Je li bio duhovni vodič? Reformator židovske religije? Iscjelitelj? Oslanjajući se na svete tekstove i najnovija arheološka otkrića, povjesničar Jean-Christian Petitfils krenuo je u potragu za povijesnim Isusom
Predmet beskonačnog mnoštva vjerskih, filozofskih, povijesnih, književnih ili umjetničkih djela, Isus je nesumnjivo lik koji u cijeloj povijesti čovječanstva najviše fascinira, bilo da je netko vjernik ili ne. Ne događa se šest mjeseci bez pojavljivanja, samo na francuskom jeziku, nekoliko knjiga o njemu. Ovaj interes svjedoči o živopisnoj povijesnoj znatiželji, ali i potrazi za smislom i duhovnošću u uglavnom sekulariziranom svijetu. Međutim, previše knjiga za širu javnost ostaje obilježeno pretjeranom subjektivnošću ili okusom senzacionalnog.
Racionalan, spokojan, uravnotežen pristup Isusa čovjeka stoga je daleko od polemika ili skandala. Što zapravo znamo o osnivaču kršćanstva? Tko je bio on? Putujući taumaturg, novi prorok, židovski reformator, Mesija kojeg očekuje (Israël) Izrael? Zašto i kakvo poticanje na to tko je pogubljen? Ukratko, koji su sigurni podaci i što je manje sigurno?
Uloga povjesničara je uspoređivanje izvora i činjenica, analiza i vaganje tekstova, uzimanje u obzir arheoloških otkrića (mnogih posljednjih godina u Izraelu) i konačno navođenje najvjerojatnijih hipoteza. Ne mora biti vezan vjerskim uvjerenjima, ali mora se zaustaviti na misteriju, poštujući ga, ostavljajući svima slobodu da ga tumače prema njegovim uvjerenjima. Dakle, on se ne može izreći, kao takav, o egzorcizmima, čudima i fortiori o otajstvu utjelovljenja ili uskrsnuća. To ne spada u njegovo područje nadležnosti. Nemoguće mu je osigurati ili poreći da je Isus pretvorio vodu u vino u galilejskom selu Kani, da je hodao po vodama Tiberijskog jezera, da je umnožio kruh i ribu u Tabghi, kako bi nahranio mnoštvo koje ga je došlo slušati, da je izliječio “rođeno” Jeruzalema ili da je iz smrti oživio svoje malo selo.
Drugi izvori koji informiraju povjesničare o Isusovu postojanju
Koje izvore imamo izvan četiri kanonska evanđelja, koja su priznale kršćanske Crkve? Malo ih je: nekih zapisa prikupljenih od drevnih autora, Tacita, Plinija Mlađi, Sueton, a posebno židovskih antikviteta, tekst romaniziranog židovskog povjesničara Flavija Josipa, koji datira s kraja prvog stoljeća: “U to vrijeme živio je mudar čovjek koji se zvao Isus. Njegovo ponašanje bilo je ispravno i bilo je poznato da je krjeposan. I mnogi Židovi i drugi narodi postali su njegovi učenici. Pilat ga je osudio da bude razapet i da umre. Ali oni koji su postali njegovi učenici i dalje su bili njegovi učenici. Rekli su da im se ukazao tri dana nakon raspeća i da je živ: pa je možda bio Mesija o kojem su proroci pričali čuda. Talmud Babilonskog, koji sintetizira tradicije prvih pet stoljeća modernog židovstva, također govori o njemu: “Uoči Pashe, objesimo “Ješû ha-notsri” (Isus Nazarećanin) […] jer je prakticirao čarobnjaštvo i zaveo je i doveo Izrael u zabludu.” Babilonski judaizma (Babylonejudaïsme).
Ovi tekstovi, nažalost, malo nas obavještavaju o Isusu povijesti. Oni, međutim, potvrđuju da to nije bio mit, zamišljeni lik, kao što su neki tvrdili iz XIX. stoljeća. Čak ni rimski filozof Celse, nasilni antikršćanski polemičar iz drugog stoljeća, nije sumnjao u njegovo postojanje. Na uskrsnuću je posrnuo: “Mrtav, kažeš, uskrsnuo je i pokazao rupe svojih ruku. Tko je sve to vidio?” Danas nijedan ozbiljan povjesničar ne dovodi u pitanje postojanje Isusa.
