Živi li Hrvatska u sadašnjosti? (11)

Je li hrvatska država problem?

Bog je, prema Bibliji, Židove pustio da 40 godina lutaju pustinjom s dobrim argumentom: Nužna je bila smjena generacija da se izbriše sjećanje na egipatsko ropstvo i započne novi život. Komunizmu je trebalo 45 godina da kod Hrvata na račun agresivnog kolektivizma izbriše čovjeka, to samosvojno biće sa slobodnom vljom, savješću i dostojanstvom. Pri tome strašnom projektu latio se četverogodišnje epizode ustaškog zlosilja i koristio ga za kompromitiranje, zastrašivanje i ušutkavanje, kako bi skrenuo pozornost sa svoga zlosilja. Ustaška epizoda je pretvorena u kozmički događaj, a u to vrijeme počinjena nepravda nasljednim grijehom. S permanentnim teretom nepravde na leđima hrvatskog naroda, koju su drugi prouzročili, počinjena nepravda dobiva obilježje kontinuiteta i postaje krivicom. Umjesto pomirbe, koja za razliku od oprosta znači jednakost, uvedena je „apsolutna pravda“ za revolucionarni establishment, dok je sve ostalo živjelo u kaljuži i šikari i kaosu propasti. Nestala je razlika između počinjene nepravde i stvarnog krivca. Zemlja je ostala bez sjećanja, tradicije i zastave.

To je prošlost. Početkom 1990-ih godina mogle su još hrvatska politika, pedagogija, kultura i priopćivala živjeti od lošeg glasa i ugleda komunizma. Nakon 1995. godine trebalo je kod ljudi izgrađivati smisao za vlastitu državu i osmišljavati ulogu moderne države u suvremenom društvu. Kad je Belgija 2011. ostala mjesecima bez izabrane vlade, državne su ustanove funkcionirale tako da se uopće nije moglo primijetiti kako nedostaje parlamentalno legitimirana vlast izbornim rezutatima. Državom se upravljalo via facti i pravna država nije postala upitnom. Država nikad ne smije napustiti ćudoredni temelj i svoju zadaću, niti kad uvodi red niti kad se obračunava sa zločinima iz prošlosti. Skretanje pozornosti na ono što je bilo, nije opravdanje za ono što se ne čini. Hrvatske politike, a ne hrvatski narod, odgovorne su za sve današnje slabosti hrvatske države, pa i za njezinu međunarodnu neprepoznatljivost.

Čak i za odnos prema tradiciji. Tradicija ne može biti utemeljena na nepravednom režimu. Tradicija, kao predaja o vrijednostima i normama, treba povezivati naraštaje, pridonositi oblikovanju i jačanju identiteta te biti most između prošlosti i budućnosti. Ustaše su daleka prošlost kao i njihovi duhovni prethodnici, neretvanski gusari, uskoci i hajduci. Nekome su, možda, mogli poslužiti kao učinkovito sredstvo za mobiliziranje u obrani svojih domova i njiva protiv srpske agresije. Pojedinci se njima i danas posluže kako bi iskazali svoju nemoć, svoj prkos i svoj inat prema neučinkovitoj i korupcijom zatrovanoj politici. Ni jedna europska zemlja nije izuzeta od tih pojava, što opet nije poziv da ih se ne treba suzbijati. U Hrvatskoj vlada još uvijek ona „drž’te lopova“. Dobro umreženi relikti komunističkog mraka drže sve konce u svojim rukama i potežu poteze ocrnjivanja kao bi zadržali svoje povlastice. Trebalo bi provjeriti, je li i jedna europska država imala sva četiri dosadašnja predsjednika države i većinu predsjednika vlade koji su bili članovi komunističke partije ili dolazili iz tih revolucionarnih krugova. I to bi mogao biti razlog za apatiju koja je ovladala hrvatskim narodom, a njegovu državu pretvorila skoro u trajni provizorij.

Iz naprijed navedenih primjera vidimo da je zapadna javnost još uvijek slijepa na „lijevo oko“, osobito u odnosu na Hrvatsku. Što se pak tiče četnika, slijepa je i na „desno oko“. Problematičnije je što je sve što se o Hrvatskoj ima reći, gotovo uvijek upereno protiv same novonastale hrvatske države kao takve. Ta politička homeopatija dolazi ponajprije iz same Hrvatske, uz veliku potporu susjeda koji se nikako ne mogu pomiriti s postojanjem hrvatske države. I vjerojatno ne će još za dugo vremena i zbog toga valja i njih i njihova podmetanja ignorirati. Naslanjanje današnje Republike Hrvatske na NDH ili na bivšu socijalističku republiku je plod samoporicanja. U svibnju 1991. godine sudjelovalo je na referendumu o neovisnosti Hrvatske 83,56 hrvatskih građana, a za samostalnost je glasovalo 93,24 posto. To nije samo povijesna činjenica, nego nezanemarivi podatak o volji naroda. Hrvati moraju konačno shvatiti da sloboda nije samo sloboda nacije. To je staro komunističko podmetanje. Pretpostavka za slobodu nacije je individualna sloboda. Samo slobodan pojedinac može biti odgovoran dužnosnik na političkome, gospodarskom i kulturnom polju rada. Hrvati se vole ponositi svojim katolištvom, a zaboravljaju da upravo pojedinac strši u njemu. Katolištvo, naime, propovijeda da nepravda dolazi od pojedinca, kao grijeh ostaje u njemu i truje mu već potencijalno zaraženu dušu, te mu treba ispovijed, ne da bude rasterećen, nego očišćen. Put u prepoznatljivost suverene hrvatske države i njezina percepcija u inozemstvu popločan je ne samo nacionalnim identitetom, ekonomskom snagom i političkom kompetitivnošću, nego u istoj, ako ne i većoj mjeri odnosima i životom unutar same zemlje.

(Svršetak)

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti