Briga za Hrvate u Turskoj i Bliskom istoku
(Mnogi Hrvati su čuli o ovom povijesnom Memorandumu HDV od 4. svibnja 1945. godine, ali također mnogi Hrvati nisu imali uvida u sadržaj istoga. Osobno sam često puta tu i tamo čitao neke izvatke iz ovog memoranduma, ali ga nikada nisam u cijelosti vidio niti pročitao. Jest, negdje sam na internetu pročitao da su neki spočitavali dru. Vjekoslavu Vrančiću da tekst Memoranduma kojeg je on donio u svojoj knjizi „S bielom zastavom preko Alpa“ (Buenos Aires, 1953.) nije autentičan originalu.
U originalnost Memoranduma kojeg niže donosim ne ulazim; a sve što želim reći je to da sam, prije nego ovaj Memorandum prepišem iz knjige „U službi domovine“, koju je napisao dr. Vjekoslav Vrančić, (Buenos Aires, 1977.), pregledao poveznice na mreži o ovom Memorandumu, i nisam mogao ništa pronaći da je netko stavio ovaj Memorandum na internet. Zato sam došao na ideju da ga stavim na forum Hrvatski Integralisti na uvid svim onima koji imadnu priliku ga pročitati i na isti, po mogućnosti, dati svoj komentar. Hvala svima na razumijevanju. Mile Boban, Otporaš.)
Posebno treba upozoriti na mediteranski položaj Hrvatske i na naše razgranate veze s narodima Sredozemlja. Tu u prvom redu treba spomenuti činjenicu, da smo mi Hrvati jedini narod u Europi, koji ima veliki dio svojih pripadnika islamske vjeroispoviesti. Veze Hrvata islamske vjeroispoviesti – njih oko milijun – s Turskom stare su i vrlo duboke. U Turskoj danas živi oko 200.000 hrvatskih izseljenika, koji velikom većinom govore hrvatskim jezikom u kućnom saobraćaju, te imaju živ osjećaj ljubavi za staru postojbinu.
Oni u Turskoj zauzimaju razmjerno najviše položaje; veliki ih je broj medju pripadnicima viših razreda. Primjerice ambasador Turske u Londonu Ruset Ešref rodom je iz hrvatske pokrajine Bosne. Husref Gerede, turski poslanik u Berlinu do godine 1941., takodjer je rodom iz hrvatske pokrajine Bosne, kao i veći broj uglednih članova turske diplomacije. Gradonačelnik i zapovjednik okružja Ankara, rodom je takodjer iz Hrvatske; on je najuži suradnik predsjednika republike.
Razumljivo je, da se izseljeni Hrvati u Turskoj i njihovi mnogobrojni prijatelji zanimaju za položaj Hrvatske, a napose za položaj hrvatskih muslimana, koje Hrvati smatraju najplemenitijim dielom svoga naroda, te je politika hrvatske države prema muslimanima naišla na najljepši odjek u Turskoj, nasuprot lošim postupcima protiv muslimana u jugoslavenskoj državi prije godine 1941.
Hrvati na istoku
Za Hrvatsku se zanimaju, u duhu žive vjerske solidarnosti islamskih naroda, posebice muslimani Bližeg Iztoka. Primjera radi može se spomenuti, da je egipatski parlament, odnosno predsjedničtvo vlade u kairu dne 28. lipnja 1944. razpravljao o težkom položaju hrvatskih muslimana radi nasilja raznih banda, te je preko Crvenog polumjeseca odredilo znatnu novčanu pomoć za spomenute hrvatske stradalnike.
Nasuprot od Moskve stvarnom “slavenskom bloku” na Balkanu, u turskim krugovima je više puta iztaknuta potreba stvaranja mediteransko-balkanskog bloka neboljševičkih snaga, poimenice Turske, Grčke i Albanije. Tamo bi spadao i hrvatski narod, koji već radi svoje pripadnosti katolicizmu i islamu nema razvienog osjećaja panslavenske solidarnosti, koja se danas javlja kao sredstvo širenja moskovskog utjecaja.