Među ostalim izvorima, trebamo li spomenuti apokrifna evanđelja (tj. tajna, skrivena)? Zapravo, to su vrlo kasni tekstovi, kasnije od jednog, dva ili tri stoljeća u kanonskim evanđeljima, jedini koje Crkva može zadržati. Neki se odnose na očito legendarne činjenice, slobodna i suvišna čuda (arapsko evanđelje djetinjstva govori, na primjer, priču o djetetu Isusu koje oblikuje u glini vrapca i tjera ga da odmah odleti!). Drugi su prožeti ezoteričnim naukom, Gnosis, daleko od kršćanske poruke, na primjer svojom osudom žene (“Žene nisu vrijedne života”, kaže Evanđelje po Tomi)… Evanđelje po Judi, čiji je svjetski tisak napravio mnogo slučaja kada je objavljeno 2006. godine, pripada istoj struji i vjerojatno potječe od Kainaca, sekta koja, u prvom stoljeću. Ovo “evanđelje” napisano je najranije 150 godina nakon Isusove smrti. Hvali Judu, koji je žrtvovao “tjelesnu omotnicu” svoga gospodara tako što ju je prinio bogu Saklasu (sic). Ovaj mistični salmigondis (francuska riječ salmigondis, koja označava mješavinu svega i svačega – zbrku) ne može nam biti od koristi da bolje upoznamo Isusov život. Ukratko, apokrifi ni na koji način ne narušavaju povijesne podatke koji se mogu izvesti iz kanonskih evanđelja, koji datiraju iz 60-ih (prije uništenja Jeruzalema 70. godine od les Romainsstrane Rimljana i deportacije njegovih stanovnika), u vrijeme kada je još bilo mnogo očevidaca.
Od svih svjedoka, čini se da je John najpouzdaniji
Četiri od njih – Matej, Marko, Luka i Ivan – kanonska evanđelja stoga su naš glavni izvor. Međutim, ove biografske kateheze, koje Crkva smatra nadahnutim tekstovima, nisu povijesne knjige, a još manje izvješća preuzeta na licu mjesta. Namjera im je naviještati vjeru u Isusa Krista, mrtvog i uskrsnulog za oproštenje grijeha i spasenje svijeta. Povjesničar ima pravo, poštujući njihov duhovni značaj, tretirati ih kao povijesne dokumente. S ove točke gledišta, važno je preispitati njihovu genezu i pouzdanost. Važnost usmene tradicije u to vrijeme, ojačana učinkovitošću tehnika rabinskog pamćenja koje prakticiraju pobožni Židovi, argumentira se u korist njihove točnosti. Pogotovo zato što su prvi apostoli strogo kontrolirali prijenos Isusovih riječi. Stoga možemo uzeti u obzir da izvještavaju o općenito pouzdanim činjenicama i diskursima, čak i ako tu i tamo pojave neke kontradikcije.
Prema svetom Irineju (II. stoljeće), prva verzija Evanđelja po Mateju napisana je na “Hebrejskom jeziku” Levija, poznatog kao Matej, jednog od dvanaest apostola. To bi se dopunilo za katehetske potrebe (posebno s pogledom na obraćenje pogana) od strane drugih autora, rađajući na kraju naša tri evanđelja nazvana “sinoptička” (to jest da ih možemo čitati paralelno, budući da djelomično uzimaju iste epizode), Matej, Marko i Luka. Potonja dva autora nisu svjedočila događajima Isusova života koje su ispričali. S druge strane, četvrto evanđelje je djelo izravnog i iznimnog svjedoka. Doista, s Andrijom, njegovim bratom Simon-Pierreom, Filipom i Natanaelom, Ivan evanđelist bio je jedan od prvih pet Isusovih učenika na početku njegove javne službe, prije formiranja skupine od dvanaest. Znamo da je ovaj Ivan umro u Efezu 101. godine. Prema Polykratu, biskupu ovog grada Male Azije u drugom stoljeću, bio je svećenik Jeruzalema, član visokog svećeništva, što objašnjava zašto je njegovo evanđelje uglavnom usredotočeno na Jeruzalem i njegov hram.
