Knjiga donosi puno opažanja u koja je teško povjerovati, ali još više prešućivanja događaja i ljudi iz vremena između dva svjetska rata
Za vlast se može reći ono što je za ljubav kazao Louis Ferdinand Celine (1894. – 1961.): “Ljubav je kao alkohol, što si pijaniji i nemoćniji to misliš da si jači i pametniji i sigurniji u svoja prava.”
Knjiga “Pavelićevo doba” (izdana u Zagrebu 1999.) hrvatskoga generala Ante Moškova (Škaljari kod Kotora, 7. srpnja 1911. – ?, 1947., nepoznato mjesto smrti) pisana je lukavo; nalazeći se u komunističkom zatvoru Bokelj je dao dosta “abruma”(mrvica i pikantnih masnoća kojima se riba mami), ali malo čvrstih podataka o tajnama ustaškoga pokreta kao što su atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića (1889. – 1934.), identitet “liepe plavke” (nije Kolinda, to je znatno ranije bilo) itd.
Moškov je nezavršeni student psihologije, stoga su nam međusobni odnosi ustaša u talijanskim logorima za vježbu vrlo iznijansirano prikazani, kao i mentalitet i struktura naših nacionalnih revolucionara.
Uz seljake i radnike dosta je tu bilo osoba koje su radi ustanka napustile studije, dok su elitu činili bivši austrougarski časnici (neprihvaćeni od novoga kralja), pravnici, pokoji liječnik i književnik. Vrlo slična je struktura i mentalitet hrvatskih komunista, među kojima je bilo i onih hrvatske orijentacije poput Andrije Hebranga (1899.-1949.), Ivana Krndelja (1888. – 1941.) i drugih. Oni su zajedno i surađivali u borbi protiv kralja Aleksandra, kurs Staljina i Kominterne je bio prilično dugo čak i za samostalnu Hrvatsku, dakle i razbijanje okvira Jugoslavije.
Šime Balen (1912. – 2004.) bio je čak blizak prijatelj Moškovu (Moškov je bio sprva ljevičarskih uvjerenja), kasnije je Balen visokopozicionirani djelatnik u komunističkoj vlasti.
Pavelić (Ante, 1889. – 1959.) je prikazan kao vrlo šarmantan, markantan, korpulentan Dinarac sa značajnom dozom namještene gospoštine u držanju, vrstan psiholog (lisica premazana svim mastima) koji odmah osvaja sugovornika i “čita” njegovu narav i sklonosti.
Pavelić je i dobro predviđao događaje, bio vrstan konspirator, hladnokrvni kombinator i čovjek koji nije zazirao od revolucionarnih i terorističkih metoda.
Englezima nije trebao
Nastojao je stvoriti dojam bezuvjetne odanosti silama na koje se naslanjao (isto je tražio od svojih podređenih), s tim što Englezima nije trebao, te je zapravo hrvatska vojska i NDH bila žrtva kombinatorike na višoj razini u kojoj je uz pomoć Zapada Crveni zmaj (Rusija) pojeo Crnoga zmaja (Njemačku), tj. Tito se kladio na pravoga konja, Pavelić nije.
Doduše, zamjeriti se velikim silama može za malu državu i mali narod biti vrlo opasno, čak dovesti do genocida ili etničkog čišćenja. Ali pretjerano sluganstvo, onda kao i danas, jednako je pogibeljno.
Pavelić je kod Moškova prikazan kao narcisoidni psihopat, hladan, proračunat, vezan isključivo za svoj “kult ličnosti” (tj. osobe, kao i većina vođa), osobne interese, neosporno samovlađe i samovolja, perfidno poigravanje s ljudima, poticanje međusobnoga rivalstva, ili stvaranje više linija zapovjedništva i odgovornosti da bi se mogao nametati kao arbitar, ili prebaciti odgovornost i krivicu za neuspjehe na druge.
Ipak u nedostatku osobnih uvjerenja, lojalnosti, sapunanju daske drugima J. B. Tito je neosporni svjetski šampion. Kao i u brutalnosti i samovolji. Ni riječi o kajanju, savjesti ili emocijama.
