Tvorac masovnih hrvatskih grobnica
Muslimani-Bošnjaci, odnosno potomci Osmanlija kako se ponosno nacionalno identificiraju, doživljavaju uvrjedom, dojam je po vidljivom političkom ponašanju isključivosti, kada ih se naziva euro muslimanima. Takve ocjene smatraju nekim oblikom pokrštavanja, kršćanizacijom. I stoga ako oni sami to vide kao način deislamizacije i kristijanizacije onda je uistinu pokušaj Europe i Europljana da ih primi u svoju europsku zajednicu, u najmanjoj dimenziji tako. Tu bi Europa morala priznati granicu koju ne smije prelaziti kada je u pitanju muslimansko-europska gradnja suživota i tolerancije. To je muslimansko-europska granica koju muslimani Bošnjaci ne žele prelaziti, jer svaki prijelaz doživljavaju gubitkom svog nacionalnog napose vjerskog identiteta.
No, da ne prihvaćaju europejstvo niti u najmanjoj mjeri vidljivo je i po kulturno civilizacijskoj nepromijenjenosti muslimana treće i četvrte generacije rođenih u europskim zemljama od roditelja koji su došli trbuhom za kruhom u Europu. Nogometni igrač turskog podrijetla rođen u Njemačkoj, zemlji koja je njemu i njegovim roditeljima, uz kršćansku dobrodošlicu, dala sve ono što daje svom narodu, Mesut Özil, potvrda je nemogućnosti europeiziranja muslimana, a i to da oni nikada, ama baš nikada, ne će i ne žele, prihvatiti Europu kao domovinu sa njenom kulturom i civilizacijom. Ta činjenica govori da su većina muslimana koja je došla za kruhom u Europu zapravo njeni rušitelji.
Nije li i muslimanska nazočnost u Bosni i Hercegovini rušilačko osvajačkih planova. Strahote ratnih zločina što su ih počinili nad katolicima u vjerskom beha sukobu devedesetih godina ratnog dvadesetog stoljeća to potvrđuju. Bio je to dokazano, ali zbog jakog muslimanskog financijskog utjecaja na svjetske institucije, nepriznati, no sa svim pokazateljima vjerski rat za teritorij. Bio je to za Srbe nastavak Drugoga svjetskog rata za teritorij, za Muslimane nastavak turskog osvajanja teritorija Europe i porobljavanja kršćana, za Hrvate nastavak povratka Bose i Hercegovine u europsku obitelj naroda iz koje ih je nasilno zločinima genocida i kršćanocida, kulturocida i crkvocida, djecocida i janjičarenja, uz prisilnu islamizaciju izvukla Turska, kojoj danas Bošnjaci pjevaju, „Tuska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati“.
Samoeuropeiziranje muslimana kroz prihvaćanje europske kulture življenja u različitosti nikada nije ni bilo, niti ga ima, niti će ga biti. Ne može ni biti jer Europu i njene stečevine nikada nisu ni prihvatili, i svaka generacija muslimana ih doživljavaju stranim, neprihvatljivim, što potvrđuje i činjenica stalnog terorističkog rušenja i Europe i njenih vrijednosti.
I ako se muslimani u Bosni i Hercegovini nisu htjeli europeizirati, a nisu, u 562-godišnjoj osvajačko-okupatorskoj nazočnosti na toj europskoj periferiji, onda je iluzorno očekivati od onih muslimana koji su došli na Stari kontinent prije sto i manje godina. Budući da muslimani u Bosni i Hercegovini se nisu uspjeli, nisu htjeli ni pobosnatizirati ni hercegovinizirati u tako dugom življenju na toj zemlji, a nisu što sami potvrđuju kad govore da im je Turska mati, a svaki musliman na bilo kojem dijelu Kugle zemaljske bliži im od susjeda katolika ili pravoslavca, da djetinjasti žale za turskim zulumom u kraljevini hrvatske kraljice Katarine, da domicilni hrvatski jezik i kulturu agresivno turciziraju i arabiziraju, onda je to muslimanska samopotvrda da Bosnu i Hercegovinu i danas smatraju turskim pašalukom, a nikako domovinom.