Mnoge zbrke vezane su za Ivana evanđelista. Prečesto je zbunjen i pogrešno, s apostolom Ivanom, sinom Zebedejeva, ribarom iz Tiberijskog jezera, koji je vrlo rano umro kao mučenik. Otac Crkve, Papias, koji živi sredinom 2. stoljeća, pomaže nam jasno vidjeti: on potvrđuje postojanje dva Ivana, s jedne strane ribara, člana Dvanaestorice, a s druge strane prezbitera (“svećenika”) Ivana, kojeg su njegovi vjernici nazvali “voljeni učenik”. Evanđelje po Ivanu je i najmističnije i najpovijesnije. Prema njegovim riječima, kronologija javne službe Isusove proteže se tijekom tri godine, od proljeća 30. godine do 33. godine, a ne više od godinu dana, kako su je sinoptici šihovski i didaktički pokupili. Johnova je kronologija, zasigurno, najpouzdanija.
S obzirom na te podatke, što znamo o Isusovu životu? Naravno, povjesničaru je nemoguće izreći svoje djevičansko rođenje. Ova potvrda vjere proizlazi iz Evanđelja. Ponovno je potvrđena simbolom apostola, ovom molitvom koju im tradicija pripisuje: “I Isus Krist […] rođen je od Djevice Marije.” Ipak, osramotila je rane učenike, toliko da je mogla dopustiti da vjeruju u nezakonito rođenje njihovog gospodara. U njihovim očima, bila je više sramotna nego nagrađivana. Tijekom svog života, štoviše, Isusovi protivnici nisu oklijevali otvoreno ga optužiti da je “rođen od bluka”. Filozof Celze, ponavljajući polemičko tumačenje koje je kružilo među židovskom dijasporom, učinio je Mariju preljubničkom ženom. Pravi Isusov otac bio je, prema njegovim riječima, rimski vojnik po imenu Panthera (patronim vjerojatno izveden iz grčkog “partenosa”, mlada djevojka, djevica).
Djevičanstvo njegove majke Marije
Dugo se mislilo da je, u židovskoj tradiciji, djevičanstvo percipirano na potpuno negativan način (“Ukrsno i umnožavajte…”, kaže hebrejska Biblija) sve do otkrića arheologa Yigaëla Yadina iz Svitaka s Mrtvog mora, “Valjak hrama”. On govori o posvećenim djevicama, pa čak i o vječnim zavjetima djevičanstva koji se poštuju u braku. Drugim riječima, mlada djevojka mogla bi uzeti muža i odlučiti (ako se njezin suprug nije tome suprotstavio) da ostane djevica. Je li to situacija s kojom se Josip, Marijin suprug, suočio? Isusovo ime (“Ieschoua”) dano djetetu bilo je iznimno rašireno u to vrijeme. To je kontrakcija biblijskog imena “Yehôshoua”, Jošua, Mojsijev nasljednik, što znači “Bog spašava”. Kada je rođen? Ne 25. prosinca godine 1. Tek u četvrtom stoljeću ovaj datum rođenja, izmišljenog, odredio je papa Liberij, kao kršćanski poganski blagdan zimskog solsticija… Ne može se znati točan Isusov dan rođenja, ali se mogu pretpostaviti o godini njegova dolaska na svijet. Prošlo bi sedam godina prije naše ere. Te se godine, zapravo, vrlo rijetka konjunkcija planeta Jupitera i Saturna dogodila tri puta u zviježđu Riba, pod pojavom blistave nepoznate zvijezde – kao i modernog astronomskog izračuna, ali i klinastih ploča otkrivenih u Sipparu u Mezopotamiji. Sada, uznemirujuće, evanđelist Matej govori o zvijezdi koja se pojavljuje, nestaje, a zatim se ponovno pojavljuje. Ona je ta koja vodi mudrace s Istoka.
