Peter Sloterdijk zna da je era europske demokratske i socijalne države gotova
Slovenski mislilac, uvijek kontroverzan i politički nekorektan, vjeruje da su dobra stara vremena liberalne socijaldemokracije prošla. U ekskluzivnom intervjuu kaže da se suočavamo s novom erom u kojoj nije moguće razmišljati o boljem svijetu, već samo o preživljavanju.
Slavoj Žižek mrzi zabave. Mrzi čavrljanje, mrzi premještanje iz jedne grupe u drugu, mrzi duge večere, pa čak i mrzi podučavanje. “U starosti postajem vrlo mizantropski. Mrzim ljude.” Također mrzi mudrost i ideju spore smrti. Popis stvari koje mrzi znatno raste tijekom ovog intervjua; on nije čovjek polovičnih mjera i ne bježi od riječi.
On je agitator savjesti, kontroverzni filozof, čovjek koji udobno plovi vodama političke nekorektnosti. Voli provocirati – provocirati onim što govori, provocirati svojim idejama. Često, kada se sprema ispustiti jedan od svojih dragulja, izda upozorenje s “Znam da će ovo biti kontroverzno”, a zatim zaroni u to. Ponekad čak i psuje, a zatim se povlači. Kao što kaže španjolska filozofkinja Marina Garcés, on je čovjek koji filozofiju shvaća kao čin neugodnog radikalizma koji nikome ne mora ugoditi.
Slovenski mislilac (76), jedan od najutjecajnijih i najpopularnijih filozofa novijeg doba, koji je snažno odjeknuo s određenim segmentima alternativne ljevice (u slučaju Španjolske, nasljednicima 15-milijunskog pokreta protiv mjera štednje), a također pronalazi odjeke među komunistima i crveno-smeđima, proglašava se marksistom, nasljednikom njemačkog Hegelovog idealizma i ideje francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana. Uvijek kritičan i zajedljiv u svojim pogledima na tijek kapitalističkog sustava – vidi, na primjer, Nevolje u raju (2016.) – koliko god ga voljeli koliko i kritizirali, njegova posljednja knjiga je Protiv napretka. Riječ je o zbirci od 13 eseja objavljenih tu i tamo – neki na platformi Substack – u kojima pokušava oglasiti uzbunu o tome što se krije ispod onoga što nam se opetovano predstavlja kao napredak: sveti totem pod kojim ideje (koje nam se prodaju s tom navodno neospornom etiketom) slobodno lutaju.
Plodan i, kako bi neki rekli, opširan, kaže da je izgubio pojam o tome koliko je knjiga napisao – ali to je sigurno više od 50, uključujući The Sublime Object of Ideology (1992.), The Ticklish Subject (2001.) i Too Late to Awaken (2024.). Danas je zabrinut za smjer u kojem svijet ide, upozorava nas da se pripremimo za velike hitne slučajeve i promatra – s povijesnom ironijom – kako nova populistička desnica usvaja pseudorevolucionarni jezik, dok se čini da je ljevica postala čuvar reda i zakona. “Kao što [grčki ekonomist Yanis] Varufakis ističe – a to se već događa”, kaže on, “ono što Trump i populisti rade je, u praksi, revolucija; To nije socijalistička revolucija, ali oni radikalno mijenjaju kapitalizam kakav poznajemo. Nova populistička desnica je ta koja provodi revoluciju.”
Intervju se odvija putem videokonferencije na Žižekov izričiti zahtjev – EL PAÍS uvijek preferira osobne razgovore, osim kada nema drugog izbora: ovo je jedan od tih slučajeva. Žižek je pun energije i humora, strastven čovjek koji se naginje u ekran računala kako bi još naglašenije iznio svoje stavove – uzvikuje, viče, naglašava svoje ideje.
