Prvi upotrijebio otiske prstiju kao siguran dokaz identiteta svake osobe
U svakodnevnom životu ljude prepoznajemo po licu, stasu, talentima, odori, odgoju, djelima, a i nedjelima. Ali državne strukture zanima samo „osobna“: slika, otisci prstiju i potpis. „Veliki brat“ želi uvijek znati tko smo i gdje smo.
U režimima kao što je kod nas bio komunistički, uvijek smo se morali odjavljivati, prijavljivati i nositi uza se osobnu. I danas je tako, samo na malo „finiji“ način.
U Americi, na primjer, raslo se, putovalo, selilo i umiralo bez osobne karte, a uzimanje otisaka prstiju bila je uvreda. To je bilo rezervirano samo za kriminalce i emigrante. Ali s porastom terorizama „napreduje“ i kontrola građana. Svi pomalo postajemo brojevi na nečijem računalu.
Hrvati se mogu pohvaliti da je jedan od naših sinova koji je otišao u svijet prvi upotrijebio otiske prstiju kao siguran dokaz identiteta svake osobe. Bio je to Ivan Vučetić (Juan Vucetich) (1858.–1925.), veliko ime u povijesti kriminalistike.
Vučetić je rođen 1858. godine u Hvaru. Poslije završenog bačvarskog zanata i rada na otoku, život ga je odveo (1884.) u daleku Argentinu. Samo nakon četiri godine boravka u novoj zemlji počeo je raditi u policijskom uredu u gradu La Plati. Ubrzo je postao ravnatelj Odjela za statistiku, gdje su bila skupljana razna fizička obilježja osumnjičenih osoba. Postojeća štura i teoretska literatura o otiscima prstiju ponukala je šjor Ivu na ozbiljan rad. Uočio je da među mnogim skupljenim otiscima prstiju nijedan nije bio isti. Pored toga, trebalo je to sve lijepo i logično poredati da bi bilo kriminalistički upotrebljivo. Strpljivim proučavanjem i radom, naš je Ivo na osnovi otisaka prstiju uspješno dokazao (1892.) da je izvjesna Francisca Rojas ubila svoja dva sina i zatim sebi zarezala vrat, a ne kako je ona tvrdila da je netko nepoznat napao nju i ubio joj sinove.
To je bio prvi kriminalni slučaj koji je bio uspješno riješen na osnovi otisaka prstiju. Argentinska policija odmah je usvojila Vučetićev način identifikacije počinitelja kriminala, a zatim i druge policije širom svijeta. Ivan je svoju metodu naknadno usavršio i 1904. izdao knjigu naslovljenu Komparativna daktiloskopija.
Putovao je u razne zemlje svijeta podučavajući druge u svojoj kriminalističkoj metodi. Putujući tako svijetom, posjetio je i svoju domovinu i rodni Hvar 1913., i hvarskoj općini darovao primjerak svoje knjige s posvetom: “S dužnim poštovanjem općini moje ljubljene domovine”.
Ivan Vučetić umro je u gradu Dolores, Buenos Aires. U njegovu čast imenovane su razne ustanove u Argentini, uključujući muzej, tehnički institut, policijsku školu, a u Zagrebu se po njemu naziva Centar za kriminalistička vještačenja.
Tko bi mogao zamisliti da od toliko ljudi u svijetu svatko ima drugačije otiske prstiju? Šjor Ivo je to uočio i primijenio u dobru svrhu, u prvom redu za otkrivanje onih koji prave zlo. A što su razni režimi to sredstvo zloupotrijebili i zloupotrebljavaju za kontrolu svojih građana, nije „zasluga“ našeg slavnog Ive. On je svojim upornim radom i znanjem dao svoj obol boljitku svijeta.
