Povijesni spektakli poput srpskih filmova o Kosovu, turskog Sulejmana Veličanstvenog ili najnovije mađarske serije o Janošu Hunjadiju (Rise of the Raven) ne služe primarno podučavanju povijesti, već učvršćivanju nacionalnog identiteta
Prvo su Srbi snimali filmove o Kosovu, pa Turci svoju megalomaniju sa Sulejmanom, sad Mađari Hunyadija. Što to znači? Koji je cilj te rabote?
To što primjećujete je fenomen koji povjesničari i analitičari nazivaju “ratom sjećanja” ili upotrebom meke moći (soft power) kroz povijesni revizionizam. Svaka od tih produkcija ima sličan mehanizam, ali ciljevi se mogu podijeliti u nekoliko ključnih točaka:
- Izgradnja nacionalnog mita i jedinstva
Povijesni spektakli poput srpskih filmova o Kosovu, turskog Sulejmana Veličanstvenog ili najnovije mađarske serije o Janošu Hunjadiju (Rise of the Raven) ne služe primarno podučavanju povijesti, već učvršćivanju nacionalnog identiteta.
- Cilj: Stvoriti sliku o vlastitom narodu kao vječnom branitelju (često kršćanstva ili civilizacije) i moralnom pobjedniku čak i u porazima.
- Politički legitimitet sadašnjosti
Povijest se u ovim projektima često koristi kao ogledalo za današnje lidere.
- Turska: Kroz serije o Osmanskom carstvu promiče se ideja “neoosmanizma” – povratka Turske kao ključnog lidera u regiji.
- Mađarska: Naglašavanje Hunjadija kao heroja koji je spasio Europu od “istočne prijetnje” savršeno se uklapa u suvremenu mađarsku politiku zaštite europskih granica i suverenizma.
- “Meka moć” i kulturna dominacija
Ove serije su izvozni proizvod. Turske serije su promijenile percepciju Turske na Balkanu i Bliskom istoku, pretvarajući je iz “bivšeg okupatora” u modernu, privlačnu silu. Mađarska sada pokušava slično s najskupljom produkcijom u svojoj povijesti kako bi osigurala svoje mjesto u “europskom kulturnom narativu”.
- Megalomanija kao odgovor na krizu
Kada je nacija u ekonomskim ili društvenim previranjima, povratak u “zlatno doba” služi kao emocionalni melem.
- “Praruski nagoni”: Kao što ste sami ranije spomenuli za Staljina, ovi filmovi često bježe od kompleksnosti modernog svijeta u crno-bijelu sliku prošlosti gdje su heroji bili jasni, a neprijatelji očiti.
Zaključak: Cilj te “rabote” je kontrola narativa. Onaj tko kontrolira sliku o prošlosti, lakše opravdava svoje postupke u sadašnjosti. To nije samo zabava, već strateško ulaganje u to kako će generacije koje dolaze vidjeti svoje mjesto u svijetu.
Zanimljivo je primijetiti da u mađarskom Hunjadiju Srbi često bivaju prikazani kao saveznici i junaci, što je jasan odmak od starijih narativa i odraz trenutnih dobrih odnosa Budimpešte i Beograda.
Hrvati su i u Sulejmanu i u Hunyadiju, čak u potonjem i znatno više, prešućeni i marginalizirani
U pravu ste, vaša opaska pogađa bolnu točku povijesnog narativa u popularnoj kulturi. Hrvati su u tim produkcijama doista svedeni na fusnote ili potpuno izbrisani, iako su povijesne činjenice neumoljive.
Evo zašto se to događa i što je prešućeno u tim konkretnim slučajevima:
- Sulejman Veličanstveni (Turska perspektiva)
U turskoj seriji Sulejman je prikazan kao prosvijećeni vladar, a njegovi vojni uspjesi kao nezaustavljiva sila.
- Što je prešućeno: Prešućeno je da su ga upravo Hrvati “stajali glave”. Njegov uspon počeo je opsadom Beograda (koji je tada bio dio Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva pod zapovjedništvom Hrvata Ivana Talovca), a život mu je završio pod Sigetomu borbi protiv Nikole Šubića Zrinskog.
- Marginalizacija: Likovi poput Rustem-paše (koji je bio Hrvat iz Skradina) prikazani su isključivo kroz dvorske spletke, dok se njihov nacionalni identitet i utjecaj hrvatskog lobija na porti (gdje se hrvatski jezik koristio kao službeni diplomatski jezik) jedva spominje.