- Poznati njemački filozof Peter Sloterdijkrekao je u Berlinu, u intervjuu za EL PAÍS u srpnju 2024., da ste jedan od mislilaca koji ga trenutno najviše zanimaju. Što mislite o tomu?
– Paradoksalno, Peter Sloterdijk jedan je od rijetkih suvremenih filozofa s kojima se osjećam istinski povezanim. On nije neokonzervativac, kao što neki ljudi misle; on vidi opasnosti onoga što mi smatramo napretkom. Mislim da je vrlo svjestan da je era europske demokratske i socijalne države gotova.
Ja sam “umjereno konzervativni komunist”
- Sloterdijk je također rekao da ste uistinu uveli dimenziju crnog humora u filozofiju – jedini ton koji joj je stvarno nedostajao. Dodao je da je to prilično postignuće, s obzirom na cijenu otpuštanja pretvaranja ozbiljnosti.
– Apsolutno prihvaćam ovu karakterizaciju, ali mislim da svojim crnim humorom samo vjerno reproduciram našu objektivnu stvarnost. Pogledajte što se nedavno događa u Izraelu. Mobilizacija desetaka tisuća vojnika za potpuno etničko čišćenje Gaze. Oni izbacuju sve Palestince, a znate kako to opravdavaju – prvo, u vjerskim terminima. Izrael postaje fundamentalističniji od okolnih arapskih zemalja. Danas se, formalno, ponaša na isti način kao i ISIS; ona opravdava svoje političke odluke pozivajući se na svoje svete tekstove. A onda njegova vlada kaže da sve to radi kako bi zaštitila Palestince jer oni ne mogu živjeti u Gazi. Ako to nije crni humor, ne znam što jest.
- U svojoj posljednjoj knjizi definirate se kao “umjereno konzervativni komunist”. Što to znači?
– To znači da sam jednostavno komunist, a ne na teoretski ili složen način. Pogledajte naš današnji svijet. Imamo najmanje tri megaproblema: nuklearni rat, ekološku krizu i umjetnu inteligenciju. Govoreći o inteligenciji: provedene su studije koje povremeno mjere kvocijent inteligencije. Oni jasno daju do znanja, nedvosmisleno, da je od 2010. većina čovječanstva postala sve gluplja – doslovno. Toliko se oslanjamo na digitalnu tehnologiju da jednostavno sve manje razmišljamo i rasuđujemo. Do 2010. godine svake smo godine bili malo pametniji. Sada je trend silazni. Što možemo učiniti? Potrebna nam je globalna suradnja kako bismo se suočili s tim, kao i s ekološkom katastrofom i opasnošću od novog nuklearnog rata. Komunizam, za mene, nije stari staljinistički Politbiro. Potrebni su nam obvezniji oblici suradnje. Nestanak struje u Španjolskoj pokazao je da smo upravo zato što smo toliko razvijeni i međusobno povezani, mnogo ranjiviji. Sada mala nesreća, relativno mala prirodna katastrofa, paralizira sve. Da bismo se suočili s tim problemima, potreban nam je komunizam, shvaćen kao koordinacijski mehanizmi koji se ne mogu prepustiti tržištima, a koja ograničavaju suverenitet država.
Živimo u doba neznanja
- Da, ali kako se to provodi?
– Pesimističan sam. Živimo u doba neznanja. Govorimo o katastrofama, ali ih ne shvaćamo ozbiljno. Želimo potrošiti malo više na zaštitu okoliša, bla bla bla, ali želimo nastaviti živjeti relativno ugodnim životom. Još se nismo suočili s dovoljno velikom prijetnjom.
Trump radi pravu stvar iz pogrješnih razloga
- Možemo li imati ove udobne živote, kao što kažete, s nekom formulom nadnacionalnog komunizma?
– Ne bismo trebali razmišljati o komunizmu u totalitarnim terminima. Reći ću nešto još luđe. Znate što mi se sviđa, ironično, kod Donalda Trumpa? Proglasio je nacionalno izvanredno stanje. Učinio je to iz pogrješnih razloga – zbog pitanja granice – ali vjerujem da moramo prihvatiti da se približavamo globalnoj krizi s obzirom na probleme s kojima se suočavamo.
