Hrvatski Fokus
Feljtoni

SLIKE IZ POMORSKOG ŽIVOTA – Juraj Carić – hrvatski književnik, pomorski pisac i pedagog (1)

Intenzivno se bavio nautikom, astronomijom i stručnim nazivljem

 

Juraj Carić rodio se na Hvaru 1854. u mjestu Svirče (umrije u Jelsi, Hvar 1927.), gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju polazi u mjestu Priko (kod Omiša, prva tri razreda), zatim u Dubrovniku odakle je istjeran zbog sukoba sa profesorom (bilo bi zanimljivo vidjeti kojim i oko čega).

Nakon splitske nautike plovi dvije godine i polaže kapetanski ispit, ali po želji majke usidri se na kopnu, gdje u Puli i Rijeci polaže višu nautičku, te u Grazu diplomira fiziku, astronomiju i matematiku. Predaje u Kotoru, Bakru, Dubrovniku.

Bio je zastupnik narodnjaka u Dalmatinskom saboru, ravnatelj Nautičke (Pomorske) škole u Kotoru. Austrija ga umirovila radi jugoslavenskih stavova početkom Prvoga svjetskog rata. Na Hvaru iza Prvoga svjetskog rata interniran od talijanskih okupatora zbog brošura na engleskom i francuskom jeziku.

Dobar je članak napisao Oliver Fio o Jurju Craiću, još bolje komunjara Šime Vučetić (1909.-1987.), koji je imao jako dobar ukus i točna opažanja o Cariću.

Vučetić se čudi što su povjesničari književnosti jedva spomenuli Carića i skoro ga zaboravili. Nije bolje ni danas.

Drvo križa

Ne smije ga se miješati s istoimenim biskupom splitsko-makarskim (Juraj Carić, Svirče na Hvaru, 23. IV. 1867. – Split, 17. V. 1921.) koji je i na Mirovnoj konferenciji u Parizu odigrao značajnu ulogu, s nećakom Ćirom Carićem (Svirče na Hvaru, 1881. – Dubrovnik, 1962.) koji je izrađivao originalne astronomske tablice, niti Jakovom (Svirče na Hvaru, 1881. – Dubrovnik, 1947.) koji je bio filolog i pjesnik. Sve hrvatski domoljubi!

Osim “Slika iz pomorskog života” iz 1884., solidno mu je i djelo o Kolumbu, pisao je i o renesansnom dubrovačkom pjesniku Mavru Vetranoviću, u pripovijest o kapetanu Opoviću, te o drvu križa opisuje hvarski život, a “Krvna osveta u Boki kotorskoj” (zapravo zaleđu Budve) objavljenja je 1918. I u “Slikama iz pomorskoga života” su živopisni crnogorski likovi Milan i Stevan.

Intenzivno se Juraj Carić bavio nautikom, astronomijom i stručnim nazivljem. Pisao stručno i o Ruđeru Josipu Boškoviću, osobito atomistici u njegovu djelu.

Uzoran psiholog

Zašto izdvajam (T. T.) Carićevo djelo “Slike iz pomorskoga života”? Carić je uzoran psiholog; opisi brodskoga života i hijerarhije, stare riječi, nazivi alata i brodskih dijelova su fascinantni. Njegovo lijepo pripovijedanje moralo je ostaviti traga na našim piscima Nazoru (žeđ na otoku npr.), Vojnoviću (opis Oluje u djelu “Ekvinocijo” i dr.), Marcelu Kolinu.

Lirski opis prirode rodnoga kraja koji mladac mornar mora napustiti vjerojatno je utjecao na BiH pjesnika Srbina Aleksu Šantića, čiji hercegovački jezik nam je (Hrvatima) blizak.

Evo poveznice na Šantićevu pjesmu “Ostajte ovdje” iz 1896. godine.