Obrana Hrvatske prema tome nije borba za bilo kakvu, a najmanje fašističku političku ideologiju. To je čisto hrvatski nacionalno obranbeni rat. Dokaz za to jest i činjenica, da je mjeseca listopada 1944. – kada se vjerovalo, da će doći do ango-američkog izkrcavanja na hrvatskoj obali u Dalmaciji – bila izdana hrvatskim vojnim postrojbama u tom području zapovied, da se hrvatske oružane snage nemaju opirati ni suprostavljati pokušaju bilo kakvog vojničkog izkrcavanja i vojničkih djelatnosti anglo-američkih četa na našem državnom teritoriju.
Hrvatski narod je spreman urediti svoje granice, a u prvom redu na iztoku na širokogrudnoj bazi. S nacionalnim elementima Srbije, Crne Gore i Albanije već danas postoje odnosi suradnje u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.
Važnost luke Rijeka
Hrvatski narod je u pogledu odredjenja svih granica spreman prihvatiti arbitražu Velike Britanije i Sjedinjenih Država Amerike. U pogledu razgraničenja s Italijom iztičemo, da Hrvatska u Rieci gleda ne samo svoju najvažniju luku, nego i izlaz Podunavskih zemalja na Jadran i Mediteran.
Na temelju svega izloženoga, hrvatski narod ima pravo tražiti od svih medjunarodnih činbenika, koji načelno priznaju pravo samoodredjenja svim poviestnim kulturnim europskim narodima, da se to pravo prizna i hrvatskom narodu, na temelju postojećeg stanja hrvatske države.
Danas se na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, a napose u glavnom gradu Zagrebu, koji ima danas preko milijun stanovnika, nalazi preko milijun izbjeglica iz svih hrvatskih krajeva, kao i izbjeglica iz Srbije, Crne Gore, Albanije i Bugarske, prokušanih prijatelja Englezke i Sjedinjinih Država Amerike. U Hrvatskoj se nalazi više izbjeglih visokih dostojanstvenika sa svojim klerom, medju ostalim i crnogorski pravoslavni metropolita s velikim brojem svoga svećenstva.
Zajedno protiv partizana
Svi oni strahuju pred mnogostruko dokazanim nasiljima partizana.*Na hrvatskom području nalazi se više stotina tisuća pripadnika hrvatske regularne vojske kao i veći broj nacionalnih boraca Srbije i Crne Gore, koji u suradnji sa slovenskim borcima odolievaju napadajima rušilačkih partizanskih snaga. Uzprkos činjenici, što se njemačke snage uglavnom bez borbe povlače, same ove hrvatske snage, kad bi imale i približno onakovu pomoć inozemstva kao partizani, bile bi u stanju dugo vremena odolievati svim napadajima pa čak i uništiti neprijatelja. Medjutim u sadanjim prilikama borba hrvatske vojske ne može se dugo nastaviti, te je iz razloga medjunarodne pravde, iz razloga spašavanja srži hrvatskog naroda, kao i drugih prije spomenutih naroda, te iz humani obzira prema ogromnom broju izbjeglica, potrebno pružiti pomoć hrvatskom narodu.
Hrvatska državna vlada želi i moli, da čim prije bude upućena u Hrvatsku Vaša vojnička misija, kako bi mogla dobiti uvida u činenjično stanje. Ujedno molimo, da Vaša vojska dodje na naše državno područje, da olakša ovo težko i pogibljeno stanje.
Time se stavlja hrvatski narod u svojoj državi pod Vašu moćnu zaštitu.
Svim narodima, pa i u ovom ratu poraženim narodima, se sa strane Velike Britanije i Sjedinjenih Država Amerike priznaje pravo na vlastitu državu. Zašto bi samo Hrvatska, koja k tomu nije nikoga napadala, nego jedino branila od napadaja, imala strepiti, da bi mogla izgubiti i ono najmanje, na što svaki narod ima pravo, t.j. svoju državu. Svakoj vojsci se priznalo barem pravo na kapitulaciju, a samo hrvatska vojska bi imala biti jednostavno zaklana in capite et in membris, makar je ta vojska branilac svoga naroda i svoje države bila i ostala bez ikakvih osvajačkih ambicija.
Dr. NIKOLA MANDIĆ, predsjednik vlade N.D.H.
(Nadati se je da će se razviti rasprava o sadržaju ovog Memoranduma poslije 68 godina. Šta se je uspjelo, šta se nije uspjelo, kakvi su propusti bili, šta se je još moglo više reći, dali je sve rečeni itd., itd. Otopraš.)
(Nastavak slijedi)