- Radi li Trump pravu stvar iz pogrješnih razloga? Što radi ispravno?
– Upravljanje dekretom u izvanrednoj situaciji. Nalazimo se u izvanrednom stanju. Demokracija – i po ovom pitanju, vrlo sam pesimističan – gubi svoju učinkovitost. Ono što govorim vrlo je problematično, ali dolaze vremena kada su nam potrebne brže i učinkovitije odluke. To je učinjeno tijekom pandemije, a Španjolska je to dobro učinila. Centralizirane odluke, ali povezane s civilnim društvom i društvenim organizacijama. Pandemija je bila dobar primjer onoga što nas čeka: izvanredno stanje. Unutar nacionalne države moramo pronaći oblike suradnje koji nadilaze strukturu vladajuće stranke, oporbe…
- Dakle, demokracija nije učinkovita u hitnim situacijama?
– Podržavam demokraciju. Nisam luda. Potrebna nam je istinska sloboda tiska. Oni na vlasti moraju dobiti iskrenu povratnu informaciju o tomu što ljudi misle, a znam da se to ne događa u Kini. Ali u hitnim slučajevima ljudi preferiraju učinkovitost; oni to prihvaćaju. Moramo pronaći, unutar nacionalne države, oblike suradnje koji nadilaze strukturu vladajuće stranke, oporbe i tako dalje. S takvom vrstom režima, pažnja je ograničena sljedećim izborima. Ono čemu se divim kod Kine je da, iako naravno nema demokraciju, njezini čelnici ne razmišljaju o tomu kako će preživjeti sljedeće četiri godine, već o tomu što će dugoročno biti s Kinom. Mislim da je to pitanje preživljavanja. U sljedeće dvije ili tri godine ne može se dogoditi ništa ozbiljno. Ali moj aksiom je da se približavamo izvanrednom stanju.
- I trebaju li nam autokracije da se nose s njima?
– Prelazim na još problematičniji aspekt. Nisam protiv karizmatičnih vođa. Dobar vođa je onaj koji vam daje nadu. Apartheid ne bi završio bez osobe poput Mandele.
Trump je manje-više ukinuo neoliberalizam
- Churchill je zaslužan za izjavu: “Demokracija je najgori oblik vladavine, osim svih ostalih”. To je slična situacija s kapitalizmom; o tomu ste govorili u svojoj knjizi Nevolje u raju. To je nepravedno i destruktivno, da, ali koja je alternativa? Koja je alternativa demokraciji i kapitalizmu?
– Ovdje ću vam dati odgovor koji je, opet, za mnoge vrlo problematičan. Iako se ne slažem s Yanisom Varoufakisom, slažem se s njim da je ljevica sanjala o padu neoliberalizma – a onda se pojavio Trump i otišao još dalje. Trump je taj koji je manje-više ukinuo neoliberalizam. Era koju je Nixon uveo 1971. je gotova. Ono što ljevica treba učiniti je zaboraviti ovu staru, naivnu ideju da je Trump grješka, da se trebamo vratiti na predtrumpovsku, pred-populističku državu blagostanja. Način na koji je to funkcioniralo doveo nas je do neoliberalizma. A Trump je zaustavio krizu liberalnog kapitalizma bolje od većine ljevice. Prihvaćajući to, ljevica mora izmisliti nešto novo, ili će biti gotovo.
Ja sam za jačanje globalne suradnje
- I tako, po vašem mišljenju, što bi ljevica trebala učiniti?
