima će biti raspravljano o nadolazećoj vojnoj i političkoj situaciji. Pukovnik Rogulj na raspolaganje mi je dao jedan zrakoplov te sam otišao na uzletište a da nisam otvorio ni dnevnu poštu. Načelnik moga stožera, pukovnik Muhamed Ridanović, ostao je na dužnosti u Sarajevu. Njemu sam dao upute da poduzme jaku akciju otklanjanja bilo kakve sumnje da ja napuštam svoje zapovjedništvo. Ako ovakve glasine počmu kolati, njihov učinak na vojni i civilni moral bit će vrlo poguban. Konačno, moj zrakoplov mogao je poletjeti. Dva pilota i dva tjelesna stražara bili su uz mene u zrakoplovu. Iznad Kozare zašli smo u jaku oluju. Jedva što smo planinu ostavili iza sebe, dva britanska zrakoplova kroz zrak izroniše protiv nas. Morali smo letjeti vrlo nisko i nekoliko puta mijenjati tijek leta, e da izbjegnemo njihove napade. Već je bilo mračno kad smo se približavali Zagrebu. Uzbuna je bila na snazi u gradu, što nas je stavilo u vrlo tešku situaciju jer smo imali samo malo goriva. Niti smo se mogli vratiti natrag niti letjeti na drugo odredište, a niti se spustiti. Piloti odlučiše da jedino što mogu učiniti jest spustiti zrakoplov na uzletište, premda se je znalo da je ono bilo oštećeno, a svjetala nije bilo da nas vode pri spuštanju na zemlju. Piloti su zrakoplov spustili sigurno, ali kad smo bili na zemlji, upali smo u rupu od bombi. Zrakoplov se iznenada spotaknuo, pa je izgledalo da će se prevrnuti na bok. Nisam siguran što se desilo, osim što se sjećam da sam se bacio unatrag. Jedan pilot bi ozlijeđen, dok su drugi piloti i jedan od mojih stražara zadobili lagan potres. Na sreću, drugi stražar ne bi ozlijeđen i on je hitno pozvao liječničku pomoć.
U bolnici na Rebru
Treći dan poslije tog nesretnog slučaja, probudio sam se u bolnici na Rebru. Imao sam potres mozga koji je nagovješćivao “nešto preozbiljnoga”, kako bi se Shakespeare izrazio. Upravitelj bolnice na Rebru bio je pak. (Ja mislim da je general ovdje mislio reći “pukovnik”, skraćeno “puk.”, jer mi je poznato iz generalova opisa “Misija u Hrvatskoj”, Madrid 1967., da je dr. Cvitanović bio veza sastanka između nadbiskupa Stepinca i generala Luburića. To je te zgode bilo kada je general Luburić rekao dru. Cvitanoviću da pita nadbiskupa kako on želi vidjeti generala Luburića u civilu ili u vojničkoj odor. Nadbiskup je odgovorio da želi razgovarati aa generalom Luburićem. Mo. Otporaš.) dr. Cvitanović, koji je ranije u ratu bio jedan od mojih najužih suradnika u borbama uzduž jadranske obale. Njegova je briga bila da netko uvijek ostane uz moj krevet i da mi se pruži svaka njega. U svojoj knjizi, objelodanjenoj prije nekoliko godina, dr. Jerko Jareb veli da sam ja, čim dođoh k sebi, tražio da vidim dr. Pavelića. On je prišao mojem krevetu, a ja sam mu priopćio da Nijemci namjeravaju napustiti Sarajevo te vjerojatno čak i cijelu Hrvatsku.
Nakon što je dr. Pavelić otišao iz bolnice, ja sam bio premješten u zapovjednički stožer na Pantovčaku. Ondje su me njegovali pukovnik Cvitanović i naš obiteljski liječnik i prijatelj, dr. K. Bio sam tako slab da bez pomoći nisam mogao stajati na nogama. Oko mene se odvijala neprestana aktivnost zbog vojnih operacija u punom pogonu. Tako mi je unatoč slabunjavome stanju bilo povjereno organiziranje Vojnog zapovjedništva u Sisku. Čitavo osoblje hrvatske mornarice bilo je uključeno u postrojbe koje su sada bile podložne mojim nalozima. Riječke jedinice, kadeti mornaričkih akademija, sve mornaričke snage koje su se bile povukle iz obalnoga pojasa i sveukupno ministarstvo mornarice potpali su pod moje zapovjedništvo. lsto su tako jedinice Časne radne službe smjesta uključene u redovne vojne postrojbe. Izgleda da su dužnosti koje su bile povezane s Vojnim zapovjedništvom u Sisku meni dodijeljene da ometu moj povratak u Sarajevo. Izdane su bile zapovijedi onim vlastima koje su bile zadužene za moje odsutnosti, da pokrenu pripreme za povlačenje prema sjeveru. Tako propade plan obrane hrvatske grude na crti Ivan-planine i organiziranja narodnoga otpora u pozadini partizanskih linija. General Markulj sada je bio vodeći general na bosanskome sektoru. Zagreb mu je naložio da u red stavi povlačenje svih naših snaga iz Bosne, uključivši i poluvojne milicije i jedinice domobranstva, prema sjevernoj obali rijeke Save. Odavle će oni moći zauzeti položaje uzduž “Zvonimirove linije”. No, ta linija postojala je samo na papiru.