“I kad sunce ističe i kad zahodi, bregovi i livade, ravni i glavice, sve napučeno južnim pticama, sve mu šalje svoj veliki pozdrav u nebroju boja i u nebroju glasova; nigdje priklada onome raskošju blankitnih (plavetnih, po Vučetiću polonizam) šara, kada mu posljednji traci udaraju u humove okolnih ostrva (!) i u vrletne kose Biokova. Sunce grije i Nijemca i Engleza, ali ovo naše južno sunce ne vidje ni Njemačka ni Engleska. Ovdje, u ovom blaženom kraju, na ovim obalama, kad se morska pjena igra na sunčanim zrakama, sve same iskre lijepše od zlata i dragog kamenja, siplju se i prosiplju pred svakim okom, i svačije su, jer za njima ne može da posegne ljudska ruka da ih osvoji…”

O životu mornara

Slijedi opis pitomina hvarskih, rođenu zemlju koju ostavlja, uspomene, ljude i grobove.

Život mornara uvijek je bio češće patnički, u ono doba jedrenjaka i mučenički.

U opisima prirode, neba i mora Carić je veliki umjetnik, slikarski koloritan.  

Vrlo vrijedni su opisi brodskoga života i hijerarhije, stare riječi, nazivi alata i brodskih dijelova.

O meteorologiji je bogat, znakovi koje daju oblaci, boje neba, valovi, promjene tlaka. 

Opis oluje je nevjerojatno detaljan i jak, tečan i istinit kao svaka stvar koju čovjek osobno proživi.

Trijezan život mornara uvijek je bio patnički, u ono doba jedrenjaka i mučenički.  Fizički napori, borbe s elementom (valovima, vrućinom, ledom, burom, vlagom), noćne straže, penjanja na jarbole visoke i do 30 m (po svakom vremenu), bolesti i smrti. Gladi i žeđi, gubici tereta i brodova.

A to su bili jedrenjaci koji su ovisili o ćudima mora i vjetra od utihe do uragana.

Sloga posade (nije narod posadu zaludu zvao  vojska) je dolazila od  onog što nedostaje našim i europskim političarima a što su imali stari kapetani ; znanje, vjera, srčanost, žrtva, ustrajnost, vizija, hrabrost, odgovornost, karakter, karizma. Iskustvo, mišljenje.

Predviđanje budućih okolnosti i događaja, te  priprema brodova, tereta  i posade za njih, realnost.

Ujević je volio Carića, ali je li Cesarić njega čitao? Imali su istu sklonost astronomiji.

“Dakle, što je kap mora? Kap je u vasioni (svemiru) ono što i najveće tijelo nebesko. Kap je isto tako važna čest oceana koliko i Sredozemno more. Kap je izraz gibanja. U njoj se ponavljaju one iste pojave koje i  u sunčanom sustavu, u nebulozama (maglicama zvjezdanim, op. T.T.), u svemiru. Što je kap u moru, to je zvijezda u nebulozi, to je nebuloza u vasioni. Tko znade što se zbiva u kapi mora? Tko znade što se zbiva na nebu?”

“Zaludu prevrće um misli koje se rađaju u onim visinama do kojih je dopro; zaludu ona velika načela za koja se misli da su u vasioni zajednička i skojima se ljudski um toliko ponosi. Zaludu sve. Um klone nemoćan, dok srce kljuca preko svih ograda koje je priroda mogla postaviti. Tada se rađaju osjećaji koji sežu dalje od svakog znanja, i um oboružan tom svježom silom diže se visoko, k nebu. Zastori ledenog umovanja kidaju se, padaju.

Razvijaju se novi prizori. Vasiona nije više stroj koji pokreće slijepa, nerazumna sila.

Beskrajnost postaje prozirna. Lik čovječji, okružen vijencem božanstvenosti i neumrlosti, veliča, i u rastvorenim naborima nebeskim čita i gleda bistre pojmove o providnosti, o istini, o velikom umjetniku, o Bogu.” 

Slično je, ali s destruktivnom notom kod Iva Vojnovića:

“Zaman se penje teški dim s otara (oltara), / Do gluhog neba što se raji smije!” 

(Svršetak u sljedećem broju)

Teo Trostmann

Povezane objave

Vječni Split Bogdana Radice (3)

hrvatski-fokus

Ante Ciliga – div iz Šegotića (2)

HF

Prigodom smrti Vladka Mačeka (6)

hrvatski-fokus

Uloga Srbije u Sarajevskom atentatu (5)

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više