Hoće l’ dani budući bit ko prošli?
Što li će nam danas reći kolumnisti? Hoće l’ dani budući bit ko prošli? Isti? Il ćemo svi redom tješiti se od slutnji neredom? A možda i kradom od molitve nadom da će prestat trešnja pa zemaljska Kugla ne će više biti gnijezdo straha, boli, rugla? Hoće l’ opet vrijedni kolumnisti morati napisat da nisu svi isti dani nam i noći te će čovjek s olakšanjem moći mnogo lakše disat?
Još ne može nitko od nas, zemnih ljudi, prosuditi zašto vihor hudi u crno je zavio već tisuće ljudi? I zašto se zemlja hrvatska propinje i trese pa ju, mjesto cvijeća tek grobovi rese? Tuga je to, tuga i svaka noć duga od boli i straha da ne će prestati, već netragom da će najdraža nam bića, sva pod zemljom nestati.
Što li će tek znat i kazati moći preživjela djeca i potomstva naša, kad se jednog dana (ili jedne noći) kolumnisti mudri i sva Lijepa naša smiri, procvjeta i poteku glasi diljem cijelog svijeta, da Hrvate uvijek tek molitva spasi. A i zadnja nada ozbilji se kada-tada!