Zapovjedništvo u Sisku
“Prema plan izgradnje Glavnog Stožera, general Luburić je trebao biti na čelu srednjeg kotora ove linije, koju su trebale braniti njegova druga vojska i postrojbe Obrane. Bilo je određeno da u Sisku bude njegovo zapovjedništvo za ovu operaciju.” Vlada nije imala ozbiljnu namjeru nastaviti rat na našem državnom teritoriju. Značajan otpor partizanskom napredovanju bit će pružen samo nakon što glavnina vojske uđe u Sloveniju. Ova računica temeljila se na pretpostavci da će Nijemci koncentrirati velike količine svojih trupa u Sloveniji dok se njihove jedinice budu povlačile iz Italije i Trsta. Većina naših vojnih vođa željela je organizirati vojni otpor u domovini. Međutim civilni upravitelji su osjećali da će četnici i partizani, ako se mi odlučimo na konačnu borbu, dobiti toliko pomoći od Rusa, Engleza i Amerikanaca da bi borba mogla samo uroditi istrebljivanjem glavnine hrvatskoga pučanstva, žena, djece i starijih osoba.
“Poželjno je private pozornost na motive evakuacije državnog teretorija, jer je srpski Židov Moše Pijade napisao vrlo tendenciozan i pogrešan prikaz o konačnim vojnim događajima 1945. Pijadino pričanje iđe za tim da glorificira partizanske trupe koje su stvarno bile gotovo u stanju paralyze kad god nisu mogle računati s masovnom ruskom, američkom i engleskom potporom.” Tako su bili izgrađeni planovi za povlačenje prema Sloveniji. Čim sam fizički bio u mogućnosti preuzeti zapovjedništvo nad Južnom vojskom, to sam i učinio. Ova operacijska skupina uključivala je moj Drugi i uz to Treći i Četvrti Zbor. Zadatak generala Moškova i njegovih Zborova bio je preuzeti Sjevernu vojsku koja će biti prethodnica povlačenju. Moškov je već bio zauzet organiziranjem prihvatne postaje za članove Državnog savjeta, Sabora i vladinih dužnosnika, koji su očekivali da će napustiti Hrvatsku. Ta prihvatna središta bila su smještena u Austriji i Njemačkoj. Nesretni slučaj sa zrakoplovom zapravo me ostavio paraliziranim, ali zahvaljujući učinkovitoj njezi, ja sam se brzo oporavio i naskoro sam se mogao posvetiti koncentriranju snaga moje Obrane u blizini Siska. Pukovnik Lisak i moj osobni predstavnik, pukovnik Ivica Matković, otišli su u Sarajevo da pomognu generalu Markulju s pripremama za povlačenje prema sjeveru.
Brze mjere organiziranja povlačenja
Sve od početka rata ja sam bio zapovjednik postrojbi Obrane, koje je zapala odgovornost organizirati otpor u onim hrvatskim krajevima koji, zbog ratnih neprilika, padoše pod komunističku kontrolu. Kao po pravilu, Titove snage mogle su kontrolirati autentične hrvatske krajeve samo onda kad su u razgovorima uspjeli postići mjesne nagodbe s našim “saveznicima”, osobito Talijanima. Jedinice Obrane služile su se protiv partizana istom gerilskom taktikom kojom su se sami “crveni” služili na prostorima pod našom kontrolom. Čim sam doznao da je naša vlada planirala povlačenje, poduzeo sam brze mjere organiziranja Hrvatskoga narodnoga otpora. Nadao sam se da ću moći zaštiti povlačenje naše redovite vojske izvodeći nenadane napade, zasjede napredujućim partizanskim kolonama i uspostavljajući opću sabotažu. Ova taktika bila je namijenjena dovođenju srpskih i komunističkih snaga u zbrku, paralizirajući njihovo tjeranje naših trupa na povlačenje. Da taj cilj bude lakši, sabrao sam i regrupirao ostatke od nekoliko antikomunističkih snaga koje su se kroz teritorij države Hrvatske povlačile prema zapadu. Sve do njemačkog sloma ti su elementi činili zalaznice, prethodnice i snage njemačkih vojski na Balkanu koje su zaštićivale bokove. U prvome svjetskom ratu Nijemci su se služili hrvatskim i drugim Austrougarskim trupama da one izvršavaju što je moguće više nečista posla i teške borbe, dok su oni pošteđivali svoje ljude i sebi pripisivali sav kredit za postignute uspjehe. Sada, u Drugome svjetskom ratu, Wehrmacht je ponavljao beskrupulozno iskorištavanje svojih saveznika.
POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE PREMA AUSTRIJI, piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (3) 3. POGLAVLJE – strana 37-64, hrvatsko izdanje. Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”, Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71
(Nastavak slijedi)