Znamo malo o zajednici kojoj je pripadalo ovo novorođenče. Došao je iz malog klana pobožnih Židova koji su stigli iz Mezopotamije u 2. stoljeću prije Krista, koji su tvrdili da potječu od kralja Davida, Nazorana ili Nazarećana. Ti su ljudi čekali rođenje mesije, vjerujući sebi da je označeno Izaijinim proročanstvom: “Potomstvo će izaći iz soja Ješijeva (ur.: otac kralja Davida).” U toj su nadi nazvali u Donjoj Galileji svoje selo “Nazara” ili Nazaret (od “netzer”, “kirurg”, odnosno potomstvo). Mary je vjerojatno bila i dio ove skupine, vjenčanja koja su organizirale obitelji unutar svakog klana. Gdje Isus dolazi na svijet? Nema razloga sumnjati da je to u Betlehemu, gradu Davidu, kako kažu Evanđelja o Mateju i Luki, jedinom koji evocira njegovo djetinjstvo. Sveti Luka čak navodi da se Marija, trudna, pridružuje ovom gradu povodom popisa koji je proveo guverner Sirije, Quirinius. Josip mora biti identificiran. Povjesničari se protive da je jedini poznati popis stanovništva u regiji proveden u 6. godini, ali, kao što neki drevni tekstovi sugeriraju, tamo su možda provedeni drugi popisi prethodnih godina.
Još jedna točka evanđelja ostaje u neizvjesnosti: masakr nevine djece iz Betlehema, koji je odredio Herod i koji je prepričao Matej, nije povijesno utvrđen. Ali on nije nemoguć ako znamo da je Herod Veliki bio paranoičan i krvožedan tiranin.
Sinoptička evanđelja govore nam o “braći” i “sestrama” Isusovim. Moramo biti oprezni da ne shvatimo ove uvjete doslovno. Kao i u današnjim afričkim selima, svi sebe nazivaju braćom i sestrama u Donjoj Galileji. Na drevnom hebrejskom i aramejskom, ista se riječ koristi za označavanje brata krvi, polubrata, nećaka ili rođaka (“‘ah” ili “ha”). Evanđelja citiraju četiri od ovih “braće” Isusa: Jakov, Josip, Symeon i Jude. Jakov je, na primjer, sin određene Marije, žene iz Klope. Potonji je, prema svetoj Hegeji Sippe, kršćanskom piscu drugog stoljeća, brat Josipa, supruga Marije. Jakov je prvi Isusov rođak. Postao je prvi biskup Jeruzalema i umro kamenovan 62. godine. Symeon, koji je možda sin iste Marije, u međuvremenu će nestati pod Trajanovom vlašću (98-177). Od Josipa, navodnog Isusova oca, malo je poznato, osim što je “tektôn”, obrtnik-drvo radnik, koji ga čini više od proleterskog stolara, kako se često naziva. Isus je s njim naučio zanat, i oboje su, vjerojatno, radili na velikom gradilištu regije, obnovi grada Seforisa koji su uništili Rimljani.
Svećenici su ga označili kao političkog agitatora
Kad je u proljeće 30. godine došao u Jordan da ga krsti Ivan Krstitelj, novi tada vrlo popularan prorok, Isus je pobožni Židov, ukorijenjen u kulturnom svijetu svog vremena, potpuno prožet izraelskom vjerom. Odmah nakon toga postao je rabin – učitelj – ali jedinstveni, iznimni rabin, ne pridajući se nijednoj od tri velike židovske vjerske škole tog vremena, farizeju, Saduceu i Esseneu. Poput Ivana Krstitelja, privlači mnoštvo malih ljudi. Uskoro će postojati stalna skupina učenika koji ga prate njegovim pokretima u Galileji ili Jeruzalemu, ne samo dvanaest apostola, već nekoliko desetaka, ako ne i stotina muškaraca ili žena. Najčešće je smješten s dva njihova, Simon-Pierre i André, ribari u Capernaümu, na jezeru Tiberias, gdje su 1968. godine pronađeni temelji njihove kuće.