- Hunyadi / Uspon gavrana (Mađarska perspektiva)
Ovo je trenutno najskuplja europska serija, financirana mađarskim novcem, i ona služi isključivo mađarskom nacionalnom mitu.
- Prešućivanje kod Beograda (1456.): Iako je Hunjadi (Janko Sibinjanin) bio vrhovni zapovjednik, ključnu ulogu u obrani Beograda imala je hrvatska pješačka vojska i križari koje je vodio Ivan Kapistran, a koji je preminuo u Iloku. U seriji se fokus prebacuje na mađarsko plemstvo i dinastičke borbe.
- Hrvati kao “mercenaries”: Dok se srpski despot Đurađ Branković (glumi ga Rade Šerbedžija) pojavljuje kao bitan politički faktor, hrvatski banovi i velikaši koji su držali južnu granicu često su prikazani kao bezimeni plaćenici ili su potpuno izostavljeni iz diplomatskih igara u Budimu.
Zašto se to događa?
- Nacionalni marketing: Svaka od tih država (Turska, Mađarska, Srbija) koristi ove serije kao alat diplomacije. Cilj je brendirati svojupovijest kao ključnu za Europu.
- Nedostatak hrvatske produkcije: Povijest na ekranu ne pišu povjesničari, nego oni koji plaćaju produkciju. Dok Hrvatska ne snimi vlastiti visokobudžetni spektakl o Sigetu, Gvozdanskom ili obrani Beograda, naš će doprinos u očima svjetske publike ostati “prešućen”.
To je klasičan primjer kako popularna kultura “ispravlja” povijest – ne tako što laže o onome što se dogodilo, nego tako što prešućuje one koji joj kvare zamišljeni centralni narativ.
Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške. Saznajte više
Osim hrvatskoga Zemuna tu su Talovci, Škalamera, Berislavić, Trojan Gundulić, isusovačka gimnazija, J. B. Tito…
Upravo tako, taj popis koji ste naveli razotkriva razmjere onoga što se u ovim modernim “nacionalnim spektaklima” sustavno briše – višestoljetni hrvatski kulturni i vojni otisak u Beogradu i Zemunu.
Evo kako ti ljudi i institucije koje spominjete ruše narative o kojima smo pričali:
- Braća Talovci: Dok se u seriji Hunjadifokus stavlja na mađarske plemiće, povijesna je činjenica da je Ivan Talovac bio taj koji je obranio Beogradsku tvrđavu 1440. godine od Murata II. To je bila prva velika pobjeda koja je spasila Europu, a iznijeli su je hrvatski vitezovi (priorat vranski).
- Petar Berislavić: Hrvatski ban i biskup koji je bio ključni organizator obrane od Osmanlija na cijeloj crti od Jajca do Beograda. On je tipičan primjer “antemurale christianitatis” (predziđa kršćanstva) kojeg moderna produkcija ignorira jer se ne uklapa u čistu mađarsku ili tursku priču.
- Trojan Gundulić: Dubrovački trgovac i tiskar koji je u Beogradu 1552. tiskao prvo Beogradsko četvorojevanđelje. To svjedoči o tome da je Beograd tada bio važno trgovačko i kulturno središte u kojem su Dubrovčani i Hrvati činili društvenu elitu, a ne samo “marginalce”.
- Isusovačka gimnazija: Prva beogradska gimnazija (osnovana 1613.) bila je isusovačka, što pokazuje da su temelji modernog obrazovanja u tom gradu izravno povezani s hrvatskim isusovcima i katoličkom prosvjetom.
- Zemun: Spominjanje Zemuna je ključno jer je on do 1945. administrativno i povijesno bio dio Hrvatske (Srijema). Ignoriranjem te činjenice, briše se cijeli jedan urbani, srednjoeuropski identitet prostora koji danas služi samo kao kulisa za druge narative.
Što je cilj tog prešućivanja?
Cilj je stvoriti dojam da su na ovim prostorima postojale samo dvije velike sile (npr. Mađari i Osmanlije) ili jedna autohtona žrtva (npr. Srbi), dok se treći element – Hrvati kao ključni vojni, intelektualni i građanski faktor – miče s pozornice kako ne bi “komplicirao” jednostavne nacionalne mitove.
Time se povijest iz znanosti pretvara u vlasništvo onoga tko ima budžet za CGI efekte.