Jezična pitanja
Simpatično je Antino vjerovanje da je u jezikoslovnim pitanjima vrhunski ekspert, ali gubitak vremena u pitanjima “dvorske etikete”, jezičnim piruetama, dizajnu odora (čak je htio i turske čakšire uvesti, što je spriječila žena mu Mara), načinu svečanoga marširanja – sve to ne spada u domenu poslova državnika.
Pravnik Pavelić izgleda da nije imao ni najmanje interesa u proučavanju taktike i strategije, ali je tvrdoglav kao mazga tražio da i u vojnim pitanjima njegova bude zadnja. Njegov ratni put u Prvomu svjetskom ratu je izgleda bio puka logistika; o tomu nije nikada javno govorio.
U osobnoj pohlepi, spletkarenju, paranoji (opravdanoj!) pomoć mu je bila žena Mara kojoj Moškov pridaje zlokobne epitete hrvatske lady Macbeth. Moškov kao da ne zna da je žena uvijek poglavnik, a muž u najboljem slučaju doglavnik i uzglavnik.
Kao i Tito nije se zanimao Pavelić za književnost, niti umjetnost općenito, ali valja priznati da je NDH ulagala vrlo puno u kulturu i školstvo, pa i znanost, posebice enciklopediju.
Pohađao mekteb
U mladosti bio je pustopašan, sklon čak i pijančevanju, neuredna života, ali uvijek jasan pravaš. Djetinjstvo u Bosni gdje je pohađao mekteb (islamska škola) stvorilo mu je vrlo blizak odnos prema islamu i muslimanima.
Iako se gradio urednim katolikom nije bio iskreni vjernik, čak niti zagriženi antipravoslavac. U političkim i vojnim krugovima bilo je i pravoslavnih i Židova na najvišim pozicijama. Izgleda da je bio Ante srebroljubac i bonvivan, sve je htio kontrolirati, nije dopuštao da tko bude popularniji od njega, s lakoćom je žrtvovao ljude.
Jedan od razloga zašto ova knjiga nije nikada tiskana od strane komunista je frapantna politička sličnost Josipa Broza (? – 1980.) i Ante Pavelića, (dobro, Tito je bio očajno loš govornik), kao i u srodnim psihološkim profilima komunista i ustaša.
Nemoguće je sve tako savršeno odglumiti, moramo imati na umu osobni sukob Pavelića i Moškova u drugoj emigraciji nakon sloma NDH (bivši prijatelji i bivše žene se često demoniziraju), kao i njegovo pisanje u zatočeništvu za potrebe komunističke propagande.
Na čelu PTZ-a
O Moškovu napominjem da je bio šef PTZ-a (Poglavnikov tjelesni zdrug), elitne formacije podređene osobno Poglavniku, bliski prijatelj Maksa Vjekoslava Luburića (1913. – 1969.). Upravo se na te stare ustaše (rasove, nadimak podrugljiv po samovoljnim i okrutnim feudalnim zapovjednicima u Etiopiji) prebacuje krivnja na neka pretjerivanja ustaša 1941, godine (“dobri” Ante ih nije mogao obuzdati).
Kao student bio je predsjednik Središnjeg udruženja (hrvatskih) studenata, bez obzira na političku orijentaciju. Bio odlikovan od Slavka Kvaternika (1878. – 1947.) zbog hrabrosti u borbi protiv komunista.
Umiješan u pitanje hrvatskoga zlata u emigraciji. Pritvoren od Engleza u Veneciji, isporučen jugokomunistima (tko je Engleze informirao o Moškovu? Pavelić je htio zlato koje je Moškov sakrio). Održavao kontakte s Mačekom i blaženim Stepincem. Nakon rata osobno ilegalno izvidio stanje u Slavoniji.
Pavelić prije Hitlera bio prihvaćen od Nijemaca
Zavirimo malo u Moškovljevu knjigu. “Pavelić je 1931. boravio u Berlinu, gdje mu je priređen svečani banket u njemačkom Herrenklubu. Tada je posjetio vodstvo svih demokratskih stranaka osim nacionalsocijalista i komunista.” (Mussolini dugo nije sa simpatijama gledao na uspon Adolfa Hitlera, možda je tu razlog op. T.T.).