Radikalizacija islama
Naprosto radikalizacija islama u Bosni i Hercegovini počela je njegovim okupatorsko brutalnim dolaskom na te europske dijelove. Njihova radikalizacija je uobičajeni dio procesa svih muslimana na okupiranim područjima. Način zastrašivanja i alat etničkog čiščenja. Nije radikalizacija muslimana počela u vjerskom beha sukobu za teritorij, to je samo period ubrzanja pod kontrolom i obukom vehabija, mudžahedina, isilovaca i svih vrsta stranih džihadista.
Porazom Turske kada počima protektorat Austrougarske 1878. godine nad Bosnom i Hercegovinom, a muslimani se ne mire osmanlijskim povlačenjem i ne priznaju bosansko i hercegovački povratak u europsku obitelj, čime počima deosmanizacija debelo i duboko prisilno turcizirane kraljevine hrvatske kraljice Katarine, nastaje ubrzana radikalizacija u zemlji ostali Muslimana. Žal za Turskom nikada nisu prežalili, i nikako se ne mire bosansko i hercegovačkim povratkom u staro europsko društvo iz kojeg su je nasilno istrgnuli zajedno sa Osmanlijama, zbog čega se pokazuju sve do danas vjernim i odanim čuvarima turskog zuluma danka u krvi.
Kao takvi muslimani, a danas Bošnjaci, su pijuni islamskih radikala koji igraju vrlo opasnu, za sàm islam i muslimane na tim prostorima najopasniju, interesno političku igru krvi i tla. Islamsko osvajanje i širenje izvan beha granica neponovljiva je prošlost, čiji povratak ne brane više samo katolici Hrvati nego i, velikim dijelom, i drugi europski narodi. Strahote terorističkih zločina koje čine islamisti po europskim prostorima ujedinili su veliki broj europskih naroda u obrani vlastite sigurnosti i budućnosti u miru. U obrani vlastitog europskog identiteta.
Smaknuća hrvatskih zarobljenika u visokim pećima Željezare Zenica
Najavu islamskog radikalizma demonstriranog kroz barbarske zločine iz mržnje prema križu, izrekao je ratni zločinac, ubojica bosanskih fratara, tvorac konclogora za svećenike i časne sestre, rušitelj katoličkih crkava, ubojica katoličkih civila, žena, djece, stari, bolesni, mučitelj hrvatskih branitelja križa časnog i slobode zlatne, tvorac masovnih hrvatskih grobnica, izumitelj hitlerovskih smaknuća hrvatskih zarobljenika u visokim pećima Željezare Zenica, veleizdajnik BiH turskim genocidistima, Alija Izetbegović u svom manifestu “Islamska deklaracija”. Iz tog bosanskog lonca natrpanog svim i svakim kontradikcijama koje oslikavaju “intelektualno”, ali i onaj vjersko radikalni mentalni sklop pisca koji je zbog tog islamskog fundamentalizma i širenja nacionalno vjerske mržnje osuđivan, danas se političkim islamom hrane njegove pristalice, te napose je ukusno političko jelo njegovom sinu Bakiru, koje toliko neograničeno konzumira dajući mu snagu s kojom stalno prijeti kršćanima katolicima ratnim poklikom “mi ili oni”.
Kao sluga tuđinaca, islamskih radikalista, što je naslijeđe od otca Alije koji je također služio tuđim interesima gotovo svih lidera muslimanskih zemalja, a što je i bio razlog milijardske pomoći Muslimanima u vjerskom beha ratu za teritorij, i uzdizanje dinastije Izetbegovič u najbogatiju obitelj ne samo u BiH nego i u islamskom svijetu u čijem društvu je i bivši poglavar IZ BiH ef. Mustafa Cerić, Bakir je nezamjenjivi ratni vođa u muslimansko-bošnjačkom narodu. A kako i ne bi bio kada u svakom brojanju krvnih zrnaca zaključuje da je sve veći broj muslimana Bošnjaka, da je sve više vojnika po punim džamijama, da je sve veća proizvodnja namjenske industrije koju jedino on, i kum mu Erdogan kontroliraju. I k tomu svakodnevno čitanje babinog testamenta u kojem piše: „,,,prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“. Iz tog Alijinog pisanja da se zaključiti da je on i započeo vjerski rat u BiH, za što je doveo i desetine tisuća najradikalnijih islamskih džihadista, koji su brutalnostima ubijanja kršćana, napose katolika trajno podijeli beha zajednicu na bošnjački, hrvatski i srpski teritorij. Ta beha stvarnost na terenu morala bi biti povod Međunarodnoj zajednici i da je prizna, i ozakoni unutar konfederalno uređene Bosne i Hercegovine. Samo tako ustrojena ima budućnost, i nije muslimanska opasnost europskom miru i sigurnosti. Razlog današnjeg kipljenja bosansko i hercegovačkog lonca do ratne eksplozije je Alijin vjerski rat za teritorij. Zbog brutalnosti ratovanja domaći i strani islamista, motivirani hodžama koji su ih vodili uz povike “Alah u ekber”, svjetska zajednica je na Bosnu i Hercegovinu i navukla “luđačku košulju”, i kasnije slala kršćanofobićne krojače imperijalno krvavih ruku u osobama Ashdown, Petritsch, Bildt, Schwartz-Schilling, Inzko, da tu košuljetinu navlače oko vrata katolicima i dave ih u svojim zločinačkim namjerama opravdavanih interesima svojih država, ili islamskim dolarima kojima su gušeni iz muslimanskih zemalja.
Kao suradnici muslimanskih ratnih lidera i bošnjačkih poratnih radikalista koji kraj beha rata vide u sloganu “mi ili oni”, vratili su svoj suvremeni protektorat Bosnu i Hercegovinu u tragićnu 1992. godinu. Nije ni bilo za očekivati ništa drugo u nepravdi koja se nametnula, i dalje nameče, kršćanima, čime se opet potvrđuje povijesna istina da tuđinac nikada nije donio mir, poglavito ne pravedan mir među zaraćene narode. U beha slučaju tuđinci i nisu u Bosnu i Hercegovinu umarširali da joj donesu mir, jer nema mira bez pravde i istine, a baš te dvije civilizacijske vrijednote tuđinci i Muslimani, a kasnije i Bošnjaci su istjerali iz beha društva i ne priznaju ih ni u najmanjim dimenzijama. Tuđinci zajedno sa Muslimanima tijekom vjerskog beha rata za teritorij, i danas sa Bošnjacima, su potpaljivači i ložači vatre pod bosanskim loncom, koji malo, malo, pa proključa, zbog čega će zasigurno, nažalost, opet pokipiti i eksplodirati. To i jest cilj i jednima i drugima, i visokim predstavnicima i njihovim
Muslimansko-bošnjačkim suradnicima. Bosna i Hercegovina je u političkoj krizi jer je sama kriza. Rješenje te krize nastoje riješiti zločinima da kršćane katolike muslimani-Bošnjaci, Visoki predstavnici, Haaški birokrati, i Turska sa nekim islamskim zemljama neometano progone u federalnom beha dijelu, a Srbe u Republici Srpskoj, što je dokaz da etničko čišćenje kršćana u aktualnoj daytonskoj entitetskoj zajednici i dalje traje, sve do Bakirova i Erdoganova cilja, “mi ili oni” kakav je proveden od strane Turske, po drugi put u povijesti nad armenskim kršćanima. Povijesna istina uvijek potvrđivana tamo, gdje dođe polumjesec nestane križa, gdje dođu muslimani nestane kršćana, gdje dođe islam nestane kršćanstva.
Stoga, ne prestaje muslimanski, uz potporu dijela Svjetske zajednice i islamskih zemalja u koje bošnjački članovi beha Predsjedništva Bečirović i Komšić odlaze po pomoć kada Hrvati i Srbi spomenu samo riječ musliman ili Bošnjak, lov na katolike i njihov odstrijel, budući da već 562 godine ne postoji ni najkraći vremenski period islamskog lovostaja na kršćane u kraljevini hrvatske kraljice Katarine.