Nemojmo to jednostavno sažeti mudrom čovjeku ili filozofu koji podučava bratsku ljubav i dijeljenje, kao što je bio Hillel Stariji, velika figura židovstva, nekoliko desetljeća ranije. Isus ide dalje od farizejskih rabina: on se zalaže za ljubav neprijatelja. Svojom porukom najavljuje ispunjenje Zakona, kao i njegovo prevladavanje. Izražena u Blaženstvima, njegova poruka ljubavi i milosrđa nije ništa vitko. Zahtijeva molitvu Bogu bez formalističkih obreda, pročišćavajućih ablucija ili životinjskih žrtava. Ono što je važno je namjera srca. “Blagoslovljeni su siromašni u duhu”, najavljuje, drugim riječima, one koji se oduzimaju od bogatstva ovog svijeta kako bi napravili mjesta Bogu u svojim srcima.
Njegovo propovijedanje svakako je u suprotnosti s onim njegovih suvremenika i onih koji su mu prethodili. Dok je ponizan i nježan, milosrdan prema preljubničkoj ženi koju odbija pustiti kamen, izgovara teške riječi, baca nasilne anateme, tjera trgovce Hrama… Neupotrebljiv autoritet s kojim govori i nameće se – on, skromni nazaretski obrtnik – nevjerojatno je: “Mojsije vam je rekao da to učinite… kažem vam da to učinite…” Pred svojim učenicima, osim toga, on kaže “Oče moj”, nikada “naš Otac”, ako ih ne nauči molitvu, morat će moliti. A najnečuvenije je da oprašta grijehe, što samo Bog može učiniti! Oslobađajući se židovskog zakona, on se nameće kao jedini posrednik između Boga i ljudi: „Ja sam svjetlo svijeta… Nitko ne može ići Ocu ako ne prođe kroz mene.
U prilog ovoj izjavi, on izvodi znakove, čuda, poput onog iz kojeg je Izaija, sedam stoljeća ranije, najavio dolazak: “Slijepi vide, jadna šetnja, gubavci su ozdravljeni, gluhi čuju, mrtvi ustaju…” Povjesničar se, opet, ne može izgovoriti o tim čudima. On će samo primijetiti da su te činjenice, stvarne ili navodne, izazvale entuzijazam u svoje vrijeme i da su ih ranokršćanske zajednice smatrale znakovima koji potvrđuju Isusovu poruku i mesijantnost. Jedina židovska thaumaturge (čudotvorca) poznata do tada bila je Hanina bin Dossa (Honi, kružni tragač), koja je mogla natjerati kišu da pada po volji. Živio je, kažu, u prvom stoljeću prije Krista. Naoružan jedinim alatima svoje znanosti, povjesničar nema pravo zaključiti da je Isus Sin Božji, ali može potvrditi da je uvjeren da je, održavajući osobni, jedinstveni, fuzijski odnos s Ocem. Nadilazeći to prirodno bi ušlo u područje kristologije.
U to vrijeme Palestinom su u potpunosti dominirali Rimljani. Galilej, na sjeveru, upravlja vazalni obred, Herod Antipas, sin Heroda Velikog; Samarija, u središtu, i Judeja, na jugu (s Jeruzalemom), pod izravnom su ovisnošću prefekta Poncija Pilata. Ljudi ne toleriraju ovu okupaciju, stoga obnavljaju mesijanska očekivanja u to vrijeme. Ipak, Isusu je neugodno zbog ove oznake Mesije koja mu je dana, jer njegovi suvremenici čekaju ratnika i osvetničkog spasitelja koji bi otjerao Rimljane. Općenito radije koristi zagonetni izraz “Sin Čovječji”, o kojem jedan od spisa Biblije, Danielova knjiga, govori u drugom stoljeću prije Krista. Sada je Sin Čovječji lik beskrajno veći od temporalnog Mesije: to je polu-ljudski, polu-nebeski lik koji se mora vratiti do kraja vremena da sudi ljudima.