– Znam da je to problematično, ali ljevica mora razmišljati – ne ću reći o ukidanju tržišta ili kapitalizma, već o podvrgavanju jačoj kolektivnoj kontroli. Čak i ako to znači jaču državu – ali ne govorim o nacionalnoj državi. Vjerujem u veću globalnu kontrolu, prvo paneuropsku, a zatim globalnu. Suočeni s ekološkim prijetnjama, prirodnim katastrofama i umjetnom inteligencijom, mora postojati jača globalna suradnja.
Prošli su dobri stari dani liberalne socijaldemokracije
- Uz sve prijetnje s kojima se suočavamo, je li moguće zamisliti bolji svijet?
- Pesimističan sam po tom pitanju. Ne želim zamišljati bolji svijet. Moramo biti jasni da su dobri stari dani liberalne socijaldemokracije prošli. Pravila su se promijenila. Ne možemo govoriti o boljem svijetu, već o kolektivnom opstanku, o nastavku neke vrste normalnog života, sa slobodama, u izvanrednom stanju.
Protiv sam wokizma jer je isključiv
- Promijenimo temu. Kritike probuđene kulture rastu i s desne i s lijeve strane. Jeste li protiv wokizma?
– Protiv sam kulture otkazivanja. Za ljude koji prakticiraju kulturu otkazivanja, službeni cilj je navodno promicanje raznolikosti i inkluzije. Ali ono što oni zapravo rade je isključivanje onih koji ne prihvaćaju njihovu definiciju inkluzije, i tako dalje. Ako detaljno pogledate probuđenu kulturu, to su ljudi iz više srednje klase koji ciljaju na ljude niže klase.
- U Seksu i neuspjelom apsoluturaspravljali ste o temi odnosa između muškaraca i žena u vrijeme kada je koncept pristanka zauzeo središnje mjesto. Kakav je vaš stav o raspravi o pristanku?
– Ne sviđa mi se ideja da se sve vrti oko pristanka. U prostituciji može postojati i pristanak. Istinsko nasilje i iskorištavanje u seksualnim odnosima može poprimiti oblik nečeg sporazumnog.
Protiv sam prostitucije liberalizma
- A vi ste protiv prostitucije, naravno.
– Nažalost, da. Iako je liberalna stvar ovih dana reći “zašto ne?” Možda sam vrlo naivan po tom pitanju. Mislim da je seks nešto intimno.
Godine ne donose nikakvu mudrost
- Kako biste opisali gdje se nalazite u svom životu?
– Tužan sam, paničarim jer starim. Ja sam radoholičar; Ne radim da bih živio, živim da bih radio. Imam 76 godina, treba mi puno sna i gubim sposobnost za rad. Ne sviđa mi se. Mislim da godine ne donose nikakvu mudrost.
- Ne donosi mudrost?
– Ne! Mudrost je ono što najviše mrzim! U Sloveniji postoji vrlo vulgarna izreka: ne možeš pišati protiv vjetra [smijeh]. Mudrost je apsolutna konformistička glupost.
Želim raditi dok ne umrem
- Dopustite mi da vam postavim posljednje pitanje i slobodno ne odgovarajte na njega. Razmišljate li o smrti?
– Ne. Želim umrijeti kao moj prijatelj Fredric Jameson, od srčanog udara. Mrzim ideju da umirem polako, razmišljajući o tome kakva će biti moja ostavština, bla bla bla. Želim raditi dok ne umrem. Zaspati misleći da je sutra drugi dan i ne probuditi se. Ne mogu se zamisliti da sjedim kao stari idiot i ne radim. Čak bih si oduzeo život.
- Oduzeli biste si život?
– Ne želim bol. Ne bojim se smrti, bojim se umiranja polako i bolno. Kad bih saznao da mi je žena ili jedno od djece umrlo, moje prvo pitanje bi bilo: kako se to dogodilo? Da je to bila nesreća, trenutna, rekla bih: oh, u redu. I nastavio bih raditi na svom računalu. Da je to bila spora i bolna smrt, ne bih je mogao podnijeti, vjerojatno bih si i ja oduzeo život.