Branko Jelić (1905. – 1972.) navodi da se Pavelić sastao i sa starim odgojiteljem Otta von Habsburga međimurskim isusovcem. Među znamenitijim ustašama bilo je puno časnika austrofila. “Jedini njegov (Pavelićev) ekonomski pogled što sam ga ikada čuo odnosio se na problem vinarstva u Dalmaciji.” “otkriva jednu Pavelićevu crtu…, skoro potpuno pomanjkanje originalne mašte,… prihvaćanje i kopiranje već postojećega kod drugih, bez dubljeg analiziranja korisnosti ili štetnosti, pa i same estetike.”
U logoru Lipari je postojala mora općeg nepovjerenja. Opet navodi Moškov čak i među ustašama strančarenje i regionalne podjele.
Židov ustaša Vlado Singer (1908. – 1943.) zanimljiv je slučaj. U travnju 1941. je šef GUS-a (Glavni Ustaški Stan, tj. Stožer). Osnivanjem UNSA (Ustaška nadzorna služba) preuzima Ured II. (obavještajnu službu). Obavještava ustaško vodstvo o namjerama Italije da okupira cijelu NDH. (je li Singer došao do kakvih kompromitirajućih podataka o odnosu Pavelića i Italije? op. T.T.).
Sudbina Holjevčeve žene
U diverzantskoj akciji u Zagrebačkoj pošti 19. 9. 1941. (koja je tobože naštetila njemačkim komunikacijama) sudjelovali su službenici pošte Josip Čuljat (oko 1920. rođen, našao sam da je nakon 1945. bio direktor pošte), Slavko Markon (rođen oko 1920., nisam našao podatke), te bračni par Vilim (1911. – 1942., poginuo u partizanima) i Nada Galjer (1920. – 1992., rođena Kafka, poslije žena Većeslava Holjevca i prijateljica ugledne zagrebačke obitelji Goldstein).
Je su li Vilim i Nada Židovi? Čini se da nisu, ali da kraljevina Jugoslavija zaposli na tako strateški važnom mjestu čovjeka koji je od gimnazijskih dana komunist i da ga i NDH zadrži na poslu je čudno. Kako su tako mladi ljudi bili spremni ići protiv hrvatske države, kakvagod bila?
Čudno je da tada Singer (u vrijeme diverzije) bio na odmoru u Virovitici.
Singer je rođen u Virovitici, Prugovac, odakle je Vilim Galjer je na pola puta Virovitica – Koprivnica. Galjer i Singer su bili veliki prijatelji (otkad?). Singer je preko Marije Pušić izvijestio Pavelića o lošim prilikama u Jasenovcu, računajući da ovaj to ne zna. Ili je Singer bio neoprostivo naivan za obavještajca, ili je smatrao da ga štiti to što je “stari” ustaša. Moškov tvrdi da je to ubrzalo njegovu smrt. Ivica Šarić (Kvaternikov čovjek, vezuje se uz brutalne mjere u mjestu Glina op. T.T.), blizak Moškovu, tvrdi da je (Eugen) Dido Kvaternik (1910. – 1962.) pritvorio Singera i poslao ga u Jasenovac po Pavelićevom nalogu. Šarić tvrdi da je Kvaternik bio zato da se pošalje Singera u zavjetrinu gdje su Talijani, najbolje Dubrovnik – ali da to Pavelić nije dopustio.
Slavko Kvaternik navodi da je primjedba Singerova da je lako bilo živjeti Paveliću u Italiji, ali teško ustašama na Liparima dodatno naštetila Singeru.
Čudna je Hrvatska; zubar Ante Pavelić (1869. – 1938.) stvara Jugoslaviju, pravnik dr. Ante Pavelić ju ruši. Književnik Jure Pavičić je ustaša (1906. – 1946.), Jurica Pavičić (1965.) socijal liberal. Dr. Ivo Josipović (Zagreb, 1957.,) pravniku nije ni najmanje bila mrska Jugoslavija, dr. Ivica Ivo Josipović (Modriča, BiH, 1957.), politolog, državotvorni je Hrvat.
Što reći braćo Hrvati – kada se radi kako treba i zemlja se okreće oko tebe, kao danas oko Viktora Orbána (1963.) i Budimpešte. Dosljednost i realizam su bolji od sluganstva i osobnih interesa. To dokazuje povijesni primjer dr. A.P.-a.
1 komentar
Budalaštine na razini Vesele sveske i Politkina zabavnika…