Farizeji i saduceji su se složili ubiti Isusa
Isusovo propovijedanje brzo je izazvalo skandal. On zapravo nije Mesija kojeg Izrael očekuje od svog vremena! Za farizeje, Isus je “stvorio Boga”: to je odvratno, neprihvatljivo pretvaranje. Za saduceje, bliske visokim svećenicima, to je opasnost: prijetio je njihovoj financijskoj moći kada je na početku svoje službe otjerao trgovce iz prednjeg dvorišta Hrama. Nakon uskrsnuća Lazara, koji je oduševio mnoštvo, dvije antagonističke skupine na kraju su pristale da ga natjeraju da umre.
Evanđelje po Ivanu pokazuje da nije bilo židovskog suđenja, u smislu da se Isus pojavio pred Sanhedrinom (Sinedrij) na plenarnoj sjednici. Bilo je zabranjeno okupiti 71 člana ovog visokog suda uoči Pashe – ali na taj je datum suđenje održano, prema Sinoptičkim evanđeljima. Upravo u didaktičku svrhu, i da poštuju njihovu usku kronologiju, ova sinoptička evanđelja osmislila su ovaj simbolički proces. Ivan pokazuje, naprotiv, da su se kontroverze između Nazarećanina i njegovih protivnika odvijale neformalnije tijekom njegovih različitih odlomaka u Jeruzalemu.
U proljeće 33, Isus je bio ispitan o “svom nauku i svojim učenicima” od strane počasnog velikog svećenika Hannea, vjerojatno okruženog jeruzalemskim hijerarhima. Više od toga da ga sami osuđuju, njihova je svrha bila da ga kao nazôrejskog i takozvanog revolucionarnog Mesiju predaju rimskom okupatoru. Samo je potonje, zapravo, imalo pravo na smrt.
Stoga se prava Isusova kušanja odvija u Pilateovoj palači u Jeruzalemu. Rimski prefekt prezire Hannea i Kajfu, one “suradnike” koje koristi za održavanje mira u zemlji. Shvaćajući vrlo brzo da Isus nipošto nije revolucionarni Mesija koji mu predstavljaju (“Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta”, rekao mu je), Pilat odbija da ga oni iskorištavaju i pokušava ga osloboditi, ne iz suosjećanja, već iz prezira prema njima. Međutim, mora ostati oprezan. Prošle godine, 32. godine, imao je zlatne štitove koji su nosili natpise na slavu Tiberija uvedene noću u Jeruzalemu. Za Židove je to čin idolopoklonstva. Protiv njega je podnesena pritužba, a car ga je ukorio. Stoga, kada ga visoki svećenici optužuju da nije “cezarov prijatelj” (Ivan, 19, 12), osjeća se prisiljenim popustiti njihovom pritisku. Uoči židovske Pashe, 3. travnja 33. travnja, Isus je bio odveden na mučenje i razapet. Na križu je Pilat postavio znak koji je nosio “Isus nazarenski, kralj židovski”. To ukazuje na to da je Isus umro kao politički agitator, kao što su ga postavili visoki svećenici.
Na otvoru grobnice nestalo je tijelo mučitelja
Povjesničarska potraga zaustavlja se ispred prazne grobnice koju su Petar i Ivan otkrili na uskrsno jutro, a pokrov je ostao ravan, kao da je tijelo nestalo iznutra. On može samo zabilježiti svjedočanstva onih koji će tvrditi da su vidjeli Isusa živog nakon njegove smrti: Marije od Magdale, dvanaestorice, čiji je Skeptik, Jakov i više od “pet stotina braće”, kako piše sveti Pavao. On se bori protiv otajstva uskrsnuća, ostavljajući svima slobodu izgovaranja, u procesu koji više nije stvar povijesti, već vjere.
Autor, Jean-Christian Petitfils, povjesničar je i pisac. Posebno je objavio Isusovu biografiju u Fayardu (dostupnu i u zbirci Le Livre de poche).
Ovaj članak je iz serije GEO History Outside br. 14, “Isus i rođenje kršćanstva” od prosinca 2021. do siječnja 2022.
